Википедија

Primorci (Srbi)

Srbi Primorci, odnosno primorski Srbi, Srbi su sa područja Srpskog primorja. U najširem smislu, pojam se takođe može odnositi i na cjelokupno srpsko stanovništvo sa prostora Jadranskog primorja. Tokom srednjeg vijeka, Srpsko primorje je obuhvatalo primorske dijelove Srpskih zemalja. Te oblasti su nazivane Pomorskim zemljama, a obuhvatale su sve srpske primorske oblasti, počevši od Duklje, odnosno Zete, preko Travunije sa Konavlima, do Zahumlja i Neretljanske kneževine, sa ostrvima. U tom smislu, u srednjovekovne primorske Srbe su spadali: Dukljani, odnosno Zećani, zatim Travunjani, Konavljani, Zahumljani i Neretljani. Tokom poznog srednjeg vijeka, veći dio tog prostora je bio u sastavu Donje Zete i Hercegovačkog primorja, odnosno potonje Mletačke Dalmacije, kojoj je pripadala i Boka kotorska sa Grbaljem i Paštrovićima. Danas je južni dio Srpskog primorja po državnoj pripadnosti poznat kao Crnogorsko primorje, a sjeverni dio većim delom pripada Dubrovačkom primorju. Primorska odrednica je ostala sačuvana u nazivima obje srpske pravoslavne eparhije: Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske.[1][2][3][4]

Mitropolit Visarion Ljubiša (1823–1884), rođeni Srbin Primorac iz Paštrovića

Istorija uredi

 
Stjepan Mitrov Ljubiša (1824-1878), rođeni Srbin Primorac iz Paštrovića

U vrijeme dinastije Petrovića Njegoša to je bio uobičajen naziv za srpska plemena koja su naseljavala kraj između Crne Gore i mora (neki od Srba Primoraca su i Bokelji). Pošto je ta oblast dugo vremena bila pod raznim vlastima (Mlečani, Francuzi, Austrijanci i Turci) i izvan Crne Gore, na njih se nije odnosilo crnogorsko ime. U širem smislu, taj naziv se odnosi i na srpsko stanovništvo cijele Dalmacije i današnjeg crnogorskog primorja. Srpsko primorje se u poveljama Nemanjića ne naziva srpskim imenom nego se pisalo srpske i pomorske zemlje jer je taj kraj bio više naseljen rimokatolicima, kojima se srpska i slovenska svijest kroz čitavu istoriju gubila i vraćala u zavisnoti od intenziteta romanizacije koju je sprovodila rimokatolička crkva preko Mlečana. Barska nadbiskupija je osnovana sa ciljem ukidanja glagoljice [5] , a mletačke vlasti su zakonom zabranjivale u Dubrovniku službenu upotrebu srpskog jezika [6] u korist italijanskog.

Već vidismo, da baš ovo kancelaru Ivanu ravenskom davaše najveću glavobolju, pa znamo i to, da se naročitim zakonom zabrani, u god. 1472., članovima velikoga vijeća poraba srpskoga jezika, a naloži svakome vlastelinu govorniku, da govori talijanski.

Napuštanje srpske svijesti je išlo paralelno sa pokatoličavanjem. Uskoci koji su došli u Klis (ali i svuda u primorje) kao pravoslavci, su odmah prelazili u rimokatolicizam [7] i vremenom bi zaboravljali svoje porijeklo.

Svi su uskoci bili katolici. Bez obzira na to jesu li bili došljaci, pravoslavni ili muslimani, odmah su prelazili na katolicizam. Za uskoke vrhovni autoritet nisu bili ni austrijski dvor ni Venecija, već papa u Vatikanu. Od njega su dobivali i jedinu znatniju pomoć.

Istorijska svjedočanstva uredi

 
Mitropolit Mitrofan Ban (1841–1920), rođeni Srbin Primorac iz Grblja
 
Područje Zetskog primorja u 15. veku (Donja Zeta)

Franački hroničar Ajnhard govoreći o Ljudevitu Posavskom piše, pod 822. godinom,[8] da su Srbi „narod koji drži veliki dio Dalmacije“ (Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur).[9] Tada Dalmacija nije bila samo uži priobalni kraj kao danas nego se prostirala i na veliki dio današnje Bosne i Hercegovine.

Jovan Skilica u XI vijeku opisujući događaje vezane za Bitku kod Bara koja se odigrala 1042. godine piše: „... Stefan Vojislav, arhont Srba, koji je bio prije kratkog vremena pobjegao iz Carigrada i zauzeo zemlju Srba, protjeravši odande Teofila Erotika“.

Danijele Farlati u XVIII vijeku u djelu Illyricum sacrum, pišući o Dukljanskoj crkvi spominje unutrašnju-mezijsku i mediteransku-dalmatinsku Srbiju (Serbliam mediterraneam... Serblia Dalmatica). Pavlimir je po Farlatiju bio kralj dalmatinske Srbije [10][11] , a po drami Junija Palmotića Pavlimir, on je osnivač Dubrovnika.

Andrija Kačić Miošić je o Mihailu Vojislavljeviću i Konstantinu Bodinu napisao [12] :

Na 1077. Kraljevaše u srbskoj zemlji kralj Mihajlo. Na 1100. Kraljeva je u srbskoj zemlji i u Dalmaciji kralj Bodin.

Danilo I Petrović Njegoš u pismu svome bratu Radetu 27. februara 1713. g. piše [13] :

... imam ja u Crnu Goru i u Primorje i u Brda 200 glavarah...

Mitropolit skenderijski i vladika cetinjski Danilo i žitelje tih oblasti 1726. g. naziva po mjestima življenja:[14] :

... svi Primorci i Crnogorci i Brđani...

Ilija Drekalović, vojvoda i guvernadur brđanski, u svom pismu iz Kuča od 15. septembra 1755., piše vladikama Savi i Vasiliju: ...Isto kako su učinjeli Crnogorci i Primorci, i mi se kunemo na svetom Jevanđelju da nećemo šteđeti svoje krvi za krst časni i svoje otečestvo...[15]

Ni Vasilije Petrović 1757. godine Primorce ne smatra Crnogorcima, jer ih odvaja, u pismu mletačkom duždu (Montenegrini, Primorschi, Esexhi e Bergiani...).[16]

Sava Petrović Njegoš se Primorcima Dubrovčanima u tri svoja pisma, obraćao kao Srbima: "...da učinite našoj cerkvi i narodu černogorskomu jednom sumom od asprih kako Serbli Serbima i svojima susjedima..." (1763) [17] , "...koji se vi još od našega srbskoga jezika nahodite..." (1767) [18][19] , "Vaša slavna republika zna, da je sve gospodstvo i slava serbska pala i ništa nije ostalo do vas... može se serbska zemlja s vama pohvaliti." (1775) [20][21] Sava piše i mletačkom providuru: I molimo Vašu prevedrost, i mi i svi glavari, i crnogorski, i primorski, za toga kapetana Rada Starčevića... da ga puštate... taj kapetan puno svojte ima, i u Primorje i u Crnu Goru... [22] Antoniju Renijeru piše: Skupilo se na Cetinje četiri hiljade, ali i pet, Crnogoracah i Primoracah. Mire se i oprašćaju zla jedan drugomu. Antoniju Renijeru providuru đeneralu ot Delmacije i Arbanije, i Novoga.[23]

Simeon Piščević u svojoj Istoriji srpskog naroda iz 1795. (na srpskom je knjiga objavljena 2018.) o Paštrovićima (navodi ih kao Paštrojeviće [24]) piše:

...da su oni u vreme srpskog carstva poštovali srpske kraljeve jer su sebe smatrali delom srpskog naroda...

Aleksandar Piščević u svojim memoarima piše o srpskoj nacionalnosti Paštrovića kao i o dalmatinskom husarskom puku u Novoj Srbiji [25] :

Porodica Piščević je plemićka, srpske nacionalnosti. Ona potiče iz Dalmacije, iz provincije Paštrovića. To dokazuju mnogi porodični dokumenti koji su mi ostali posle očeve smrti... Tada je Rusija nameravala da preduzme nešto sa Srbima koji žive na obalama Dunava i Jadranskog mora... I mom je ocu povereno da osnuje Dalmatinski husarski puk u Novoj Srbiji.

Petar I Petrović Njegoš ih spominje u brojnim poslanicama i pismima.[26]

Međutijem pazite da Cetinjane, ako dođoše, s Paštrovićima umirite... i za sve stvari koje su među Cernogorcima i Primorcima.

Kada su neki Crnogorci sa nekim Primorcima razbijali crkve i kuće po Boki 1806. godine,[27] Petar I je napisao:

Ja znam da je bilo i Primoracah koji su nagovarali Crnogorce da tako čine.

Neki Bokelji su se žalili austrijskom caru protiv Crnogoraca[28] :

Razumio sam da su neki Bokelji pred imperatorom veliku žalbu prinosili protivu Cernogoracah... koji su najviši smutljivci i zlodjei među ova dva naroda...

Serbski ljetopis iz 1823.[29] donosi tekst:

Nješto o Serbljima na Moru. Nek nam oproste naši Čitatelji, gdje su god, što im do sada ništa o Serbljima na moru (moreplavateljima) napomenuli nismo... budući da u Asutrijskoj tergovini pomorskoj Serblji se mogu brojati na dvje tretinje sprama ostali pomorski poddanika... Ovi Serblji, Moreplavatelji, svi su gotovo iz jednog malog predjela, obično pod imenom "Boke Kotorske" u svijetu poznatog, predjela velim, koji se savija okolo jednog malog zaliva, ležećeg između Dubrovnika, Cerne Gore, i Albanije....

Petar II Petrović Njegoš je napisao pjesmu posvećenu Srbima katolicima iz Boke [30] [31] :

...bih dočekan u Kotoru krasno u srpskojzi kući Lumbardića... O, vi Srbi, svud li srpstvujete, dužnost čojstva pravu ispunjate! Srpstvuj đelom, vjeruj što vjeruješ.

Adelina Paulina Irbi spominje podunavsku i primorsku Srbiju kao i Srbe na moru.[32] :

Crnom Gorom uvećanom Bokom Kotorskom, koje je zemljište sasvim srpsko... Ovi odvojeni delovi jednog istog naroda, od kojih diplomatija jedan zove Crnom Gorom a drugi Srbijom, mogu samo tako snažnu i smislenu politiku voditi, ako rade kao delovi jednog celog, kao Srbija na Dunavu i Srbija na Jadranskome moru... Srbi i oni na Dunavu i oni na jadranskome moru... Austrije...koja neda nezavisnim južnim Slovenima da do jadranskog mora dođu... Ne samo Crna Gora već sve srpske zemlje odsečene su od mora, pa ako se dade pristanište jednoj to će otuda biti koristi svima.

Stjepan Mitrov Ljubiša (koji je napisao pripovijetku Pop Andrović (Pripovijesti crnogorske i primorske).[33]) je u posljednjem govoru u Dalmatinskom saboru između ostaloga rekao:[34]

...ja znam da vi mene netrpite, jer sam Srbin pravoslavne vjere. Izlazeć odavle, ostavljam u saboru mladijeh sila, koji, ako ih je Srpkinja zadojila znati će braniti prava svoje narodnosti i vjere... Tko je to ovdje bolji Srbin od mene? Moj se grob znade od Kosova...

Petar Franasović, rimokatolički svještenik iz mjesta Trsteno, rodom sa Korčule, 1864. piše da su Srbi Neretljani naselili Korčulu.[35]

Srbi Neretvani, koji početkom 800. god. posvojiše Korčulu, grad utvrdiše...

Mitrofan Ban je u svojim memoarima zapisao da je on za Crnogorce bio labavi Primorac (str. 83.), "učiniti narodu primorskome... izjavim, da mi, Primorci, koji smo u Crnoj Gori utočište našli... za primorski narod, koji je meni drag isto kao crnogorski..." (str.71), Primorje mu je draga i mila domovina (str. 62.,68.,70.), Visarion Ljubiša iz Paštrovića mu je "naše gore list" a knjaz Nikola je naredio da se Primorci koji su prebjegli u Crnu Goru razoružaju i smjeste... (str. 63.).[36]

Lazar Tomanović je također sebe smatrao Srbinom Primorcem [37]

Kad smo jesenas mi Srbi na primorju...

Pavle Rovinski je pisao da su Primorci i Crnogorci zapravo jedan te isti narod, kako po izgledu, tako i po karakteru i običajima. Ali, kako su Primorci živjeli pod Mlečanima, pa pod Austrijom, primili su kulturniji način života i time su se ponosili u odnosu na zaostalije Crnogorce. O Crngorcima su sastavljali anegdote, koje su karakterisale crnogorsku prostotu i nekulturnost, u odnosu na njih - Primorce.[38] I u knjizi Studije o Crnoj Gori, Rovinski pominje Primorce i Crnogorce, Primorje i Crnu Goru i njihove odnose.[39]

Srbi Primorci su 1877. godine čestitali knjazu Nikoli oslobođenje Nikšića[40] od turske vlasti.

Raduju se tome braća Srbi Primorci....

Da su Crnogorci i početkom 20. vijeka žitelje primorja nazivali Primorcima, dokazuje i čitulja iz Glasa Crnogorca s kraja 1903., povodom sahrane Njeguškog kapetana Save Radonjića:[41]

...Hvala prijateljima Primorcima, koji... u velikom broju dođoše...

Antun Radić 1904. godine spominje Srbe katolike [42] pri moru:

Na jugu, osobito pri moru oko Dubrovnika i Kotora ima dosta Srbalja katolika. Što više u samom Dubrovniku i okolini ima, čujem šest rimskih popova, koji kažu da su Srblji.

Snježana Kordić, hrvatska lingvistkinja u knjizi Jezik i nacionalizam[43] piše:

Ne smije se prešutjeti, a to se čini u ovoj monografiji, da su u bezbrojnim dubrovačkim dokumentima s kraja 15. st. pa do kraja 18. st. Dubrovčani koristili izraz linga seruiana kao oznaku za svoj vlastiti jezik.

Primorski Srbi danas uredi

 
Grob pomorskog kapetana i upravitelja Ulcinjske luke Ilije M. Miailovića u Ulcinju. Rođen je u austrijskoj Boki, umro u crnogorskom Ulcinju

Danas su primorski Srbi na teritoriji Crne Gore isključivo pravoslavci dok su rimokatolici i muslimani iz toga kraja vremenom izgubili svijest o pripadnosti srpskom narodu. Nepravoslavni Primorci koji su govornici srpskog jezika (svoj maternji jezik ne zovu srpskim imenom) se danas nacionalno izjašnjavaju kao Hrvati, Crnogorci, Bošnjaci i Muslimani. Primorski Srbi u crnogorskom primorju u većem broju naseljavaju prostor od gradova Herceg Novog do Bara. Dalmatinsko primorje je nekada imalo daleko više Srba, ali nakon ratova u 20. vijeku i egzodusa primorskih Srba kao i nakon višestoljetnih asimilacija (uglavnom romanizacija, a od kraja 19. vijeka i kroatizacija), broj Srba u tim krajevima je drastično opao.

Znamenite ličnosti uredi

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Bakotić 1939.
  2. ^ Ćirković 1964.
  3. ^ Ćirković 2004.
  4. ^ Janković 2007.
  5. ^ Cetinjski vjesnik, br.22. 17.3.1910., članak: Odziv štampe, ukucati br.str.1. Cetinje. 1910. 
  6. ^ Nodilo, Natko (1883). Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka, str.26. Zagreb: JAZU. 
  7. ^ Glavina, Vesna (2016). Tvrđava Klis, Priča o uskocima i Petru Kružiću, str. 33. Zagreb: Školska knjiga. 
  8. ^ Scholz 1970, str. 111.
  9. ^ Pertz 1845, str. 83.
  10. ^ Farlati, Danijele (1817). Illyrici sacri, svezak VII str. 5., desni stubac dolje (napomena: ne rimsko V nego arapski broj 5. br.str.). Mleci. 
  11. ^ Nikčević, Vojislav (2014). Monumenta Montenegrina, str. 700. Podgorica: Matica crnogorska. 
  12. ^ Kačić Miošić, Andrija (pristupljeno 25.1.2017). Razgovori ugodni naroda slovinskoga.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  13. ^ Petrović, Danilo (1996). Pisma : (izbor) / vladika Danilo, vladika Sava, Svome bratu Radu, pismo br. 5.,. Cetinje: Obod. str. 91. 
  14. ^ Petrović, Danilo (1996). Pisma : (izbor) / vladika Danilo, vladika Sava, Vanrednom providuru Gabrijelu Bolduu, 2.2.1726., pismo br. 20.,. Cetinje: Obod. str. 107. 
  15. ^ Rovinski 1998, str. 75.
  16. ^ Petrović, Vasilije; Mladenović, Aleksandar (1878). Starine, knjiga 10.,. Zagreb: JAZU. str. 32. 
  17. ^ Petrović Njegoš, Sava (1941). Vjesnik, br. 16., Pisma crnogorskih poglavica iz druge polovine 18. stoleća, pismo Save Petrovića Dubrovčanima od 1. septembra 1763. str. 225. Zagreb: JAZU. 
  18. ^ Petrović Njegoš, Sava (1914). Vjesnik, br. 16., Pisma crnogorskih poglavica iz druge polovine 18. stoleća, pismo Save Petrovića Dubrovčanima od 15. juna 1767. str. 226. Zagreb: JAZU. 
  19. ^ Đerić, Vasilije (1914). O srpskom imenu po zapadnijem krajevima našeg naroda, str. 34. Biograd. 
  20. ^ Petrović Njegoš, Sava (1914). Pisma crnogorskih poglavica iz druge polovine 18. stoleća, pismo Save Petrovića Dubrovčanima od 25. jula 1775. str. 227. Zagreb: JAZU. 
  21. ^ Đerić, Vasilije (1914). Vjesnik, br. 16., O srpskom imenu po zapadnijem krajevima našeg naroda, str. 34. Biograd. 
  22. ^ Mladenović, Aleksandar (1996). Pisma: (izbor) / vladika Danilo, vladika Sava, Vanrednom providuru Vlaeriju Antelmiju, pismo 165., 9. oktobra. 1750. Cetinje: Obod. 
  23. ^ Mladenović, Aleksandar (1996). Pisma: (izbor) / vladika Danilo, vladika Sava, pismo 224. Cetinje: Obod. 
  24. ^ Piščević 2018, str. 252.
  25. ^ Piščević, Aleksandar (2003). Moj život (1746.-1805), str. 25.,31. i 30. Novi Sad: Matica srpska i Srpsko-ukrajinsko društvo. 
  26. ^ Petrović Njegoš, Petar I (2015). Sveti Petar Cetinjski, Između molitve i kletve, sabrana djela, Petar Prvi Jovanu Radonjiću, str.239., pismo br. 81. od 11.10.1799. Cetinje: Svetigora. 
  27. ^ Petrović Njegoš, Petar I (2015). Sveti Petar Cetinjski, Između molitve i kletve, sabrana djela, Petar Prvi Jovanu Radonjiću, str.239., pismo br. 81. od 9.3.1806. Cetinje: Svetigora. 
  28. ^ Petrović Njegoš, Petar I (2015). Sveti Petar Cetinjski, Između molitve i kletve, sabrana djela, Petar Prvi Simenonu Orloviću, str.360., pismo br. 314. od 4.6.1818. Cetinje: Svetigora. 
  29. ^ CRNOGORSKE I PRIMORSKE TEME U PRVIH STO BROJEVA LETOPISA MATICE SRPSKE, SERBSKI LjETOPIS ZA GOD 1832. ČASTICA ČETVRTA, u Budimu. Novi Sad: Matica srpska, Bačko vladičanstvo i Mitropolija crnogorsko-primorska. 2003. 
  30. ^ Petrović Njegoš, Petar II (1884). Crnogorka, br. 26., od 9. avgusta, Srbin Srbina na časti zahvaljuje (PDF). Cetinje. 
  31. ^ Petrović Njegoš, Petar II (pristupljeno 25.1.2017). Sajt: Njegoš, pjesma: SRBIN SRBIMA NA ČASTI ZAHVALjUJE, 1833. godina. Svetigora.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  32. ^ Irbi, Adelina Pavlija (1868). Putovanje po slovenskim zemljama Turske u Evropi, poglavlje: Srbija na Jadranskome moru, str. 406., 430., 434., 464., 467. Beograd. 
  33. ^ Rovinski 1998, str. 267.
  34. ^ Pavlinović, Mihovil (1882). Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji, pp. 46., 47. Zadar. 
  35. ^ Narodni koledar, Ulomak iz korčulanske povjestnice, pp. 28. Zadar: Matica dalmatinska. 1864. 
  36. ^ Ban, Mitrofan (1991). Životopis ili Uspomene iz života mitropolita Mitrofana Bana, u. Cetinje: Obod. 
  37. ^ Tomanović, Lazar (1886). Gunduličev "Osman" sa gledišta srpsko hrvacke razmirice,. Zadar. str. 66. 
  38. ^ Rovinski 1998, str. 424.
  39. ^ Rovinski 2004, str. 23.
  40. ^ Glas Crnogorca, Čestitke usljed osvojenja Nikšića, br. 57. od 8. sept. (PDF). Cetinje. 1877. str. 2. 
  41. ^ Glas Crnogorca, Savo Radonjić - kapetan Njeguški, br. 50., 29. nov. (PDF). Cetinje. 1903. str. 4. 
  42. ^ Radić, Antun (1904). Dom, Srblji katolici i pravoslavni Hrvati, br. 7. od 14.4.1904., str. 107. Zagreb. 
  43. ^ Kordić, Snježana (2010). Jezik i nacionalizam, str. 273. (PDF). Zagreb: Durieux. 

Izvori i literatura uredi

Izvori uredi

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Приморци_(Срби)&oldid=27696672”