Slavonska vojna krajina

Slavonska vojna krajina (lat. confinium militarе sclavonicum, nem. Slawonische Militärgrenze), odnosno Slavonska vojna granica ili samo Slavonska krajina, bila je sastavni deo Vojne krajine, posebne pogranične oblasti u okviru Habzburške monarhije, a kasnije Austrijskog carstva i Austrougarske monarhije. Prvobitna, odnosno Stara slavonska krajina uspostavljena je tokom 16. veka na područjima tadašnje Gornje Slavonije i bila je organizovana u obliku Varaždinskog generalata. Nakon oslobođenja Donje Slavonije i Srema krajem 17. veka, započeo je proces stvaranja Posavske vojne krajine, koja je postala poznata kao Nova slavonska krajina, odnosno Slavonsko-sremska vojna krajina. Tokom 18. veka više puta je reorganizovana. Sredinom 19. veka spojena je sa novom Hrvatskom vojnom krajinom, čime je stvorena objedinjena Hrvatsko-slavonska vojna krajina, koja je ukinuta i razvojačena u periodu od 1871. do 1873. godine. Danas je ovo područje podeljeno između Hrvatske i Srbije.

Slavonska vojna krajina Slawonische Militärgrenze
16. vek—1873/1881.
Nova Slavonska vojna krajina (tamno zelena), prema stanju iz 1751. godine
Zemlja	Habzburška monarhija
Događaji
Status	bivša pokrajina
Vladavina
• Oblik	vojna pokrajina
Istorija
• Uspostavljeno	16. vek
• Osnivanje stare Slavonske krajine (Varaždinski generalat)	16. vek
• Osnivanje nove Slavonske krajine (donja Slavonija i Srem)	18. vek
• Objedinjavanje sa proširenom Hrvatskom krajinom	1850
• Ukinuto	1873/1881.
Prethodnik Sledbenik Kraljevina Ugarska Osmansko carstvo Kraljevina Hrvatska i Slavonija (Austrougarska) Kraljevina Ugarska (Austrougarska)

Istorija

Slavonsko-sremska vojna krajina 1780. godine

Pojam "Slavonska krajina" se prvobitno koristio za označavanje Stare slavonske krajine, koja je ustanovljena tokom 16. veka na pograničnim područjima tadašnje Gornje Slavonije, a potom je upotrebljavan i za označavanje Nove slavonske krajine koja je uređena tokom 18. veka na pograničnim područjima Donje Slavonije i Srema.

Stara slavonska krajina

Glavni članak: Varaždinski generalat

Tokom prve polovine 16. veka, nakon osvajanja južnougarskih županija Sremske, Vukovske i Požeške, tursko napredovanje prema zapadu je nastavljeno osvajanjem delova tadašnje Banovine Slavonije. Kako bi zaustavila tursko napredovanje, Habzburška monarhija je u oblastima tadašnje Gornje Slavonije uspostavila vojno-upravnu oblast, koja je organizovana kao Varaždinski generalat. Ustrojstvo ove krajiške oblasti je počivalo na vojnoj službi slobodnih graničara, koji su najvećim delom bili pravoslavni Srbi.

Osnivanje

Zagreb

Trsat

SLUNj(420)

V.Toplice(45)

BIHAĆ(402)

SENj(281)

Ljubljana

KARLOVAC(800)

Modruš

Cetin

Dabar

Jesenica

Đurđevac(169)

Ludbreg(50)

Drnje(40)

Izačić

Ripač

Novigrad(50)

Otočac

ŽUMBERAK

KOPRIVNICA(441)

KRIŽEVCI(297)

IVANIĆ(263)

OGULIN(62)

HRASTOVICA(212)

Karlobag

Brlog

Brinje

Budački(50)

Blagaj(45)

Križ(50)

Cirkvena(141)

Čvrstec(50)

Topolovac(50)

VARAŽDIN(42)

Svetica

Gradec(90)

Remetinec(45)

S.Gradac

P.Gora(45)

Smrčković(45)

D.Kladuša(50)

Hresno(45)

Utvrđenja Hrvatske i Slavonske vojne krajine oko 1579. godine (na mapi moderne Hrvatske i BiH). Sedišta kapetanija obeležena su crno, a broj u zagradi označava broj vojnika u posadama.

U odgovor na učestale Osmanlijske pljačkaške pohode, Hrvatski sabor, koji se 15. maja 1574. sastao u Zagrebu, stvorio je zaključak, da se imaju sagraditi 2 nove tvrđave: jedna kod Topuskoga na rijeci Glini, a druga kod Bresta, gde Turci običavaju prelaziti rijeku Kupu. Još će u južnoj Hrvatskoj popraviti tvrđave: Slunj, Turanj, Tounj i Herendić, a u sjevernoj Hrvatskoj tvrđave: Rasinju, Gradec i Vrbovec. Na trošak čitave Hrvatske izdržavaće se odsada nova vojska: 240 haramija. Pod zapovjedništvom podbana branit će 200 hara­mija tvrđe i prijelaze kod rijeke Kupe, gde se tako razvila pokupska ili banska Krajina. Drugih 40 haramija služit će kao prvi oružnici, da Hrvatsku brane od Vlaha, koji su kao turski »martolozi« hvatali djecu u Zagorju. Zato će 20 haramija čuvati prijelaze na Zagrebačkoj gori, a drugih 20 na Očuri. Za izdržavanje haramija plaćat će se u Hrvatskoj daća »dimnica«, i to forint od svakoga dimnjaka.

Car Rudolf je 25. februara 1578. svome stricu Karlu povjerio potpunu upravu vojne Krajine u Hrvatskoj i Sla­voniji. U to ime kralj prepušta njemu sve poreze, što ih je do sada dobijao iz Kranjske, Štajerske i Koruške. Ove prihode neka Karlo upotrijebi za izdržavanje vojske, koja će Krajinu i spomenute zemlje braniti od Tu­raka. Kralj još obećava, da će u tu svrhu doprinositi i Njemačka. Karlo dobija pravo, da u štajerskom Gracu uredi »ratno vijeće«, u koje će Kranjska i Koruška birati po 2, a Štajerska 3 člana. Sve generale, ka­petane i druge oficire na Krajini može Karlo imenovati sam, nakon što je o tomu obavijestio kralja. »U pogledu vojnih poslova ima se nadvojvodi Karlu u naše ime pokoravati također ban Hrvatske i Slavonije sa čita­vom njemu podređenom vojskom, zatim staleži istih zemalja, te pučki ustanak u Hrvatskoj i Slavoniji«.

Ove kraljeve odluke uslijediše prije, negoli je svoje vijećanje za­vršio sabor Karlovih nasljednih zemalja, koji se od 1. januara do 1. marta 1578. sastao u Bruku na Muri. Tamo je 45 zastupnika iz Štajerske, Koruške i Kranj­ske (kojoj se pribrajahu Gorica, Trst, Istra i Rijeka) preko 2 mjeseca raspravljalo o tome, kako da se turska sila zaustavi na Krajini; jer pro­padne li Krajina, Turci će provaljivati u Kranjsku, Štajersku i Korušku. Sabor je odlučio, da će spomenute zemlje doprinositi znatne žrtve za opstanak Krajine. Južno od Kupe i Save (u tzv. Hrvatska krajina) uzdržavat će se troškom od 160.848 forinti godišnje 2.435 vojnika, i to: 500 husara, 300 arkebuzira (konjanika s puškom), 320 njemačkih pješaka, te 1315 hara­mija, tj. pješaka obučenih u hrvatsko seljačko odijelo. U sjevernoj ili slavonskoj krajini trošit će se godišnje 152.496 forinti za izdržavanje 2.700 vojnika, od toga: 400 husara, 200 arkebuzira, 350 njemačkih pješaka i 1750 haramija. Još je spomenuti sabor odredio 420.000 forinti u tu svrhu, da se u hrvatskoj Krajini poprave neke tvrđave i da se sagradi nova jaka tvrđava, koja će moći suzbijati navale turske. Gradnja je započela 13. jula 1579, kada su u temelj stavili 900 turskih glava. (Ovi Turci poginuše početkom aprila g. 1578. prigodom jurišanja na Dubovac.) Hrvatski su kmetovi po odluci hrvatskog Sabora radili besplatno (kulukom), o svojoj hrani, i gradnja je brzo napredovala. Već 2. septembra bijaše veći deo bedema izgrađen, a 4. oktobra uselio se vrhovni kapetan (potpukovnik) Ivan Ferenberger u gotovu tvrđavu, koja je po nadv. Karlu dobila ime Karlovac (njemački »Karlstadt«).

Sjevernom ili slavonskom krajinom zapovijedao je pukovnik Vid Halek. Njemu bijahu 20. jula 1580. podređena 3 kapetana: koprivnički, ivanićki i križevački. Koprivnički je kapetan pod svojom vlašću imao 761 vojnika, i to 435 haramija, 126 njemačkih pješaka, 100 husara i 100 njemačkih konjanika. Od toga se u samoj Koprivnici nalazio 441 vojnik, i to: 160 haramija, 100 husara, 100 njem. konjanika i 81 njem. pješaka. Drugi vojnici bijahu u Đurđevcu (169), Ludbregu (50), Drnju (40) i u Novigradu (50). Posada iz Ludbrega dala je 10 vojnika za Rasinju. Zimi, kada se Drava smrzne, dolazilo bi iz raznih tvrđava 50 haramija u Đelekovec. Ivanićki kapetan imao je 150 haramija, 50 husara i 63 njem. sluge u Ivanićgradu, a 50 haramija u Križu. Križevački je kapetan imao 718 voj­nika, i to: 460 haramija, 108 njem. pješaka, 100 husara i 50 arkebuzira. Od toga se u samim Križevcima nalazilo 297 vojnika (100 haramija, 97 njem. pješaka, 50 husara i 50 arkebuzira), a drugi bijahu u područnim tvrđavama, poimence u Cirkveni (141), u Sv. Petru-Cvrstecu (50), u Topolovcu (50), u Gracu (90), Remetincu (45) i u Varažd. Toplicama (45). Tvrđicu Sv. Ivan-Žabno imala je na brizi posada iz Cirkvene. Pukovnik Halek stanovao je redovno u Koprivnici, a gdjekad i u Varaždinu, gde se nalazila i mala posada (27 njem. pješaka i 15 haramija) te 1 »burggraf«, koji bijaše zapovjednik »staroga grada«, premda je taj pripadao Krsti Ungnadu.

Vlaški statuti

Car Ferdinand II je u novembru 1630. godine proglasio Vlaški statut (lat. Statuta Valachorum), dekret kojim su definisana prava „vlaha” (termin je korišten za pripadnike posebnog društvenog sloja, pravoslavnih izbjeglica, prvenstveno Srbe) vezana za vojnu komandu, obaveze i unutrašnju samoupravu.

Nova slavonska krajina

Slavonsko-sremska vojna krajina 1849. godine

Glavni članci: Kraljevina Slavonija i Petrovaradinska regimenta

Nakon Karlovačkog mira iz 1699. godine, Habzburška monarhija je proširila svoju teritoriju na područje Donje Slavonije (današnja Slavonija) i Srema, nakon čega se pristupilo stvaranju novih vojno-krajiških oblasti duž rečnih tokova Save, Dunava, Tise i Moriša. Nove oblasti vojne krajine bile su podeljene u dva generalata; prvi je uključivao područje od Gradiške do reke Tise, a drugi područja duž Tise i Moriša. Do sredine 18. veka, cela Donja Slavonija se zajedno sa Sremom nalazila pod vojnom i komorskom upravom. Nakon 1745. godine, severni delovi Donje Slavonije i Srema dolaze pod civilnu upravu i u njima se organizuje županijska vlast. Južni delovi, uz reku Savu, ostaju pod vojnom upravom i reorganizuju se kao nova Slavonska vojna krajina, koja je bila podeljena na tri regimente: Gradiška, Brodska, Petrovaradinska. Prve dve su trajno ostale u sastavu Slavonske krajine, dok je Petrovaradinska regimenta 1851. godine priključena Banatskoj vojnoj krajini u čijem je sastavu ostala do 1871. godine, kada je vraćena u prethodno stanje.

Razvojačena krajiška okružja (narandžasto) od 1873. do 1881. godine, sa susednom Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom (zeleno)

Preuređenje i ukidanje

Tokom 18. veka, došlo je do značajnih promena u organizaciji vojnih krajina. Stara slavonska krajina (Varaždinski generalat) vremenom je podvedena pod prošireni pojam "Hrvatske vojne krajine" koji se prvobitno odnosio samo na Karlovački generalat. Prvo je 1783. godine izvršeno spajanje Banske krajine i Varaždinskog generalata u objedinjenu Bansko-varaždinsku krajinu, kojoj je 1786. godine pridružen i Karlovački generalat, čime je stvorena objedinjena Bansko-varaždinsko-karlovačka krajina, iz koje je već 1790. godine izdvojena Banska krajina, čime je ostatak sveden na Karlovačko-varaždinsku krajinu, sa sedištem u Zagrebu. Nova reorganizacija izvršena je 1823. godine, kada je Banska krajina ponovo i konačno spojena sa Karlovačko-varaždinskim generalatom, čime je dovršeno stvaranje proširene Hrvatske vojne krajine. Takvo stanje je ostalo do reforme koja je sprovedena u periodu između 1848. i 1850. godine, kada su dve susedne krajine, proširena Hrvatska i nova Slavonska, objedinjene u jedinstvenu Hrvatsko-slavonsku vojnu krajinu sa sedištem u Zagrebu.

Tokom 1869. godine, otpočeo je proces etapnog razvojačenja vojno-krajiških oblasti. Prvo su 1871. godine razvojačene regimente (Križevačka i Đurđevačka) na području bivšeg Varaždinskog genralata, a to područje je odmah priključeno Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Potom je 1873. godine izvršeno razvojačenje preostalog dela hrvatske i slavonske vojne krajine, ali te oblasti nisu odmah priključene Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, već su dobile posebnu zemaljsku upravu, koja se delila na šest krajiških okružja, od kojih su tri bila na dotadašnjem području nove slavonske krajine (okružja: Gradiško, Brodsko, Petrovaradinsko). Tek 1881. godine, sva krajiška okružja priključena su Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, koja je time dobila granicu na rekama Uni i Savi. U okvirima proširene Kraljevine, priključena okružja nastavila su da postoje sve do 1886. godinne, kada je županijsko uređenje protegnuto i na te prostore, čime je bio okončan proces integracije nekadašnjih krajiških oblasti.

Geografija

Petrovaradinska tvrđava oko 1830. godine

Slavonska krajina je bila podeljena na tri regimente: petrovaradinsku, brodsku i gradišku. 1849. godine, ovaj deo Vojne krajine na jugu se graničio sa Bosanskim pašalukom i Kneževinom Srbijom, na severu sa Kraljevinom Slavonijom i Vojvodstvom Srbijom i Tamiškim Banatom, na istoku sa Banatskom krajinom, i na zapadu sa Kraljevinom Hrvatskom i Hrvatskom krajinom. U 18. i 19. veku, Slavonska krajina je uključivala i jugoistočni deo Bačke, poznat kao Šajkaška (videti članak: Šajkaški bataljon).

Značajniji gradovi i naselja Slavonske krajine bili su: Brod, Gradiška, Petrovaradin, Vinkovci, Sremski Karlovci, Stara Pazova, Zemun i Sremska Mitrovica.

Demografija

• 1776. godine, katolici su bili brojniji od pravoslavnih u brodskoj i gradiškoj regimenti, dok su u petrovaradinskoj regimenti brojniji bili pravoslavni.
• 1820. godine, u Slavonskoj krajini je bilo 117.933 katolika i 117.274 pravoslavnih.
• 1870. godine, u Slavonskoj krajini je bilo 246.901 stanovnika, od čega 143.873 katolika i 92.991 pravoslavnih. U brodskoj i gradiškoj regimenti je bilo više katolika nego pravoslavnih, dok je u petrovaradinskoj regimenti bilo 102.765 stanovnika, od čega 70.172 pravoslavnih i 24.380 katolika.

Kultura

Na području Slavonske krajine nalazili su se Sremski Karlovci, značajno kulturno i političko središte Srba u Habzburškoj monarhiji. U ovom gradu je bilo sedište srpske Karlovačke mitropolije (od 1848. patrijaršije), a tu je proglašena i autonomna Srpska Vojvodina 1848. godine.

Vidi još

• Vojna krajina
• Slavonija
• Kraljevina Slavonija

Literatura

• Berić, Dušan M. (1984). Slavonska vojna granica u revoluciji 1848-1849. Zagreb: Prosvjeta. 
• Valentić, Mirko (1981). Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881. Zagreb: Centar za povijesne znanosti; Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske. 
• Vaniček, Franc (1881). Istorija Vojničke krajine ili istorija vascelog srpskog naroda sa ove i one strane Dunava, Save, Une, Vrbasa tako i primorja (od 1538 do 1873=335 godina). 1. Novi Sad: Jovan Đuričić-Biorac. 
• Gavrilović, Slavko (1986a). „Srbi u Ugarskoj i Slavoniji od Karlovačkog mira do austro-turskog rata 1716-1718”. Istorija srpskog naroda. 4 (1). Beograd: Srpska književna zadruga. str. 55—61. 
• Gavrilović, Slavko (1986b). „Srbi u Ugarskoj i Slavoniji od Požarevačkog mira do austro-turskog rata 1737-1739”. Istorija srpskog naroda. 4 (1). Beograd: Srpska književna zadruga. str. 163—175. 
• Gavrilović, Slavko (1986c). „Srbi u Ugarskoj i Slavoniji od austro-turskog rata 1737-1739. do kraja XVIII veka”. Istorija srpskog naroda. 4 (1). Beograd: Srpska književna zadruga. str. 195—216. 
• Gavrilović, Slavko (1995). „O unijaćenju i pokatoličavanju Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj (XIII-XIX vek)”. Zbornik o Srbima u Hrvatskoj. 3: 7—44. 
• Gavrilović, Slavko (1996). „Unijaćenje Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Baranji (XVI-XVIII vek)”. Srpski narod van granica današnje SR Jugoslavije od kraja XV veka do 1914. godine. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. str. 37—47. 
• Grujić, Radoslav (1909). Apologija srpskoga naroda u Hrvatskoj i Slavoniji i njegovih glavnih obeležja. Novi Sad. 
• Dabić, Vojin S. (1975). „Prilog proučavanju ratne privrede u Hrvatskoj, Slavoniji i Banskoj krajini od polovine XVI do kraja XVII veka”. Istorijski časopis. 22: 91—102. 
• Dabić, Vojin S. (1992). „Wanderungen der Serben nach Kroatien und Slawonien vom Anfang des XVI bis Ende des XVII Jahrhunderts”. Istorijski časopis. 38 (1991): 43—76. 
• Dabić, Vojin S. (1992). „Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju od početka XVI do kraja XVII veka”. Catena mundi. 1. Beograd: Matica Srba i iseljenika Srbije. str. 265—281. 
• Dabić, Vojin S. (1994). „Srbi u Zapadnoj Slavoniji”. Činjenice o Zapadnoj Slavoniji. Pakrac: Regionalno udruženje Srba Zapadne Slavonije. str. 12—17. 
• Dabić, Vojin S. (2007). „Knezovi u Vojnoj krajini u Hrvatskoj i Slavoniji do polovine XVIII veka”. Zbornik o Srbima u Hrvatskoj. 6: 7—123. 
• Dabić, Vojin S. (2010). „Mala Vlaška u Slavoniji: Naselja i stanovništvo od kraja XVII do polovine XVIII veka” (PDF). Srpske studije. 1: 11—38. Arhivirano iz originala 25. 05. 2019. g. Pristupljeno 05. 04. 2020. CS1 održavanje: Nepodoban URL (veza)
• Dabić, Vojin S. (2010). „Sumarni popis naselja, imovine i stanovništva Pakračkog, Subockog, Zabrdskog i Podborskog vojvodstva u Maloj Vlaškoj iz 1721. godine” (PDF). Mešovita građa (Miscellanea). 31: 149—159. 
• Dabić, Vojin S. (2011). „The Habsburg-Ottoman War of 1716-1718 and Demographic Changes in the War-Afflicted Territories”. The Peace of Passarowitz, 1718. West Lafayette: Purdue University Press. str. 191—208. 
• Dabić, Vojin S. (2012). „Srpska naselja u Slavoniji (16-18. vek)”. Glas SANU. 420 (16): 173—196. 
• Dabić, Vojin S. (2013). „Vojvodstvo (vlastelinstvo) Podborje: Privredne prilike (1702–1750)” (PDF). Zbornik Matice srpske za istoriju. 87: 7—34. 
• Dabić, Vojin S. (2014). „Mortalitet i starosna struktura srpskog stanovništva u Habzburškoj monarhiji u XVIII veku: Primer pravoslavnih parohija Vukovar, Itebej i Deronje” (PDF). Srpske studije. 5: 13—33. Arhivirano iz originala 25. 05. 2019. g. Pristupljeno 05. 04. 2020. CS1 održavanje: Nepodoban URL (veza)
• Dabić, Vojin S. (2015). „Vojvodstvo, vlastelinstvo i trgovište Pakrac od kraja XVII do polovine XVIII veka”. Zbornik o Srbima u Hrvatskoj. 9: 31—56. 
• Dabić, Vojin S. (2016). „Vlastelinstvo Sirač (1695–1763)”. Zbornik o Srbima u Hrvatskoj. 10: 7—29. 
• Dabić, Vojin S. (2020). Mala Vlaška (Parva Walachia): Prilog istoriji srpskog naroda u Slavoniji od XVI do XVIII veka. Novi Sad: Matica srpska. 
• Dubravica, Branko (2001). „Političko-teritorijalna podjela i opseg civilne Hrvatske u godinama sjedinjenja s vojnom Hrvatskom 1871.-1886”. Politička misao. 38 (3): 159—172. 
• Ivić, Aleksa (1926). „Migracije Srba u Slavoniju tokom 16., 17. i 18. stoleća”. Srpski etnografski zbornik. 36: 1—228. 
• Kašić, Dušan Lj. (1971). Srpski manastiri u Hrvatskoj i Slavoniji. Beograd: Srpska Patrijaršija. 
• Kašić, Dušan Lj. (1988). Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb: Savez udruženja pravoslavnih sveštenika Hrvatske. 
• Krestić, Vasilije (1991). Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 1848-1914. Beograd: Politika. 
• Petrić, Hrvoje (2007). „Tko su "Slovenci" ili Slavonci u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini tijekom 17. stoljeća”. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest. 39: 23—38. 
• Petrić, Hrvoje (2009). „O Kranjcima i "Slovencima" ili Slavoncima (Slovincima) u Križevačkoj županiji te Varaždinskom generalatu od kraja 16. do početka 18. stoljeća”. Cris: Časopis Povijesnog društva Križevci. 11: 30—47. 
• Petrić, Hrvoje (2012). Pogranična društva i okoliš: Varaždinski generalat i Križevačka županija u 17. stoljeću. Zagreb: Meridijani. 
• Petrić, Hrvoje (2014). „Predavci - prilog poznavanju podrijetla stanovništva u Varaždinskom generalatu”. Cris: Časopis Povijesnog društva Križevci. 16: 43—55. 
• Planinić, Silvana (1992). „Krajiško okružno upraviteljstvo (distrikti) i krajiške imovne općine u Hrvatsko-slavonskoj krajini”. Arhivski vjesnik. 34-35 (1991-1992): 173—183. 
• Rothenberg, Gunther E. (1966). The Military Border in Croatia, 1740-1881: A Study of an Imperial Institution. Chicago: University of Chicago Press. 
• Taube, Friedrich Wilhelm von (1777). Historische und geographische Beschreibung des Königreiches Slavonien und des Herzogthumes Syrmien. 1. Leipzig. 
• Taube, Friedrich Wilhelm von (1777). Historische und geographische Beschreibung des Königreiches Slavonien und des Herzogthumes Syrmien. 2. Leipzig. 
• Taube, Friedrich Wilhelm von (1778). Historische und geographische Beschreibung des Königreiches Slavonien und des Herzogthumes Syrmien. 3. Leipzig. 
• Taube, Fridrih Vilhelm fon (1998). Istorijski i geografski opis Kraljevine Slavonije i Vojvodstva Srema. Novi Sad: Matica srpska.