Kneževina Dalmacija i Liburnija

Kneževina Primorska Hrvatska preusmerava ovde. Za druge upotrebe pogledajte stranicu Primorska Hrvatska.

Kneževina Dalmacija i Liburnija, odnosno Kneževina Hrvatska, bila je prva ranosrednjovekovna država Hrvata. Prostirala se u zaleđu istorijskih oblasti Liburnije i severne Dalmacije. Osnovana je nakon doseljavanja Hrvata na te prostore, a postojala je do 925. godine, kada je prerasla u Kraljevinu Hrvatsku.

Kneževina Dalmacija i Liburnija Kneževina Hrvatska
Kneževina Hrvatska oko 850. godine
Geografija
Kontinent		Evropa
Regija		Balkan
Društvo
Službeni jezik		staroslovenski, latinski
Religija		paganizam, hrišćanstvo
Politika
Oblik države		kneževina
— Knez		Borna
Istorija
Istorijsko doba		rani srednji vek
— Osnivanje		9. vek
— Ukidanje		925.
Zemlje prethodnice i naslednice
Prethodnice:		Naslednice:
	Vizantijsko carstvo	Kraljevina Hrvatska

Naziv

U istoriografiji postoje brojni nazivi za ovu državu:, kao što su Kneževina Hrvatska, Hrvatska kneževina, Primorska Hrvatska, Primorska kneževina, Dalmatinska Hrvatska, Dalmatinska kneževina itd.). Najčešće se naziva Primorskom Hrvatskom, što je termin osmišljen od strane hrvatskih istoriografa 19. veka, u vreme nacionalnog buđenja Hrvata. Pojam je nastao iz potrebe da se ranosrednjovekovna Hrvatska južno od reke Kupe, istorijski i pravno poveže sa bivšom Kraljevinom Slavonijom, za koju je takođe osmišljen termin "Panonska Hrvatska". Iako su oba termina ubrzo prihvaćena od većine uglednih istoričara i ušla u upotrebu u svim relevantnim svetskim naučnim i obrazovnim institucijama, poznato je da se u ranosrednjovekovnim istorijskim izvorima ne pominju pod navedenim nazivima, već kao Dalmacija, Liburnija, Gornja Panonija, Donja Panonija, itd. S tim u vezi, ugledni hrvatski istoričar Ivo Goldštajn navodi:

Novaković konstantno piše "Primorska Hrvatska", iako tako nešto u povijesti nije uopće postojalo. To su historiografski pojmovi, izmislili su ih istoričari prošlih generacija kako bi naglasili hrvatstvo tih pokrajina koje se nije isticalo u nazivima onog vremena. Međutim, u doba Ljudevita Posavskog postoje Dalmacija i Slavonija, zatim se u izvorima spominju i Panonija, Liburnija, Ilirik, a tek se u drugoj polovici 9, pa u 10. i 11. st. javlja i afirmira ime Hrvatska. Danas za uporabu naziva "Primorska Hrvatska" i drugih sličnih, nema više opravdanja, oni samo unose zabunu i treba ih odbaciti.

U hrvatskoj istoriografiji se za prvi dokument u kome se pojavljuju nazivi "Hrvat" i "Hrvatska" na području Dalmacije i Liburnije smatra se povelja kneza Trpimira (Trpmimirova darovnica) od 4. marta 852. godine, gde se Trpimir naziva "knezom Hrvata" (Dux Croatorum), a njegova zemlja "Kraljevstvom Hrvata" (Regnum Croatorum). Međutim, s obzirom da Trpimirova darovnica sačuvana tek u prepisu koji datira iz 16. veka, te zbog njene sadržine, istaknuti hrvatski istoričari, uključujući Nadu Klaić, odbacuju je kao falsifikat.

Teritorija

Kneževina Dalmacija i Liburnija, prema hrvatskim istoriografima, nalazila se na području zapadnog dela nekadašnje rimske provincije Dalmacije, sa središtem od Velebita do reke Cetine, gde je graničila sa Srbijom. U istorijskim izvorima Srbi se kao narod na prostoru Dalmacije pominju još početkom 9. veka Takozvanoj "Primorskoj Hrvatskoj" obično se pribraja i Liburnija — od Istre (istočno od reke Raše) do južnog Velebita. Izgleda da je Liburnija imala naročiti položaj unutar tzv. "Primorske Hrvatske“. U ovo je područje spadala i pokrajina Gacka, koja se protezala u unutrašnjost do Une i Kupe. Pokrajina Gacka bila je podeljena na tri župe: Gacku, Liku i Krbavu. Njome je upravljao ban, dok je svim ostalim krajevima upravljao direktno knez, koji su bili u vazalnom odnosu prema franačkim vladarima. Uglavnom, geografski smeštaj, značaj i uprava "sklavinije", kojoj su hrvatski istoriografi nadenuli ime "Primorska Hrvatska", poklapaju se sa granicama prve hrvatske srednjovekovne države, opisane u delu "O upravljanju carstvom" Konstantina Porfirogenita.

Uz ovako definisanu "Primorsku Hrvatsku" smestilo se još nekoliko slovenskih država, koje se zajedno ponekad nazivaju "sklavinije". Prema najranijim dostupnim istorijskim izvorima (hronika franačkog letopisca Ajnharda), kao i vek kasnije kod Porfirogenita, osim gornje Srbije, u čijem sastavu su bile Raška i Bosna, Srbi su naseljavali i oblastiPaganiju ili Neretljansku krajinu, koja se prostirala od Cetine do Neretve, a pripadali su joj i ostrva Brač, Hvar, Korčula, Mljet, Vis i Lastovo; dalje na jugu nalazilo se Zahumlje (između Neretve i Dubrovnika) i Travunija (od Dubrovnika od Boka Kotorske). I Duklja (na prostoru današnje Crne Gore) bila jedna od "sklavinija" naseljenih Srbima.

Do 9. veka od decentralizovanih teritorijalnih zajednica kojima su upravljali plemenski poglavari, stvara se jezgro hrvatske države pod zajedničkom vlašću kneza u dolinama reka Cetine, Krke i Zrmanje s centrima u Biogradu, Ninu, Solinskom polju i Kninu. Priobalni gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor, zajedno s ostrvima Rabom, Krkom i Osorom (današnji Cres i Lošinj) ostaju pod vizantijskom vlašću i od 9. veka čine temu Dalmaciju, kojom je upravljao carski namesnik u Zadru. To je bio plod Ahenskog mira iz 812. godine, kojim su sve snažniji Franci podelili vlast na Jadranu s Vizantijom i to tako da su dalmatinski gradovi i ostrva pripali Vizantiji a hrvatski kopneni dio franačkom interesnom području.

U vazalnom odnosu prema Francima

Franačko carstvo (prema podeli iz 843. u susedstvu Hrvata.

Nakon smrti Karla Velikog, na vlast dolazi njegov sin Luj Pobožni (814—840), a u furlanskoj marki vlada Kadolah koji ulazi u sukob s panonskim Slovenima i Ljudevitom Posavskim. Godine 814., zajedno s knezom Ljudevitom Posavskim, knezom Donje Panonije (dux Pannoniae inferioris) pošao je i gudušačanski (gački) knez Borna u Paderborn da se pokloni novom caru prilikom njegovog stupanja na franački presto. Godine 818. na državnom Saboru u Heristalu prisutno je Ljudevitovo izaslanstvo, ali i izaslanstvo Borne, guduščanskog kneza (dux Guduskanorum), koji je s narodom prebegao pred Bugarima i potražio franačku zaštitu. Neki slavisti poput (Šafarika), kao i domaći istoričari, zaključili su da je na osnovu Ajnharodovog letopisa moguće zaključiti da je Borna, zajedno s Timočanima, prebegao iz današnje Istočne Srbije 818. godine. Prebegli Borna će u borbama protiv Ljudevita stati na franačku stranu, pridobijajući tako za sebe jaku silu koja će ga moći odbraniti od Bugarske i Vizantije. Nakon prvog neuspelog pohoda na Ljudevita, umire Kadolah, a nasleđuje ga markgrof Balderik koji 819. započinje novi pohod preko Karantanije. S juga se diže i Borna, sada imenovan u Ajnhardovim „Franačkim analima“ kao dux Dalmatiae (knez Dalmacije). Ipak, na Kupi deo njegovih snaga, i to baš njegovi Gačani, prelazi na stranu panonskih Slovena. Sledeće godine Borna prvo šalje izaslanstvo, a onda i lično odlazi caru na dogovor o budućim koracima protiv Ljudevita. Borna umire iste godine, a „Franački ljetopisi“, prigodom smrti, nazivaju ga dux Dalmatiae atque Liburniae (knez Dalmacije i Liburnije). Arheološki nalazi iz toga doba svedoče o velikom franačkom uticaju, a nađeni su brojni primerci franačkoga nakita i oružja, naročito mačeva.

Bornu je nasledio njegov nećak (ili možda unuk) Vladislav (821—835), kad su počele i borbe protiv Mlečana. U februaru 821. car Luj je potvrdio Vladislava kao kneza Dalmacije i Liburnije na saboru u Ahenu. Car je na ovom saboru opet razgovarao o ratnim planovima protiv Ljudevita. Franci su odlučili da ponovo napadnu Ljudevita sa tri strane. Pošto je prethodno odoleo Francima u više navrata, Ljudevit je naposletku bio prisiljen da se povuče iz svog utvrđenja Siska i skloni kod Srba za koje Ajnhard veli da „drže veliki deo Dalmacije“ ("Liudevitus Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatie partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit"). Istoričari se uglavnom slažu s tim da se vesti o Ljudevitovom bekstvu odnose na teritoriju Bosne, dok jedino nisu saglasni u tome o kom se delu Bosne zapravo radi. Takođe, najveći broj poznatih istoričara slaže se u oceni da je Borna utemeljitelj prve dinastije koja će vladati srednjovekovnom Hrvatskom, koja se nalazila u prethodno opisanim granicama.

Vidi još

• Istorija Hrvata
• Pokrštavanje Hrvata
• Istorija Hrvatske u srednjem veku
• Posavska kneževina
• Panonski Sloveni

Izvori i Literatura

Izvori

• Živković, Tibor (2009). Gesta Regum Sclavorum. 2. Beograd-Nikšić: Istorijski institut, Manastir Ostrog. 
• Kunčer, Dragana (2009). Gesta Regum Sclavorum. 1. Beograd-Nikšić: Istorijski institut, Manastir Ostrog. 
• Mijušković, Slavko, ur. (1988) [1967]. Ljetopis popa Dukljanina (2. izd.). Beograd: Prosveta & Srpska književna zadruga. 
• Moravcsik, Gyula, ur. (1967) [1949]. Constantine Porphyrogenitus: De Administrando Imperio (2. izd.). Washington: Dumbarton Oaks Center for Byzantine Studies. 
• Mošin, Vladimir, ur. (1950). Ljetopis popa Dukljanina. Zagreb: Matica hrvatska. 
• Pertz, Georg Heinrich, ur. (1845). Einhardi Annales. Hanover. 
• Scholz, Bernhard Walter, ur. (1970). Carolingian Chronicles: Royal Frankish Annals and Nithard's Histories. University of Michigan Press. 
• Ferjančić, Božidar (1959). „Konstantin VII Porfirogenit”. Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 2. Beograd: Vizantološki institut. str. 1—98. 
• Šišić, Ferdo, ur. (1928). Letopis Popa Dukljanina. Beograd-Zagreb: Srpska kraljevska akademija. 

Literatura

• Goldstein, Ivo (1984). „Ponovo o Srbima u Hrvatskoj u 9. stoljeću” (PDF). Historijski zbornik. 37: 235—246. Arhivirano iz originala (PDF) 18. 09. 2016. g. Pristupljeno 03. 06. 2019. 
• Gračanin, Hrvoje (2008). „Od Hrvata pak koji su stigli u Dalmaciju odvojio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom: Razmatranja uz DAI c. 30, 75-78”. Povijest u nastavi. 6 (11): 67—76. 
• Živković, Tibor (2010). „Constantine Porphyrogenitus’ Source on the Earliest History of the Croats and Serbs”. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest u Zagrebu. 42: 117—131. 
• Živković, Tibor (2013a). „On the Baptism of the Serbs and Croats in the Time of Basil I (867–886)” (PDF). Studia Slavica et Balcanica Petropolitana (1): 33—53. 
• Živković, Tibor (2013). De conversione Croatorum et Serborum: Izgubljeni izvor Konstantina Porfirogenita. Beograd: Zavod za udžbenike. 
• Klaić, Nada (1971). Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (1. izd.). Zagreb: Školska knjiga. 
• Klaić, Nada (1990). Povijest Hrvata u srednjem vijeku. Zagreb: Globus. 
• Margetić, Lujo (2001). Dolazak Hrvata. Split: Književni krug. 
• Margetić, Lujo (2004). „Krsni list hrvatske države (Trpimirova darovnica) i međunarodni položaj hrvatske države narodnih vladara” (PDF). Starine HAZU. 62: 1—42. Arhivirano iz originala (PDF) 11. 12. 2018. g. Pristupljeno 03. 06. 2019. 
• Novaković, Relja (1981). Gde se nalazila Srbija od VII do XII veka. Beograd: Istorijski institut. 
• Prvanović, Svetislav M. (1957). „Ko je bio hrvatski knez Borna (Da li je poreklom iz Istočne Srbije)”. Rad JAZU. 311: 301—310. 
• Rački, Franjo (1861). Odlomci iz državnoga práva hrvatskoga za narodne dynastie. Beč. 
• Rokai, Peter (2002). „Istorija Mađara od najstarijih vremena do Mohačke bitke 1526. godine”. Istorija Mađara. Beograd: Clio. str. 7—183. 
• Ćirković, Sima (1964). Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd: Srpska književna zadruga. 
• Fine, John Van Antwerp Jr. (1991) [1983]. The Early Medieval Balkans: A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century. Ann Arbor, Michigan: University of Michigan Press. 

Spoljašnje veze

• Annales regni francorum — izvorni latinski tekst
• Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu