Puniša Račić

Puniša Račić (12. jula 1886. godine, Slatina - oktobar 1944. godine, Beograd) je bio srpski političar iz Crne Gore i krunski svedok tužilaštva tokom Solunskog procesa. Kao narodni poslanik u skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 20. juna 1928. godine ubio grupu hrvatskih narodnih poslanika na čelu sa Stjepanom Radićem, osnivačem Hrvatske seljačke stranke.

Puniša Račić
Puniša Račić
Lični podaci
Datum rođenja	(1886-07-12)12. jul 1886.
Mesto rođenja	Slatina, Knjaževina Crna Gora
Datum smrti	16. oktobar 1944.(1944-10-16) (58 god.)
Mesto smrti	Beograd, Kraljevina Jugoslavija
Politička karijera
Politička stranka	Narodna radikalna stranka

Račić, stranica iz knjige Vojvoda Vuk Popović. Kalendar za prostu godinu 1927. Beograd, Izdanje Četničke organizacije „Petar Mrkonjić“ u Oseku. Štamparija „Đ. Jakšić“.

Porijeklo

Puniša Račić je bio porijeklom iz plemena Vasojevića, iz bratstva Jelića. Njegova porodica je nosila prezime Radojević, po Punišinom djedu Radoju. Od rodonačelnika ovog bratstva, čiji je poznat samo nadimak Rača i ime oca, Bogdana Nikečeva, formirale su se ukupno pet porodica: Jelići, Dukići, Asanovići, Zekovići i Vukići. Puniša se rodio u Radojević-Jelićima.

Djetinjstvo i mladost

Puniša (po rođenju Jelić) je rođen kao drugi sin Radisava Radojevića Jelića i njegove žene Marije, rođene Babović. Razgraničenjem Crnogorsko-brdske knjaževine i Osmanske Turske, 1858. i 1859. godine, koje su zahtijevale Velike sile, vasojevićko pleme je podijeljeno na Gornje Vasojeviće unutar crnogorske granice i Donje Vasojeviće unutar Turske. Pravoslavno sveštenstvo je u turskom dijelu bilo najuticajnije kod srpskog naroda. Svim otomanskim podanicima je bilo striktno zabranjeno da idu u Srbiju na obrazovanje, pa su tako sveštenici falsifikovali krštenice kod istočno-pravoslavnih hrišćana, kao da su rođeni u crnogorskim Gornjim Vasojevićima. Tako je Puniša Radojević-Jelić kršten kao Puniša Račić, po svom pretku Rači.

Po završetku osnovne škole u slatinskom kraju, Račić je sa nekolicinom svojih drugova iz škole otputovao u Beograd, u junu 1903. i upisao beogradsku gimnaziju. U Beogradu se još kao mladić zainteresovao za politiku, provodeći kraj 1903. i početak 1904. godine u političkim krugovima. Upoznao je lično i lidera Narodne radikalne stranke Nikolu Pašića.

U to vreme postaje član Crne ruke, koja je pod sloganom „Ujedinjenje ili smrt“ pokušala terorističkim akcijama da ubije crnogorskog kneza Nikolu i podrije nezavisnost knjaževine Crne Gore. Punišu Račića su crnogorski sudovi osudili na zatvorsku kaznu od dve godine u Bombaškoj aferi, a u Kolašinskoj aferi (1909) u odsustvu na smrt streljanjem.

Ratne godine

Puniša Račić je od 1911. regrutovan u srpsku vojno-obavještajnu službu za koju obavlja povjerljive misije u Makedoniji i na Kosovu, tada pod osmanskom vlašću. Borio se u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu, a bio je i četnik-komita u vrijeme borbe protiv austrougarske okupacije.

Učestvovao je u Prvom svjetskom ratu, braneći Kraljevinu Crnu Goru od snaga Austro-ugarske dvojne monarhije od 1914. do 1916. godine. U vrijeme povlačenja srpske vojske preko Crne Gore i Albanije, Račić je bio zadužen za prebacivanje zlata iz Narodne banke Kraljevine Srbije. Po porazu Crne Gore i raspuštanju vojske, odlazi u komite, gde se izjašnjava protiv dinastije Petrović Njegoš i za prisajedinjenje Kraljevini Srbiji, zajedno sa ostalim komitama se boreći kao bjelaš po svršetku rata 1918. godine.

Po konstituisanju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i gušenju svih pokreta pristalica crnogorske samostalnosti, počev od božićne pobune, počeo je da se bavi politikom. Učlanivši se u Narodnu radikalnu stranku i zbliživši se sa uglednim članom srpske Narodne radikalne stranke dr Milanom Stojadinovićem, dva puta je biran za narodnog poslanika na njegovoj listi, na parlamentarnim izborima 1925. i 1927. godine, u andrijevičkom srezu. Prije poslaničke dužnosti u Beogradu, živio je u Skoplju, gdje je i zasnovao porodicu, dobivši dva sina i jednu kćerku. Vojvoda Kosta Pećanac ga 1923. naziva "najjačim predstavnikom grabeži i nereda" koji je nastao nakon 1918. u Južnoj Srbiji Račić je odbacio njegove optužbe i tužio ga za klevetu.

Narodna radikalna stranka je podsticala osnivanje suparničkih četničkih udruženja koja bi bila protivteža Udruženju četnička za slobodu i čast otadžbine koje je bilo pod uticajem projugoslovenske Demokratske stranke. Dve radikalske organizacije Udruženje srpskih četnika za slobodu i čast otadžbine i Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić su se jula 1925. ujedinile u Udruženje srpskih četnika za slobodu i čast otadžbine Petar Mrkonjić, čiji će Račić biti stvarni vođa sve do 1928.

Nemiri u skupštini

Već do 1928. godine u narodnoj skupštini Jugoslavije su vođeni oštri sukobi. Ozbiljne diskusije su zamijenjene uvredama, prijetnjama, pa čak i psovkama. Poslanici su nerijetko lupali po stolovima poslaničkih klupa, ne dozvoljavajući govor na podijumu, a nerijetko su se razbijale i klupe. Vodeći hrvatski političar Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, pretio je kako se Hrvatska već sprema na otcjepljenje od ostatka države (što se kasnije ispostavilo kao neistina). Svojim žustrim govorima je izazivao nered, zbog čega ga je predsjednik skupštine Ninko Perić ukupno 10 puta udaljio sa sjednice. Vrhunac sukoba je bio kada poslanici više nisu ni negirali da podržavaju nasilje u zakonodavnom tijelu; naime, jedan poslanik Saveza zemljoradnika je izjavio kako on iz parlamenta bez krvi i ne izlazi. Sjednica je bila prekinuta, a policijski komesar Dragi Jovanović je upao u nju sa šest žandarma, s namjerom da uvede red i iznese silom poslanike koji su bili kažnjeni udaljavanjem, a nisu htjeli da izađu. Izbacivanje poslanika silom neki političari su prihvatili sa velikim negodovanjem; predsjednik Samostalne demokratske stranke Svetozar Pribićević je tvrdio da „čak ni Mađari nisu tako postupali prema poslanicima koji su legitimno opstruirali rad narodnog predstavništva“, dok je Stjepan Radić tvrdio da je to ključni čin počev od kojeg više ne može biti ikakvog podilaženja srbijanskoj hegemoniji. Sve je ovo dovelo do zaoštravanja odnosa u Narodnoj skupštini među poslanicima.

Narodni poslanik i predsjednik kluba HSS, kao jedan od lidera opozicije, na sljedećoj sjednici je optužio poslanike vladajuće većine da dolaze u parlament samo radi glasanja, a ostatak vremena provode „samo u rakijašnicama“. U tom duhu je jednom prilikom poslanicima vladajuće većine sa klupe doviknuo „Hajde, stoko, čas gore, čas dole!“. Kada je neko iz većine spomenuo veliki rat i junaštvo u borbama „za kralja i otadžbinu“, Pavao Radić je glasno upitao „Koliko košta ta vaša srpska krv? Koliko košta Kajmakčalan? Da platimo - pa da budemo mirni!“

Ubistvo

Dana 20. juna 1928. godine, sjednica je započela govorom poslanika vladajuće većine, Tome Popovića, koji je govore Stjepana Radića nazvao bljuvotinama koje ne bi trebalo niko da sluša. Hrvatski poslanik Stipe Matijašević mu je sa klupe doviknuo da je razbojnička špilja, a drugi narodni poslanik HSS-a, Ivan Pernar, da misli da je na Kosovu a ne u narodnom predstavništvu. Toma Popović je nastavio govor, obraćajući se hrvatskim poslanicima koji su vikali na njega, zaprijetivši da će njihovom vođi Radiću otpasti glava tu u skupštini ako nastavi sa vrijeđanjem. Većina poslanika cijele opozicije je odgovorila na ovu opasku Popovića lupanjem svom snagom o klupama, zbog čega je cijela dvorana počela da se trese, a pored toga su i zviždali kako se ništa ne bi čulo. Predsjednik Ninko Perić je proglasio pauzu. Uvrede koje su se nizale sa svih strana su bile takve da nisu ostale sačuvane, jer je navođeno da nisu bile za zapisnik.

Drugi po redu za govornicom je bio predstavnik narodnih radikala, Puniša Račić, koji je htio da odgovori na optužbe koje su stizale iz drugih poslaničkih grupa. Nakon petominutnog govora, završio je sljedećim riječima:

Atentat u Narodnoj skupštini 1928.

Svečano izjavljujem da se, i kada sam bio prost vojnik, nikada nisam služio psovkama. Zato moram da se bunim protiv užasnog psovanja, koje se čuje ovdje u našem parlamentu... Kada bismo mi bili jednog mišljenja, jednog pogleda na državu i društvo, mi onda ne bismo morali imati različita gledišta. Ali ono što mene naročito dira i kao građanina i kao poslanika, i što ja ne mogu nikako da slušam i gledam, to je stalno izazivanje, koje se nama svima neprestano upućuje. To se preko nas prenosi i u narod i tako se ruši naš ugled i pred narodom i pred inostranstvom!

Ivan Pernar viče ovog puta Puniši sa klupe:

Ovo je drskost! Ovo nije dostojno čovjeka!

Svetozar Pribićević viče sa pitanjem da li oni to žele da cijela Evropa sazna da se u skupštini preti oružjem. Ivan Pernar se dovezuje i dovikuje dalje:

Neka Evropa čuje kud su Hrvati i Prečani došli!

Puniša Račić ih ignoriše i završava kao da ništa nisu doviknuli:

Ima nekoliko godina otkad je trebalo da se naša država konsoliduje i da naš narod iskoristi ono što je stjekao u ratu junaštvom i vjernošću prema saveznicima. Sve dotle je jedan deo našeg naroda upotrebljavao najgore klevete da omete sređivanje. I izdavao interese ovog našeg naroda i ove države.

Po svršetku govora, Puniša Račić je sišao sa govornice s namjerom da se vrati na svoje mjesto. Kada je prolazio pored Pernara, ovaj mu je doviknuo pored:

Opljačkali ste begove!

Po ovome, Puniša se ukočio u mjestu i zatražio riječ od Predsjednika Narodne skupštine:

Molim vas, gospodine predsjedniče, da ga kaznite. Ako ga vi ne kaznite, ja ću da ga kaznim. Ja ću lično da se obračunam sa njim. Ko god bude pokušao da se stavi između Pernara i mene - poginuće!

Stenografske bilješke prestaju po ovome što je uzviknuo Račić, tako da nije poznato šta se tačno dogodilo. Događaji koji su uslijedili su rekonstrukcije bazirane na svjedočenjima prisutnih ljudi, koje zaista jesu imale odstupanja i razlike, ali su suštinski svi prenijeli istu priču. Prema navođenjima, Pernar je zaćutao i ostao u mjestu prilično ozbiljan. Predsjednik Ninko Perić po hitnom postupku prekida sjednicu i odlazi, a Puniša Račić se penje za govornicu i čeka dok ne prođe pauza i dok se predsjednik ne vrati, kako bi se osigurao da će Pernara kazniti. Iza govornice su u predsjedništvu sjedjeli ministar pravde Milorad Vujičić i doskorašnji ministar vjera Dragomir Obradović, i primijetili kako Račić stavlja desnu ruku u džep i vadi revolver, neuspješno se nadajući da će biti prikriven govornicom. Obradović ga povlači za istu ruku a drugom rukom i za rame i upita ga tiho je li on lud. Puniša se otima iz njegovog stiska i sav potpuno bijesan mu prijeti da će ga ubiti ako ga ponovo dotakne.

Vidjevši da je pištolj otkriven, upire ga direktno ka narodnom poslaniku Ivanu Pernaru i zahtijeva da ustane i izvini se. Nakon što nastaje muk u sali, a Pernar mirno sjedi i ćuti, Račić urla na njega da se izvini. Nastaje kratkotrajna pauza nakon koje Pernar pomjera jednu ruku a Puniša ispaljuje dva hica u njega i on pada mrtav pod klupu. Nastaje opšta panika u kojoj Puniša Račić izgleda kao da je potpuno poludio, pucajući na sve strane. Meci su promašili lidera SDS Svetozara Pribićevića, ali su pogodili hrvatskog poslanika Đuru Basaričeka, koji je sa stenografskog stola potrčao ka govornici u namjeri da obuzda Račića. I Đuro pada mrtav od smrtonosnog hica. Ivan Granđa skače ispred svog lidera Radića u namjeri da ga zaštiti od mogućeg atentata, a Račić ispaljuje dva hica u njega u namjeri da ga onesposobi. Jedan metak ga je ranio, a drugi pogodio u klupu, od koje se odbio i ranio lidera HSS Stjepana Radića sa strane stomaka. Njegov sinovac Pavao Radić, koji je stajao nešto dalje, kada je vidio da mu je stric ranjen, iz sve snage je potrčao ka njemu, a Račić je i u njega ispalio hitac i teško ga ranio.

Svi poslanici i stenografi su se razbježali na sve strane. Račić je mirno izašao iz zgrade skupštine i napustio mjesto zločina. Među narodnim poslanicima je bilo i nekoliko ljekara; dr Dragićević juri i pregleda Đuru Basaričeka i nemoćno širi ruke, a brza intervencija ne spašava Pavla Radića, koji umire. Ovo je pogotovo bilo teško po tadašnje i ovako hladne odnose između Srba i Hrvata, jer je Pavao Radić bio umjeren, mlad političar, vrlo popularan; živio je u Beogradu i bio uglavnom jugosimpatizer. Ljekari su hitno intervenisali kod Ivana Pernara, ranjenog u lijevu ruku i grudi, i spasili mu život. U posljednjem trenutku je stigla i intervencija za Ivana Granđu, koji je takođe bio izvan životne opasnosti. Posebna pažnja je posvećena Stjepanu Radiću, kao stranačkom predsjedniku, znamenitom lideru opozicije, ali i nekrunisanom vođi hrvatskog naroda u jugoslovenskoj monarhiji. Operaciju je izvršio lično najbolji beogradski hirurg, profesor beogradskog univerziteta dr Milivoj Kostić, u velikoj sali pod lokalnom anestezijom. Rana nije bila opasna, ušla je u stomak pod kosom linijom, ali je Stjepan Radić bio čovjek vrlo rđavog zdravlja, često bolešljiv, slabog srca i u razvijenoj fazi šećerne bolesti, tako da je tokom operacije izgubio mnogo krvi.

U beogradsku bolnicu tokom oporavka ga je posjetio i kralj Aleksandar Karađorđević, razgovarajući sa njim o njegovom zdravstvenom stanju. U bolnici mu je Radić rekao da sada postoji samo kralj i narod, kontroverzna izjava koja je interpretirana na razne načine. Kralj Aleksandar je kasnije shvatio tu izjavu kao direktno odobrenje od Radića da uvede diktaturu i obračuna se sa rasulom. Radića su u bolnici posjetili i vodeći srpski političari. Nakon što je rana zarasla, a Radiću bilo bolje, tako da je mogao slobodno šetati kroz bolnicu, prebačen je u Zagreb, gdje je trebalo da provede ostatak liječenja. Vozom je došao u Zagreb, gdje su ga dočekale u masi desetine hiljada pristalica. Nakon ranjavanja dobio je i status mučenika, a mase su bile bijesne na ranjavanje njihovog lidera, koje se dogodilo u Beogradu, i to od strane jednog srpskog radikala, predstavnika vlasti.

Hapšenje

Po smirivanju situacije, policija je izdala potjernicu i objavila plakate po cijelom Beogradu:

„ Na današnjoj sednici Narodne skupštine poslanik Puniša Račić, rasta omanjeg, punačak, dobro razvijen, star oko 40 godina, ispalio je nekoliko metaka iz revolvera i tom prilikom nekoliko narodnih poslanika ranio, a dvojicu ubio, pa potom neznano kud pobegao. Molimo da ga u slučaju pronalaska stražarno sprovedu ovom odeljenju. Vrlo je hitno. ”

Poslije nekog vremena, Puniša Račić se pojavio u kabinetu ministra unutrašnjih djela dr Antona Korošeca, koji je odbio da ga primi. Ovaj čin je ostavio mnogo pitanja u vezi sa događajem, pa samim tim i puno teorija zavjera. Ostalo je otvoreno pitanje kakva je uloga Korošeca u atentatu, da li je atentat bio isplaniran i jesu li vlasti namjerno unajmile Punišu Račića u namjeri da se silom obračunaju sa liderima opozicije koji su onemogućavali svaki rad parlamenta, a pretpostavke su samo nastavile da se nižu. Tada ga je šef kabineta, Dragan Bojović, čim je doznao da je došao u zgradu, sa dvojicom žandarma uhapsio i sproveo u Upravu grada Beograda. Puniša Račić se mirno predao žandarmeriji i izjavio da nije imao nikakve namjere da bježi ili se skriva, već da je samo htio da obavijesti porodicu i svoje birače o svom činu, uputivši im pismo:

„ Draga braćo Srbi iz Crne Gore, birali ste me i izabrali za svoga poslanika protiv volje vlade i režima... Ja sam do danas povjerenu mi dužnost savjesno i predano vršio... Radeći to za vas, pravio sam se manji od makova zrna, a skromniji od svake djevojke, kad sam ja lično bio u pitanju... Ali kad su bili vaši moralni i materijalni interesi ja sam bio pravi Srbin Crnogorac... Danas su me radićevci izazvali napadajući na moju čast i nacionalno osjećanje, te sam se onemogućio da vas dalje predstavljam. Crnogorcima i ne bi trebao predstavnik koji nema ponosa, osjećanja časti, čojstva i junaštva... Hvala vam, braćo, na povjerenju! ”

Odveden je i pritvoren u samicu u zatvoru Glavnjača, gdje je proveo nekoliko mjeseci, nijednom ne izlazeći iz nje. Stjepan Radić se osjećao bolje i istražnom sudiji u Zagrebu, u vrijeme istrage povodom zločina, 24. jula 1928. predao svoj vid situacije. Objasnio je kako je sjednica tog dana izgledala strašno, ali kako je bio strahovito lošeg vida, kratkovid na granici sljepoće, rekao je da mu ništa nije bilo jasno šta se događalo. Prema Radićevoj izjavi, samo je osjetio da ga je neko upucao u stomak. Kada je ustao, prema njegovim riječima, pokušao je da ode, ali neka osoba je bila na podu pred njim, koju nije mogao preskočiti. Brzo je gubio krv, pa se onesvijestio. Uhvatio ga je dr Krnjević, koji ga je odnio kroz dvoranu u dvorište do auta, pa do bolnice. Istom prilikom Stjepan Radić je podnio krivičnu prijavu za pokušaj umorstva protiv Račića, tvrdeći da nije imao nikakav lični sukob sa njim, tako da je to moralo biti samo proračunato i isplanirano ubistvo. Za razliku od svojih poslanika, Radić je tog dana bio miran i nije se micao iz klupe niti išta govorio.

Posljednja stvar koju je Stjepan Radić stigao učiniti je programska potvrda opozicione Seljačko-demokratske koalicije. Ubrzo potom, umro je od srčanog udara 8. avgusta 1928. godine. Od ranjavanja, neprestano je imao povišenu temperaturu, što je uticalo na razvoj dijabetesa i slabljenje srčanog mišića, što je sve dodato zapaljenju pluća od kojeg je obolio pred smrt. Sanitetski savjet u Zagrebu je, poslije smrti, potvrdio sumnje da je ranjavanje imalo uzročno-posljedičnu vezu sa smrću, što je omogućilo suđenje za ubistvo, a ne samo za pokušaj ubistva. Smrt Stjepana Radića, predsjednika Hrvatske seljačke stranke, ostavila je duboke i trajne posljedice po odnose Srba i Hrvata. Smrt lidera hrvatskog naroda od strane jednog srpskog radikala, i to iz vladajuće većine, je prihvaćena sa ogorčenjem u hrvatskim narodnim masama. Iako sam Stjepan Radić to nije smatrao, iz političkih ciljeva, popularisana je ideja da je Radića ubio srpski narod, Beograd, kralj Aleksandar, a optužbe opozicije o beogradskoj dominaciji su samo dobile na snazi. Događaji su i do današnjeg dana zlonamjerno interpretirani negativno, kao da je bio u pitanju sukob srpskog i hrvatskog naroda po etničkoj liniji, iako je bio u pitanju raskol politike po liniji vlasti, gdje su bili Srbi (tu je spadao i veliki broj Makedonaca i gotovo svi Crnogorci, uključujući i Račića), Bosanski Muslimani i Slovenci, i opozicija u kojoj su bili Hrvati, Srbi i ostali.

Kada je stvar izgledala najgore, Aleksandar Karađorđević se sastao sa Radićevim nasljednikom Vlatkom Mačekom i sa Antonom Korošecom, nudeći im razdruženje Srbije, Hrvatske i Slovenije. Korošec je to kategorički odbio, a sa Mačekom je nastalo sporno pitanje granica razgraničenja. Maček je odbio predlog i prihvatio da se i dalje nastavi u zajedničkoj državi. Misterije oko Korošeca i njegove uloge u svim ovim zbivanjima su značajno povećane, kada je kralj prihvatio ostavku premijera iz radikalske struje lojalne njemu Velimira Vukićevića zbog skupštinskog incidenta i premijersku stolicu prepustio samom najbitnijem slovenačkom političaru Antonu Korošecu, predsjedniku Slovenačke narodne stranke, u koaliciji narodnih radikala, slovenačkih narodnjaka i jugoslovenskih muslimana - sve demokrate lojalne dvoru su izašle iz vlasti po atentatu i pridružile se ostalim demokratama iz Seljačko-demokratske koalicije u pozivima za izbore. Prethodno je kralj Aleksandar premijersku stolicu ponudio Stjepanu Radiću, koji je to odbio, već se HSS izjasnio u podršku koncentracionoj vladi svih stranaka pod vođstvom neutralnog generala Hadžića. Ali ni to nije uspješno sprovedeno, pa je tako Korošec dobio premijersko mjesto. Zbog straha od nasilja, izbori nisu održani, a Korošecova vlada nije uspjela da smiri strasti. Pozivajući se na već pomenute argumente, kralj Aleksandar I Karađorđević je uveo 6. januara 1929. godine diktaturu, suspendovao ustav, raspustio narodno predstavništvo i ukinuo sve političke stranke, kao posljednji pokušaj da spriječi da država ode u propast. Ovaj čin su mnogi podržali, a i naišao je na šire međunarodno odobrenje, ali je kraljeve protivnike samo ojačao, dajući im i samu potvrdu o hegemonizmu svojim autoritarnim udarom na državu i njen poredak. Sve je ovo zakomplikovalo, ali i proširilo i odužilo istragu protiv Puniše Račića, koji je sve ovo vrijeme proveo u samici, što je bilo neuobičajeno dugo.

Suđenje

Puniša Račić na suđenju

Suđenje je konačno počelo u prvostepenom sudu u Beogradu 27. maja 1929. godine. Puniša Račić je privukao dosta pažnje, ne samo zbog obimnosti i važnosti sudskog postupka, već je i dobio grupu simpatizera koja je smatrala toliko dugačak pritvor, i to u zatvorskoj samici pod najtežim uslovima, kršenjem njegovih prava kao optuženog koji je i dalje bio zakonski nevin. Branila ga je velika grupa pravnika — imao je ukupno 35 advokata, među kojima je bilo i nekoliko poznatih lica Jugoslavije, prvenstveno srpske desnice — Sveta Panajatović, Ljubiša Trifunović, Vojislav Pavlović, dr Vidan Blagojević, pa i Dimitrije Ljotić. Kako fotografisanje nije bilo dozvoljeno, bilo je četiri stolice za novinare-crtače. Suđenje je imalo veliki publicitet; prisustvovalo mu je ukupno 25 novinara iz zemlje i inostranstva. Kao saučesnici u zločinu optuženi su radikalski poslanici vojvoda Dragutin Jovanović „Lune“ i Toma Popović za podstrekivanje protiv hrvatskih poslanika, što je navodno dovelo do dizanja strasti i navelo Punišu Račića da izvrši zločin. Na suđenju je prikazan revolver marke „Štajer“ broj 3097 iz 1915. godine, kojim je pucano sedam puta. Puniša Račić nije negirao, već priznao i potvrdio optužbe, za svaki hitac, ali je osporavao motive. Dok je tužilaštvo tvrdilo da je svjesno izvadio pištolj u namjeri da pobije lidere opozicije, u prvom redu hrvatske seljake, Puniša je priznao samo namjerno ubistvo Ivana Pernara i tvrdio da je to izvršio jer je vidio da se Pernar hvata za svoj pištolj. Objasnio je spor i kako je Pernar uvrijedio njegovu čast; Račić je u skupštinu prenio ratničko shvatanje čojstva i junaštva iz crnogorskih bratstava i plemena u kojima još nije sasvim bila iskorenjena ni krvna osveta. Tvrdio je da su narodni poslanici iz opozicije u vrijeme incidenta vikali na njega da je Srbija ranije izvozila volove, a sada Puniše Račiće i kako njegova čast nije mogla da izdrži da prođu nekažnjeno. Za ostale je tvrdio da je pucao u samoodbrani, misleći da su krenuli da ga onesposobe. Kako je pogotovo bila teška tačka optužnice za ubistvo Radića, tu je bilo najviše pažnje. Račić je tvrdio da nije imao nikakve namjere da pogodi Radića, već da je metak slučajno zakačio njega, dok je pucao u Granđu. Tvrdio je da nikada ne bi pucao u slijepog čovjeka ni pod kakvim okolnostima. Kao ključni dokaz odbrana je predstavila činjenicu da je imao još ukupno tri metka u oružju i da je slobodno mogao ubiti Radića, da je htio, dok je izlazio iz skupštine, ili da dokrajči Granđu. Odbrana je iznijela detalje iz njegovog ličnog života i kao svjedoke dovela njegove rođake iz Vasojevića, ukazujući da dolazi iz jedne nervno nestabilne porodice u namjeri da smanji kaznu, ali Puniša je za govornicom opovrgao sve tvrdnje i rekao da je zdravog uma. Tokom procesa je zahtijevao samo da detalji budu tačno prikazani, a za sebe nije tražio nikakvo opravdanje i smatrao je da je prekršio zakon.

Ilustracija suđenja Puniši Račiću (desno) 1929.

Tužilaštvo je, pozivajući se na činjenicu da je vladala šestojanuarska diktatura u kojoj je i vidovdanski ustav kraljevine bio suspendovan, zahtijevalo smrtnu kaznu, tvrdeći da bi to bila i dobra poruka i odgovor vlasti. Smrtna kazna je ipak izuzeta iz opcije jer bi to bila najstroža kazna koja je do tada primjenjivana i zato što na sudu poslije mukotrpnog i dugog procesa nije dokazano da je bilo zavjere ili svrsishodne namjere Puniše Račića da uđe u parlament i ubije tri narodna poslanika, a rani dva. 7. juna 1929. godine Varoški sud u Beogradu je izrekao presudu. Oslobodio je Jovanovića i Popovića od optužbi, jer su tada svi na svakoga vikali raznorazne uvrede, tako da se ne može govoriti o podstrijeku s njihove strane. Pronašao je Račića krivim i osudio ga na maksimalnu kaznu po važećem pravu u iznosu od 20 godina robije. On je prihvatio presudu i čestitao slobodu oslobođenima. Po svršetku žalbenog postupka, Apelacioni sud je donio konačnu presudu sa obrazloženjem po tačkama 2. oktobra 1929. godine.

1. Za pokušaj ubistva dr Ivana Pernara na 4 mjeseca robije
2. Za ubistvo dr Đura Basaričeka na 12 godina robije
3. Za pokušaj ubistva Ivana Granđe na 1 godinu i 4 mjeseca robije
4. Za ubistvo Stjepana Radića na 8 godina robije
5. Za ubistvo Pavla Radića na 12 godina robije

Sveukupno je dobio 33 godine i 8 mjeseci robije. U obrazloženju je dodato da će odslužiti 20 godina robije, jer je to maksimalna kazna koju važeće krivično pravo u Srbiji dozvoljava. Poslije skoro godine dana provedene u beogradskoj samici u vrijeme istrage i sudskog procesa, prebačen je u zatvor u Požarevcu, najpoznatiji jugoslovenski zatvor, gdje je trebalo da odsluži ostatak svoje kazne. Njegova porodica se preselila u Požarevac kako bi ga mogla redovno posjećivati. Poslije odslužene jedne decenije, shodno zatvorskim propisima, a na osnovu dobrog vladanja, dobio je status „slobodnjaka“. Dobio je brojne privilegije nad ostalim zatvorenicima i mogao je slobodno da se šeta gradom tokom dana, što mu je naročito odgovaralo zbog porodice.

Smrt

Nakon sveukupno 13 odsluženih godina, pušten je na slobodu 27. marta 1941. godine. Sklonio se kod svog prijatelja u Smederevo. Po svršetku Aprilskoga rata, u kojem Kraljevinu Jugoslaviju okupiraju sile Osovine i protivpravno cijepaju, seli se sa porodicom u Beograd, prestonicu okupirane Srbije. Živi povučeno i mirno pod nacističkom okupacijom u vrijeme Drugog svjetskog rata, stičući i jedan mlin kao privatno dobro. Živio je u Gospodar Jevremovoj ulici.

Ostaje nerazjašnjena priča oko njegove smrti. U vrijeme oslobađanja Beograda od strane partizana, posjećuju ga naoružana dvojica 16. oktobar 1944. godine, tražeći eksplicitno njega. Ništa se ne zna, a pretpostavlja se da su ga partizani tada izveli i negdje ubili. U pitanju su bili vojnici iz 21. srpske divizije Miloja Milojevića. Još veću misteriju na sudbinu Puniše Račića baca vijest prema kojoj je viđen u Banjici 4. decembra 1944. godine kao još živ.

Njegova porodica je bezuspješno pokušavala da otkrije šta se dogodilo sa njim. Nedugo poslije njegovog nestanka, ubijen je i njegov stariji sin, Slobodan Račić, zajedno sa brojnim Beograđanima u partizanskim čistkama koje su izvršene odmah po dobitku rata.

Teorije o pozadini

Čin Puniše Račića često se, najčešće sa hrvatske strane, tretira kao smišljeno djelo, kako bi kralj Aleksandar dobio razlog za zavođenje diktature.

Momčilo Zečević je otkrio jedan dokument, koji svjedoči o široj, pa čak i pripremanoj zavjeri, u kojoj je učestvovao sam Anton Korošec, kao tadašnji ministar unutrašnjih poslova. Riječ je o dnevniku šefa Korošecovog kabineta, Stanka Majcene, u kom je zapisano da je Puniša Račić bio kod Korošeca noć pred pucnjavu u Skupštini, i da mu je posle sastanka sa Račićem, Korošec poverio da će „biti nesreće”. Kad je sutradan policijski komesar Skupštine, zvao Korošeca telefonom, da mu javi strašnu vest o događajima u Skupštini, Korošec je odgovorio „Nesreća se dogodila”.

Ovo upućuje na misao da je Korošec želio da time ubrza proces konsolidacije države, a imao je i svoje račune sa Radićem i bio ubeđen da se sa njim ne može „praviti država”.

U stvorenoj atmosferi koja je svaki čas trebalo da prsne, kralj je pozvao Mačeka i Korošeca i otvoreno ih pitao da li žele da da nezavisnost Hrvatskoj i Sloveniji.

Kasniji uticaj

Za vrijeme parlamentarnih izbora u Srbiji 2008. godine, nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji, „Familija srpskih navijača“ je polijepila po ulicama Srbije plakate sa fotografijama predsjednika Srbije Borisa Tadića i potpredsjednika vlade Božidara Đelića sa natpisom „Državni neprijatelji“, skupa sa fotografijama Stjepana Radića sa natpisom „Jedan je Puniša Račić“.

U julu 2017. bratstvo Račića pokrenulo je inicijativu o podizanju spomenika Puniši Račiću u njegovom rodnom mjestu, što su podržali mještani Slatine i spomenik je podignut 13. jula ispred Račićeve rodne kuće. Podizanju spomenika oštro se protivila Hrvatska, koja je tražila od nadležnih organa da se spomenik ukloni. Na zahjtev nadležnih organa, poslata je mehanizacija za uklanjanje spomenika, koju su mještani Slatine zaustavili i pristali da sami uklone spomenik, što su i uradili 18. jula.

Literatura

• Petranović, Branko (1988). Istorija Jugoslavije 1918-1988. 1. Beograd: Nolit. 
• Tomasevich, Jozo (1975). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: The Chetniks. Stanford: Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-0857-9. 

Spoljašnje veze

• Detalji događaja na sajtu „Srpsko nasleđe“