Komunizam (lat. communis; nem. Kommunismus)[1][2] je leva sociopolitička, filozofska i ekonomska ideologija unutar socijalističkog pokreta, čiji je cilj stvaranje komunističkog društva, socioekonomskog poretka usredsređenog na zajedničko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, distribuciju i razmenu koji dodeljuje proizvode svima u društvu na osnovu potreba.[3][4][5] Komunističko društvo bi podrazumevalo odsustvo privatne svojine i društvenih klasa,[1] a na kraju i novca[6] i države (ili nacionalne države).[7][8][9]

Komunisti često traže dobrovoljnu državu samouprave, ali se ne slažu oko sredstava za postizanje tog cilja. Ovo odražava razliku između liberalnijeg socijalističkog pristupa komunizaciji, revolucionarne spontanosti i radničkog samoupravljanja, i autoritarnijeg avangardnog ili komunističkog partijskog pristupa kroz razvoj socijalističke države, nakon čega sledi odumiranje države.[10] Kao jedna od glavnih ideologija na političkom spektru, komunizam je stavljen na levicu pored socijalizma, a komunističke partije i pokreti su opisani kao radikalno levi ili krajnje levi.[11][12][note 1]

Varijante komunizma su se razvijale kroz istoriju, uključujući anarhistički komunizam, marksističke škole mišljenja i religijski komunizam, između ostalog. Komunizam obuhvata različite škole mišljenja, koje uglavnom uključuju marksizam, lenjinizam i slobodarski komunizam, kao i političke ideologije grupisane oko njih. Sve ove različite ideologije generalno dele analizu da trenutni poredak društva potiče od kapitalizma, njegovog ekonomskog sistema i načina proizvodnje, da u ovom sistemu postoje dve glavne društvene klase, kao i da je odnos između ove dve klase eksploatatorski i da se ova situacija može konačno rešiti samo socijalnom revolucijom.[20][note 2] Dve klase su proletarijat, koji čini većinu stanovništva u društvu i mora prodati svoju radnu snagu da bi preživeo i buržoazija, manjina koja ostvaruje profit od zapošljavanja radničke klase kroz privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju.[22] Prema ovoj analizi, komunistička revolucija bi dovela radničku klasu na vlast,[23] i zauzvrat uspostavila zajedničko vlasništvo nad imovinom, primarni element u transformaciji društva ka komunističkom načinu proizvodnje.[24][25][26]

Komunizam u svom modernom obliku izrastao je iz socijalističkog pokreta u Evropi 19. veka, koji je krivio kapitalizam za bedu radnika u gradskim fabrikama.[1] U 20. veku, na vlast je došlo nekoliko navodno komunističkih vlada koje su se zalagale za marksizam-lenjinizam i njegove varijante,[27] prvo u Sovjetskom Savezu s Oktobarskom revolucijom 1917, a zatim u delovima istočne Evrope, Azije i nekoliko drugih regiona posle Drugog svetskog rata.[note 3][33] Kao jedan od mnogih tipova socijalizma, komunizam je postao dominantna politička tendencija, zajedno sa socijaldemokratijom, u okviru međunarodnog socijalističkog pokreta početkom 1920-ih.[34]

Tokom većeg dela 20. veka, oko jedne trećine svetskog stanovništva živelo je pod komunističkim vladama. Ove vlade, koje su kritikovali drugi levičari i socijalisti, karakteriše jednopartijska vladavina komunističke partije, odbacivanje privatne svojine i kapitalizma, državna kontrola ekonomske aktivnosti i masovnih medija, ograničenja slobode veroispovesti i potiskivanje opozicije i neslaganja. Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine, nekoliko prethodnih komunističkih vlada odbacilo je ili u potpunosti ukinulo komunističku vlast.[1][35][36] Posle je ostao samo mali broj nominalno komunističkih vlada, od kojih su: Kina,[37] Kuba, Laos, Severna Koreja[note 4] i Vijetnam.[44] S izuzetkom Severne Koreje, sve ove države su počele da dozvoljavaju veću ekonomsku konkurenciju uz zadržavanje jednopartijske vladavine.[1] Pad komunizma krajem 20. veka pripisuje se inherentnoj neefikasnosti komunističkih ekonomija i opštem trendu komunističkih vlada ka autoritarizmu i birokratiji.[1][44][45]

Dok je pojava Sovjetskog Saveza kao prve nominalno komunističke države u svetu dovela do široko rasprostranjenog povezivanja komunizma sa sovjetskim ekonomskim modelom, nekoliko naučnika tvrdi da je u praksi model funkcionisao kao oblik državnog kapitalizma.[46][47] Javno sećanje na komunističke države 20. veka opisano je kao bojno polje između antikomunizma i anti antikomunizma.[48] Mnogi autori su pisali o masovnim ubistvima pod komunističkim režimima i stopama smrtnosti,[note 5] kao što je smrtnost u Sovjetskom Savezu pod Josifom Staljinom,[note 6] koje ostaju kontroverzne, polarizovane i debatne teme u akademskoj zajednici, istoriografiji i politici kada se raspravlja o komunizmu i nasleđu komunističkih država.[66][67]

Etimologija i terminologija uredi

Komunizam potiče od francuske reči communisme, kombinacija reči latinskog korena communis (što bukvalno znači zajednički) i sufiks isme (čin, praksa ili proces činjenja nečega).[68][69] Semantički, communis se može prevesti na „za zajednicu ili za zajednicu“, dok je isme sufiks koji ukazuje na apstrakciju u stanje, stanje, akciju ili doktrinu. Komunizam se može tumačiti kao „stanje postojanja zajednice ili za zajednicu“; ova semantička konstitucija dovela je do brojnih upotreba reči u njenoj evoluciji. Pre nego što je postao povezan sa svojom modernijom koncepcijom ekonomske i političke organizacije, prvobitno je korišćen za označavanje različitih društvenih situacija. Komunizam se prvenstveno povezivao sa marksizmom, najkonkretnije oličenim u Komunističkom manifestu, koji je predložio određenu vrstu komunizma.[1][70]

Jedna od prvih upotreba te reči u njenom modernom smislu je u pismu koje je Viktor d'Upej poslao Nikolasu Restifu de la Bretonu oko 1785. godine, u kojem d'Upej opisuje sebe kao autorskog komunistu („komunistički autor“).[71] Godine 1793. Restif je prvi put upotrebio komunizam da opiše društveni poredak zasnovan na egalitarizmu i zajedničkom vlasništvu nad imovinom.[72] Restif je često koristio ovaj termin u svom pisanju i bio je prvi koji je opisao komunizam kao oblik vladavine.[73] Džon Gudvin Barmbi je zaslužan za prvu upotrebu komunizma na engleskom, oko 1840.[68]

Komunizam i socijalizam uredi

 
Srp i čekić su uobičajena tema komunističke simbolike. Ovo je primer dizajna srpa i čekića i crvene zvezde sa zastave Sovjetskog Saveza.

Od 1840-ih, komunizam se obično razlikuje od socijalizma. Moderna definicija i upotreba ovog drugog će biti uspostavljena do 1860-ih, postajući dominantna nad alternativnim terminima asocijacijacionizam odnosno furijerizam, kooperativizam i mutualizam, koji su se ranije koristili kao sinonimi; umesto toga, komunizam je izašao iz upotrebe tokom ovog perioda.[74]

Rana razlika između komunizma i socijalizma bila je u tome što je ovaj drugi imao za cilj samo socijalizaciju proizvodnje, dok je prvi imao za cilj socijalizaciju proizvodnje i potrošnje (u obliku zajedničkog pristupa finalnim dobrima).[5] Ova razlika se može uočiti u Marksovom komunizmu, gde je distribucija proizvoda zasnovana na principu „svakom prema njegovim potrebama“, za razliku od socijalističkog principa „svakome prema njegovom doprinosu“.[25] Socijalizam je opisan kao filozofija koja traži distributivnu pravdu, a komunizam kao podskup socijalizma koji preferira ekonomsku jednakost kao svoj oblik distributivne pravde.[75]

Do 1888. marksisti su koristili socijalizam umesto komunizma, koji se smatrao staromodnim sinonimom za prvi. Tek 1917. godine, sa Oktobarskom revolucijom, socijalizam je počeo da označava posebnu fazu između kapitalizma i komunizma, koju je uveo Vladimir Lenjin kao sredstvo za odbranu boljševičkog preuzimanja vlasti od tradicionalne marksističke kritike da proizvodne snage Rusije nisu dovoljno razvijene za socijalističku revoluciju.[24] Razlika između komunista i socijalista kao deskriptora političkih ideologija nastala je 1918. nakon što se Ruska socijaldemokratska radnička partija preimenovala u Komunističku partiju Sovjetskog Saveza, gde se komunisti posebno odnose na socijaliste koji su podržavali politiku i teorije boljševizma, lenjinizma, a kasnije 1920-ih godina marksizma-lenjinizma,[76] iako su komunističke partije nastavile da sebe opisuju kao socijaliste posvećene socijalizmu.[74]

I komunizam i socijalizam su se na kraju uskladili sa kulturnim odnosom pristalica i protivnika prema religiji. U evropskom hrišćanstvu se verovalo da je komunizam ateistički način života. U protestantskoj Engleskoj, komunizam je bio previše fonetski sličan rimokatoličkom obredu pričešća, pa su se engleski ateisti označavali kao socijalisti.[77] Fridrih Engels je izjavio da je 1848. godine, u vreme kada je Komunistički manifest prvi put objavljen,[78] socijalizam je bio respektabilan na kontinentu, dok komunizam nije; Oveniti u Engleskoj i furijesti u Francuskoj smatrani su uglednim socijalistima, dok su pokreti radničke klase koji su „proklamovali neophodnost totalne društvene promene“ sebe označavali kao komuniste. Ova druga grana socijalizma proizvela je komunističko delo Etjena Kabea u Francuskoj i Vilhelma Vajtlinga u Nemačkoj.[79] Dok su liberalne demokrate na Revolucije iz 1848. gledale kao na demokratsku revoluciju, koja je na duge staze obezbedila slobodu, jednakost i bratstvo, marksisti su 1848. osudili kao izdaju ideala radničke klase od strane buržoazije koja je ravnodušna prema legitimnim zahtevima proleterijata.[80]

Prema Oksfordskom priručniku Karla Marksa, „Marks je koristio mnoge termine za označavanje postkapitalističkog društva — pozitivni humanizam, socijalizam, komunizam, carstvo slobodne individualnosti, slobodno udruživanje proizvođača, itd. Koristio je ove termine potpuno naizmenično. Pojam da su 'socijalizam' i 'komunizam' različite istorijske faze je strano njegovom radu i ušao je u leksikon marksizma tek nakon njegove smrti.[81] Kako piše Enciklopedija Britanika, „kako se tačno komunizam razlikuje od socijalizma dugo je bilo predmet debate, ali razlika uglavnom počiva na privrženosti komunista revolucionarnom socijalizmu Karla Marksa“.[1]

Povezana upotreba i komunističke države uredi

U Sjedinjenim Državama, komunizam se široko koristi kao pejorativni izraz kao deo crvenog straha, slično kao i socijalizam, i uglavnom u vezi sa autoritarnim socijalizmom i komunističkim državama. Pojava Sovjetskog Saveza kao prve nominalno komunističke države na svetu dovela je do široko rasprostranjene povezanosti ovog termina sa marksizmom-lenjinizmom i modelom ekonomskog planiranja sovjetskog tipa.[1][82][83] U svom eseju "Kritikovanje nacizma i komunizma",[84] Martin Malija definiše kategoriju „generičkog komunizma“ kao bilo koji pokret komunističke političke partije predvođen intelektualcima; ovaj krovni termin omogućava grupisanje različitih režima kao što su radikalni sovjetski industrijalizam i anti-urbanizam Crvenih Kmera.[85] Prema rečima Aleksandra Dalina, ideja da se grupišu različite zemlje, kao što su Avganistan i Mađarska, nema adekvatno objašnjenje.[86]

Dok zapadni istoričari, politikolozi i novinski mediji koriste termin komunistička država za označavanje zemalja kojima vladaju komunističke partije, ove socijalističke države same sebe nisu opisale kao komunističke niti su tvrdile da su postigle komunizam; nazivale su se socijalističkom državom koja je u procesu izgradnje komunizma.[87] Izrazi koje koriste komunističke države uključuju nacionalno-demokratske, narodno-demokratske, socijalistički orijentisane, kao i radničke i seljačke države.[88]

Istorija komunizma uredi

Rani komunizam uredi

Prema Ričardu Pajpsu,[89] ideja o besklasnom, egalitarnom društvu prvi put se pojavila u staroj Grčkoj. Od 20. veka, u ovom kontekstu se ispituje Stari Rim, kao i mislioci kao što su Aristotel, Ciceron, Demosten, Platon i Tacit. Platon je, posebno, smatran mogućim komunističkim ili socijalističkim teoretičarom,[90] ili kao prvi autor koji je ozbiljno razmotrio komunizam.[91] Mazdak pokret iz 5. veka u Persiji (današnji Iran) opisan je kao komunistički jer je doveo u pitanje ogromne privilegije plemićkih klasa i sveštenstva, kritikovao instituciju privatne svojine i nastojao da stvori egalitarno društvo.[92][93] U jednom ili drugom trenutku postojale su razne male komunističke zajednice, uglavnom pod inspiracijom verskih tekstova.[51]

U srednjovekovnoj hrišćanskoj crkvi, neke monaške zajednice i verski redovi su delili svoju zemlju i drugu imovinu. Sekte koje su smatrane jeretičkim, kao što su Valdenzi, propovedale su rani oblik hrišćanskog komunizma.[94][95] Kao što su rezimirali istoričari Janzen Rod i Maks Stenton, Huteriti su verovali u striktno poštovanje biblijskih principa, crkvenu disciplinu i praktikovali jedan oblik komunizma. Po njihovim rečima, Huteriti su „uspostavili u svojim zajednicama rigorozan sistem Ordnungen, koji su bili kodeksi pravila i propisa koji su regulisali sve aspekte života i obezbeđivali jedinstvenu perspektivu. Kao ekonomski sistem, komunizam je bio privlačan mnogim seljacima koji su podržavao socijalnu revoluciju u centralnoj Evropi u šesnaestom veku“.[96] Ova veza je istaknuta u jednom od ranih spisa Karla Marksa; Marks je rekao da je „Hristos posrednik kome čovek rasterećuje svoje božanstvo, sve svoje religiozne veze, pa je država posrednik na koji on prenosi svo svoje bezbožništvo, svu svoju ljudsku slobodu“.[97] Tomas Mincer je predvodio veliki anabaptistički komunistički pokret tokom Nemačkog seljačkog rata, kog je Fridrih Engels analizirao u svom delu Seljački rat u Nemačkoj iz 1850. godine. Marksistički komunistički etos koji teži jedinstvu odražava hrišćansko univerzalističko učenje da je čovečanstvo jedno i da postoji samo jedan bog koji ne pravi razliku među ljudima.[98]

 
Tomas Mor, čija Utopija oslikava društvo zasnovano na zajedničkom vlasništvu nad imovinom.

Komunistička misao se takođe vodi do dela engleskog pisca iz 16. veka Tomasa Mora.[99] U svojoj raspravi iz 1516. pod naslovom Utopija, Mor je prikazao društvo zasnovano na zajedničkom vlasništvu nad imovinom, čiji su vladari njime upravljali primenom razuma i vrline.[100] Marksistički komunistički teoretičar Karl Kaucki, koji je popularizovao marksistički komunizam u zapadnoj Evropi više od bilo kog drugog mislioca sem Engelsa, objavio je delo Tomas Mor i njegova Utopija, čije se ideje mogu smatrati „predgledom modernog socijalizma“ prema Kauckom. Tokom Oktobarske revolucije u Rusiji, Vladimir Lenjin je predložio da se Moru, pored drugih važnih zapadnih mislilaca, posveti spomenik.[101]

U 17. veku, komunistička misao se ponovo pojavila u Engleskoj, gde je puritanska verska grupa poznata kao Digeri zagovarala ukidanje privatnog vlasništva nad zemljom. U svom Kromvelu i komunizmu iz 1895.[102] Eduard Bernštajn je izjavio da je nekoliko grupa tokom Engleskog građanskog rata (posebno Digeri) zastupalo jasne komunističke, agrarističke ideale i da je stav Olivera Kromvela prema ovim grupama bio u najboljem slučaju ambivalentan i često neprijateljski.[103][104] Kritika ideje privatne svojine nastavila se u doba prosvetiteljstva 18. veka kroz mislioce kao što su Gabrijel Bono de Mabli, Žan Melije, Etjen-Gabrijel Moreli i Žan-Žak Ruso u Francuskoj.[105] Tokom preokreta Francuske revolucije, komunizam se pojavio kao politička doktrina pod pokroviteljstvom Fransoa Noela Babefa, Nikolasa Restifa de la Bretona i Silvena Marešala, koji se svi mogu smatrati rodonačelnicima modernog komunizma, prema Džejmsu H. Bilingtonu.[106]

Početkom 19. veka, različiti društveni reformatori su osnovali zajednice zasnovane na zajedničkom vlasništvu. Za razliku od mnogih prethodnih komunističkih zajednica, oni su verski naglasak zamenili racionalnom i filantropskom osnovom.[107] Među njima su bili poznati Robert Oven, koji je osnovao Nju Harmoni u Indijani 1825. i Čarls Furije, čiji su sledbenici organizovali druga naselja u Sjedinjenim Državama, kao što je Bruk Farm 1841.[1] U svom modernom obliku, komunizam je izrastao iz socijalističkog pokreta u Evropi 19. veka. Kako je industrijska revolucija napredovala, socijalistički kritičari krivili su kapitalizam za bedu proletarijata — nove klase gradskih fabričkih radnika koji su radili u često opasnim uslovima. Najvažniji među ovim kritičarima bili su Marks i njegov saradnik Engels. Godine 1848, Marks i Engels su ponudili novu definiciju komunizma i popularizovali taj termin u svom čuvenom pamfletu Komunistički manifest.[1]

Revolucionarni talas 1917–1923 uredi

Oktobarska revolucija u Rusiji je 1917. godine postavila uslove za uspon na državnu vlast boljševika Vladimira Lenjina, što je bio prvi put da je neka komunistička partija došla do te pozicije. Revolucija je prenela vlast na Sveruski kongres Sovjeta u kojem su boljševici imali većinu.[108][109][110] Događaj je izazvao veliku praktičnu i teorijsku debatu unutar marksističkog pokreta, pošto je Marks izjavio da će socijalizam i komunizam biti izgrađeni na temeljima koje je postavio najnapredniji kapitalistički razvoj; međutim, Rusko carstvo je bilo jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi sa ogromnim, uglavnom nepismenim seljaštvom i manjim brojem industrijskih radnika. Marks je upozorio na pokušaje „da transformišem svoju istorijsku skicu nastanka kapitalizma u Zapadnoj Evropi u istorijsko-filozofsku teoriju arche générale koju je sudbina nametnula svakom narodu, bez obzira na istorijske okolnosti u kojima se nalazio“,[111] i naveo da bi Rusija možda mogla da preskoči fazu buržoaske vladavine preko Obščine.[112][note 7]

Umereni menjševici (manjina) suprotstavili su se Lenjinovom planu boljševika (većina) za socijalističku revoluciju pre nego što je kapitalistički način proizvodnje bio bolje razvijen. Uspešan uspon boljševika na vlast bio je zasnovan na parolama kao što su „Mir, hleb i zemlja“, koji su uključivali ogromnu javnu želju za okončanjem ruskog učešća u Prvom svetskom ratu, zahtev seljaka za zemljišnom reformom i narodna podrška Sovjetima.[116] Lenjinova vlada je takođe uvela niz progresivnih mera kao što su opšte obrazovanje, zdravstvena zaštita i jednaka prava žena.[117][118][119]

Do novembra 1917, ruska privremena vlada je bila široko diskreditovana svojim neuspehom da se povuče iz Prvog svetskog rata, sprovede zemljišnu reformu ili sazove rusku Ustavotvornu skupštinu radi izrade ustava, ostavljajući sovjetima de fakto kontrolu nad zemljom. Boljševici su prešli da predaju vlast Drugom sveruskom kongresu sovjeta radničkih i vojničkih poslanika u Oktobarskoj revoluciji; nakon nekoliko nedelja razmatranja, levi eseri su formirali koalicionu vladu sa boljševicima od novembra 1917. do jula 1918. godine, dok je desničarska frakcija socijalističke revolucionarne partije bojkotovala sovjete i osudila Oktobarsku revoluciju kao ilegalni državni udar. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu Rusije 1917. godine, socijalističke partije su imale više od 70% glasova. Boljševici su bili jasni pobednici u urbanim centrima i uzeli su oko dve trećine glasova vojnika na Zapadnom frontu, dobivši 23,3% glasova; socijalistički revolucionari su završili na prvom mestu zahvaljujući podršci ruralnog seljaštva zemlje, koji su većinom glasali za jedno pitanje, a to je pitanje zemljišne reforme, sa 37,6%, dok je ukrajinski socijalistički blok završio na dalekom trećem mestu sa 12,7% i menjševici su osvojili razočaravajuće četvrto mesto sa 3,0%.[120]

„Dole boljševizam. Boljševizam donosi rat i uništenje, glad i smrt“, antiboljševička nemačka propaganda, 1919.
Zanimljiva boljševička imitacija regrutnog plakata lorda Kičenera (1920).

Većina poslaničkih mesta Socijalističke revolucionarne partije pripala je desničarskoj frakciji. Pozivajući se na zastarele biračke spiskove, koji nisu priznavali partijski rascep, i sukobe skupštine sa Kongresom Sovjeta, boljševičko-levi eserovi su u januaru 1918. godine pokrenuli raspuštanje Ustavotvorne skupštine. Nacrt uredbe o raspuštanju Ustavotvornu skupštinu izdao je Centralni izvršni komitet Sovjetskog Saveza, komitet kojim je dominirao Lenjin, koji je ranije podržavao višepartijski sistem slobodnih izbora. Posle boljševičkog poraza, Lenjin je počeo da govori o skupštini kao o „obmanjujućem obliku buržoasko-demokratskog parlamentarizma“.[120] Neki su tvrdili da je ovo početak razvoja avangardizma kao hijerarhijske partijske elite koja kontroliše društvo,[121] što je rezultiralo raskolom između anarhizma i marksizma i lenjinističkog komunizma koji je preuzeo dominantnu poziciju tokom većeg dela 20. veka, isključujući rivalske socijalističke struje.[122]

Drugi komunisti i marksisti, posebno socijaldemokrate koji su favorizovali razvoj liberalne demokratije kao preduslova za socijalizam, bili su kritični prema boljševicima od početka zbog toga što se Rusija smatrala previše zaostalom za socijalističku revoluciju.[24] Savetodavni komunizam i levi komunizam, inspirisani Nemačkom revolucijom 1918–1919 i širokim proleterskim revolucionarnim talasom, nastali su kao odgovor na razvoj događaja u Rusiji i kritični su prema samoproglašenim ustavno socijalističkim državama. Neke levičarske partije, kao što je Socijalistička partija Velike Britanije, hvalile su se da su nazivale boljševike, a time i one komunističke države koje su sledile ili su bile inspirisane sovjetskim boljševičkim modelom razvoja, državno-kapitalističkim krajem 1917, da bi tokom 20. veka nekoliko akademika, ekonomista i drugih naučnika koristili isti termin,[46] ili termin "komandna ekonomija".[123][124][125] Pre nego što je sovjetski put razvoja postao poznat kao socijalizam, u odnosu na teoriju o dve faze, komunisti nisu pravili veliku razliku između socijalističkog načina proizvodnje i komunizma;[81] on je u skladu sa ranim konceptima socijalizma u kojima zakon vrednosti više ne usmerava ekonomsku aktivnost i pomogao im je da se informišu. Monetarni odnosi u formi razmenske vrednosti, profita, kamata i najamnog rada ne bi funkcionisali i ne bi važili za marksistički socijalizam.[26]

Dok je Josif Staljin izjavio da će zakon vrednosti i dalje važiti za socijalizam i da je Sovjetski Savez bio socijalistički prema ovoj novoj definiciji, koju su sledili drugi komunistički lideri, mnogi drugi komunisti drže prvobitnu definiciju i navode da komunističke države nikada nisu uspostavile socijalizam u ovom smislu. Lenjin je svoju politiku opisao kao državni kapitalizam, koju je smatrao neophodnom za razvoj socijalizma, za koju levičarski kritičari kažu da nikada nije uspostavljena, dok neki marksisti-lenjinisti navode da je uspostavljena tek tokom Staljinove ere i Maoove ere, da bi potom postala kapitalistička država kojima vladaju revizionisti; drugi navode da je maoistička Kina uvek bila državno-kapitalistička i podržavaju Narodnu Socijalističku Republiku Albaniju kao jedinu socijalističku državu posle Sovjetskog Saveza pod Staljinom,[126][127] koji je prvi izjavio da je socijalizam postigao Ustavom Sovjetskog Saveza iz 1936. godine.[128]

Komunističke države uredi

Sovjetski Savez uredi

Državni amblemi sovjetskih republika, pre i posle raspada Sovjetskog Saveza.
Naslovnica Bezbožnika 1929, časopis Društva bezbožnika. Prvi petogodišnji plan Sovjetskog Saveza je prikazan kako slama bogove Avramovskih religija.
Markica vezana za Sputnjik 1. Sputnjik 1 je bio prvi veštački satelit izbačen u orbitu 4. oktobra 1957. godine u čast godišnjice Oktobarske revolucije.

Ratni komunizam je bio prvi sistem koji su boljševici usvojili tokom ruskog građanskog rata kao rezultat mnogih izazova.[129] Uprkos tome što ima komunizam u imenu, to nije imalo nikakve veze sa komunizmom, sa strogom disciplinom za radnike, zabranjenim štrajkovima, obaveznim radnim obavezama i kontrolom u vojnom stilu, a boljševici su ga opisali kao prostu autoritarnu kontrolu kako bi održali vlast i kontrolu u sovjetskim regionima, a ne bilo kakvu koherentnu političku ideologiju.[130]

Sovjetski Savez je osnovan 1922. Pre široke zabrane 1921. u Komunističkoj partiji je postojalo nekoliko frakcija, među kojima su bile istaknutije leva opozicija, desna opozicija i radnička opozicija, koje su raspravljale o putu razvoja kog treba pratiti. Levica i radnička opozicija su bile kritičnije prema državno-kapitalističkom razvoju, a posebno radnička prema birokratizaciji i razvoju odozgo, dok je desna opozicija više podržavala državno-kapitalistički razvoj i zagovarala Novu ekonomsku politiku.[129] Sledeći Lenjinov demokratski centralizam, lenjinističke partije su bile organizovane na hijerarhijskoj osnovi, sa aktivnim ćelijama članova kao širokom osnovom. Bili su sačinjeni samo od elitnih kadrova koje su viši članovi partije odobravali kao pouzdane i potpuno podložne partijskoj disciplini.[131]

Trockizam je pretekao leve komuniste kao glavnu disidentsku komunističku struju, dok su više slobodarskih komunizama, koji datiraju iz libertarijanske marksističke struje komunizma saveta, ostali važni disidentski komunizmi van Sovjetskog Saveza. Velika čistka 1936–1938 bila je pokušaj Josifa Staljina da uništi svaku moguću opoziciju unutar Komunističke partije Sovjetskog Saveza. U moskovskim suđenjima, mnogi stari boljševici koji su igrali istaknute uloge tokom ruske revolucije ili u Lenjinovoj sovjetskoj vladi nakon toga, uključujući Lava Kamenjeva, Grigorija Zinovjeva, Alekseja Rikova i Nikolaja Buharina, optuženi su, priznali su se krivim za zaveru protiv Sovjetskog Saveza, i pogubljeni su.[132][131]

Razaranja u Drugom svetskom ratu rezultirala su masovnim programom oporavka koji je uključivao obnovu industrijskih postrojenja, stambenih objekata i transporta, kao i demobilizaciju i migraciju miliona vojnika i civila. Usred ovih previranja tokom zime 1946–1947, Sovjetski Savez je doživeo najgoru prirodnu glad u 20. veku.[133] Nije bilo ozbiljnog protivljenja Staljinu jer je tajna policija nastavila da šalje moguće osumnjičene u gulag. Odnosi sa Sjedinjenim Državama i Britanijom su iz prijateljskih postali neprijateljski, pošto su osudili Staljinovu političku kontrolu nad istočnom Evropom i njegovu blokadu Berlina. 1947. počeo je Hladni rat. Sam Staljin je verovao da je kapitalizam šuplja školjka i da će se srušiti pod povećanim nevojnim pritiskom koji se vrši preko zastupnika u zemljama poput Italije. On je u velikoj meri potcenio ekonomsku snagu Zapada i umesto trijumfa video je kako Zapad gradi saveze koji su bili dizajnirani da trajno zaustave ili obuzdaju sovjetsku ekspanziju. Početkom 1950. Staljin je dao zeleno svetlo za invaziju Severne Koreje na Južnu Koreju, očekujući kratak rat. Bio je zapanjen kada su Amerikanci ušli i pobedili Severnokorejce, stavljajući ih skoro na sovjetsku granicu. Staljin je podržao ulazak Kine u Korejski rat, koji je Amerikance vratio na predratne granice, ali je eskalirao tenzije. Sjedinjene Države su odlučile da mobilišu svoju ekonomiju za dugo nadmetanje sa Sovjetima, napravile su hidrogensku bombu i ojačale NATO savez koji je pokrivao Zapadnu Evropu.[134]

Prema Gorlickom i Klevnijuku, Staljinov dosledan i najvažniji cilj posle 1945. bio je da konsoliduje status supersile i, suočen sa njegovom rastućom fizičkom zastarelošću, da zadrži svoju vlast na vlasti. Staljin je stvorio sistem rukovođenja koji je odražavao istorijske carističke stilove paternalizma i represije, ali je takođe bio prilično moderan. Na vrhu, lična lojalnost Staljinu se pitala za sve. Staljin je takođe stvorio moćne komitete, podigao mlađe stručnjake i započeo velike institucionalne inovacije. U zubima progona, Staljinovi poslanici su gajili neformalne norme i međusobno razumevanje koje je stvorilo temelje za kolektivnu vladavinu nakon njegove smrti.[135] Za većinu Zapadnjaka i antikomunističkih Rusa, Staljin se u velikoj meri negativno posmatra kao masovni ubica; za značajan broj Rusa i Gruzijaca smatra se velikim državnikom i državotvorcem.[136]

Kina uredi

Ceremonija osnivanja Narodne Republike Kine održana je u 15.00 časova 1. oktobra 1949. Na slici Mao Cedung objavljuje osnivanje Narodne Republike Kine na Trgu Tjenanmen.
Protesti na Trgu Tjenanmen 1989. okončani su masakrom pod vođstvom vojske.
Zastava Kineske radničko-seljačke Crvene armije.

Nakon građanskog rata u Kini, Mao Cedung i Kineska komunistička partija došli su na vlast 1949. godine kada je nacionalistička vlada na čelu sa Kuomintangom pobegla na ostrvo Tajvan. U periodu 1950–1953, Kina je učestvovala u velikom, neobjavljenom ratu sa Sjedinjenim Državama, Južnom Korejom i snagama Ujedinjenih nacija u Korejskom ratu. Dok je rat završio u vojnom zastoju, Maou je dao priliku da identifikuje i očisti elemente u Kini koji su izgledali kao podrška kapitalizmu. U početku je postojala bliska saradnja sa Staljinom, koji je poslao tehničke stručnjake da pomognu procesu industrijalizacije po uzoru na sovjetski model iz 1930-ih.[137] Nakon Staljinove smrti 1953, odnosi sa Moskvom su se pogoršali — Mao je mislio da su Staljinovi naslednici izdali komunistički ideal. Mao je optužio da je sovjetski lider Nikita Hruščov bio vođa "revizionističke klike" koja se okrenula protiv marksizma i lenjinizma i koja sada postavlja scenu za restauraciju kapitalizma.[138] Dve nacije su bile na vrhuncu tenzija do 1960, a zatim su počele da sklapaju saveze sa pristalicama komunista širom sveta, čime su svetski pokret podelili na dva neprijateljska tabora.[139]

Odbacujući sovjetski model brze urbanizacije, Mao Cedung i njegov glavni pomoćnik Deng Sjaoping pokrenuli su Veliki skok napred 1957–1961. sa ciljem industrijalizacije Kine preko noći, koristeći seljačka sela kao bazu, a ne velike gradove.[140] Privatno vlasništvo nad zemljom je prestalo i seljaci su radili u velikim kolektivnim farmama kojima je sada bilo naređeno da pokrenu tešku industriju, kao što su čeličane. Postrojenja su građena na udaljenim lokacijama, zbog nedostatka tehničkih stručnjaka, menadžera, transporta ili potrebnih objekata. Industrijalizacija je propala, a glavni rezultat je bio nagli neočekivani pad poljoprivredne proizvodnje, što je dovelo do masovne gladi i miliona mrtvih. Godine Velikog skoka napred su u stvari doživele ekonomsku regresiju, pri čemu su od 1958. do 1961. godine bile jedine godine između 1953. i 1983. u kojima je kineska ekonomija zabeležila negativan rast. Politički ekonomista Dvajt Perkins tvrdi: „Ogromne količine investicija proizvele su samo skromno povećanje proizvodnje ili nikakvo povećanje... Ukratko, Veliki skok je bio veoma skupa katastrofa.“[141] Stavljen zaduženim za spasavanje ekonomije, Deng je usvojio pragmatičnu politiku koju idealistički Mao nije voleo. Neko vreme, Mao je bio u senci, ali se vratio u centar pažnje i očistio Denga i njegove saveznike u Kulturnoj revoluciji (1966–1976).[142]

Kulturna revolucija je bila preokret koji je bio na meti intelektualaca i partijskih lidera od 1966. do 1976. Maov cilj je bio da pročisti komunizam uklanjanjem prokapitalista i tradicionalista nametanjem maoističke ortodoksije unutar Komunističke partije Kine. Pokret je politički paralizovao Kinu i godinama je oslabio ekonomski, kulturno i intelektualno. Milioni ljudi su optuženi, poniženi, lišeni vlasti, ili zatvarani, ubijani ili najčešće poslani da rade kao poljoprivrednici. Mao je insistirao da se oni koje je nazvao revizionistima uklone nasilnom klasnom borbom. Dva najistaknutija militanta bili su maršal Lin Bjao iz vojske i Maova supruga Jiang King. Kineska omladina je odgovorila na Maov apel formiranjem grupa Crvene garde širom zemlje. Pokret se proširio na vojsku, gradske radnike i samo rukovodstvo Komunističke partije. To je rezultiralo raširenim frakcijskim borbama u svim sferama života. U najvišem rukovodstvu, to je dovelo do masovne čistke visokih zvaničnika koji su bili optuženi da su krenuli „kapitalističkim putem“, pre svega Lju Šaoćija i Deng Sjaopinga. Tokom istog perioda, Maov kult ličnosti je porastao do ogromnih razmera. Nakon Maove smrti 1976. godine, preživeli su rehabilitovani i mnogi su se vratili na vlast.[143]

Maova vlada je odgovorna za ogroman broj smrtnih slučajeva sa procenama u rasponu od 40 do 80 miliona žrtava kroz gladovanje, progon, rad u zatvoru i masovna pogubljenja.[144][145][146][147] Mao je takođe pohvaljen za transformaciju Kine iz polukolonije u vodeću svetsku silu, sa veoma naprednom pismenošću, ženskim pravima, osnovnom zdravstvenom zaštitom, osnovnim obrazovanjem i očekivanim životnim vekom.[148][149][150][151]

Hladni rat uredi

 
Države koje su imale komunističke vlade u crvenom, države za koje je Sovjetski Savez u jednom trenutku verovao da se kreću ka socijalizmu narandžastim, i države sa ustavnim referencama na socijalizam u žutom.

Nakon Drugog svetskog rata, pojava industrijalizovanog Sovjetskog Saveza kao supersile videla se kao pretnja Zapadnom svetu.[152][153] Marksističko-lenjinističke vlade po uzoru na Sovjetski Savez preuzele su vlast uz pomoć Sovjetskog Saveza u Bugarskoj, Čehoslovačkoj, Istočnoj Nemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj i Rumuniji. Marksističko-lenjinistička vlada je takođe stvorena pod Josipom Brozom Titom u Jugoslaviji; Titova nezavisna politika dovela je do rascepa saveza Tita i Staljina i izbacivanja Jugoslavije iz Kominforma 1948. godine, a titoizam je označen kao devijacionistički oblik komunizma. Albanija je takođe postala nezavisna marksističko-lenjinistička država nakon albansko-sovjetskog raskola 1960.[126][127] kao rezultat ideološkog sukoba između Envera Hodže, staljiniste, i sovjetske vlade Nikite Hruščova, koji je sproveo period destaljinizacije i ponovo pristupio diplomatskim odnosima sa Jugoslavijom 1976.[154]

Komunistička partija Kine, na čelu sa Mao Cedungom, osnovala je Narodnu Republiku Kinu, koja će slediti sopstveni ideološki put razvoja nakon kinesko-sovjetskog rascepa.[155] Komunizam je viđen kao rival i pretnja zapadnom kapitalizmu tokom većeg dela 20. veka.[156] U zapadnoj Evropi, komunističke partije su bile deo nekoliko posleratnih vlada, a čak i kada je Hladni rat primorao mnoge od tih zemalja da ih uklone iz vlasti, kao na primer u Italiji, one su ostale deo liberalno-demokratskog procesa.[157][158] Takođe je bilo mnogo razvoja libertarijanskog marksizma, posebno tokom 1960-ih sa novom levicom.[159] Do 1960-ih i 1970-ih, mnoge zapadne komunističke partije su kritikovale mnoge akcije komunističkih država, udaljile se od njih i razvile demokratski put ka socijalizmu, koji je postao poznat kao evrokomunizam.[157] Ovaj razvoj je kritikovao više ortodoksnih pristalica Sovjetskog Saveza kao socijaldemokratiju.[160]

Od 1957. komunisti su često birani na vlast u indijskoj državi Kerala.[161]

1959. kubanski komunistički revolucionari zbacili su prethodnu vladu Kube pod diktatorom Fulhensijom Batistom. Vođa Kubanske revolucije, Fidel Kastro, vladao je Kubom od 1959. do 2008.[162]

Raspad Sovjetskog Saveza uredi

Padom Varšavskog pakta nakon revolucija 1989, koji je doveo do pada većine komunističkih država bivšeg Istočnog bloka, Sovjetski Savez je raspao 26. decembra 1991. To je bio rezultat deklaracije broj 142-N Sovjetskog Saveza, Vrhovnog sovjeta Sovjetskog Saveza.[163] Deklaracijom je priznata nezavisnost bivših sovjetskih republika i stvorena Zajednica nezavisnih država, iako ju je pet potpisnica ratifikovalo mnogo kasnije ili to uopšte nije učinilo. Prethodnog dana, sovjetski predsednik Mihail Gorbačov (osmi i poslednji lider Sovjetskog Saveza) podneo je ostavku, proglasio svoju kancelariju ugašenom i predao svoja ovlašćenja, uključujući kontrolu nad Čegetom, ruskom predsedniku Borisu Jeljcinu. Te večeri u 7:32, sovjetska zastava je poslednji put spuštena sa Kremlja i zamenjena predrevolucionarnom ruskom zastavom. Prethodno, od avgusta do decembra 1991, sve pojedinačne republike, uključujući i samu Rusiju, su se otcepile od unije. Nedelju dana pre formalnog raspada Unije, jedanaest republika je potpisalo Protokol iz Alma-Ate, formalno uspostavljajući Zajednicu nezavisnih država, i proglasilo da je Sovjetski Savez prestao da postoji.[164][165]

Post-sovjetski komunizam uredi

 
Komunistička zastava noću u Ho Ši Minu, Vijetnam, 2024.
 
Plakat Komunističke partije Vijetnama u Hanoju.

Od 2023. godine, države koje kontrolišu marksističko-lenjinističke partije u okviru jednopartijskog sistema uključuju Narodnu Republiku Kinu, Republiku Kubu, Laosku Narodnu Demokratsku Republiku i Socijalističku Republiku Vijetnam.[note 4]

Komunističke partije, ili njihove partije potomci, ostaju politički važne u nekoliko drugih zemalja. Sa raspadom Sovjetskog Saveza i padom komunizma, došlo je do raskola između onih tvrdokornih komunista, koji se u medijima ponekad nazivaju neostaljinistima, koji su ostali privrženi ortodoksnom marksizmu-lenjinizmu, i onih, kao što je Levica u Nemačkoj, koji u okviru liberalno-demokratskog procesa rade na demokratskom putu ka socijalizmu;[166] druge vladajuće komunističke partije su se zbližile sa demokratskim socijalističkim i socijaldemokratskim partijama.[167] Izvan komunističkih država, reformisane komunističke partije su predvodile ili bile deo levičarskih vlada ili regionalnih koalicija, uključujući i bivši Istočni blok. U Nepalu, komunisti (CPN UML i Nepalska komunistička partija) bili su deo Prve nepalske ustavotvorne skupštine, koja je ukinula monarhiju 2008. i pretvorila zemlju u federalnu liberalno-demokratsku republiku i demokratski delila vlast sa drugim komunistima, marksističkim – lenjinistima i maoistima (CPN maoisti), socijaldemokratama (nepalski kongres) i drugima kao delu njihove Narodne višepartijske demokratije.[168][169] Komunistička partija Ruske Federacije ima neke pristalice, ali je reformistička, a ne revolucionarna, sa ciljem da umanji nejednakosti ruske tržišne ekonomije.[170]

Kineske ekonomske reforme započete su 1978. godine pod vođstvom Denga Sjaopinga i od tada Kina uspeva da smanji stopu siromaštva sa 53% u Maoovoj eri na samo 8% 2001. godine.[171] Nakon gubitka sovjetskih subvencija i podrške, Vijetnam i Kuba su privukle više stranih investicija u svoje zemlje, a njihove ekonomije su postale tržišno orijentisane.[170] Severna Koreja, poslednja komunistička zemlja koja još uvek praktikuje komunizam sovjetskog stila, istovremeno je represivna i izolacionistička.[170]

Teorija uredi

Komunistička politička misao i teorija su različite, ali dele nekoliko ključnih elemenata.[a] Dominantni oblici komunizma su zasnovani na marksizmu ili lenjinizmu, ali postoje i nemarksističke verzije komunizma, kao što su anarhokomunizam i hrišćanski komunizam, koji su i dalje delimično pod uticajem marksističkih teorija, kao što su slobodarski marksizam i humanistički marksizam. Zajednički elementi uključuju teoretizam, ne ideologizam, identifikaciju političkih partija ne po ideologiji, već prema klasnim i ekonomskim interesima i identifikaciju sa proletarijatom. Prema komunistima, proletarijat može da izbegne masovnu nezaposlenost samo ako se zbaci kapitalizam; kratkoročno gledano, državno orijentisani komunisti favorizuju državno vlasništvo nad komandnim visinama ekonomije kao sredstvo za odbranu proletarijata od kapitalističkog pritiska. Neki komunisti se razlikuju od drugih marksista u tome što vide seljake i sitne vlasnike imovine kao moguće saveznike u njihovom cilju da skrate ukidanje kapitalizma.[173]

Za lenjinistički komunizam, takvi ciljevi, uključujući kratkoročne proleterske interese da poboljšaju svoje političke i materijalne uslove, mogu se postići samo kroz avangardizam, elitistički oblik socijalizma koji se oslanja na teorijsku analizu da bi identifikovao proleterske interese, a ne na konsultacije sa samim proleterima,[173] kako to zagovaraju slobodarski komunisti.[10] Kada se angažuju na izborima, glavni zadatak lenjinističkih komunista je da obrazuju birače o onome što se smatra njihovim pravim interesima, a ne kao odgovor na izražavanje interesa od strane samih birača. Kada su stekli kontrolu nad državom, glavni zadatak lenjinističkih komunista je bio da spreče druge političke partije da prevare proletarijat, kao što je kandidovanje sopstvenih nezavisnih kandidata. Ovaj avangardistički pristup dolazi iz njihove privrženosti demokratskom centralizmu u kojem komunisti mogu biti samo kadrovi, odnosno članovi partije koji su profesionalni revolucionari sa punim radnim vremenom, kako je to zamislio Vladimir Lenjin.[173]

Marksizam uredi

 
Spomenik Karlu Marksu (levo) i Fridrihu Engelsu (desno) u Šangaju.

Marksizam je metod socioekonomske analize koji koristi materijalističko tumačenje istorijskog razvoja, poznatije kao istorijski materijalizam, za razumevanje društvenih klasnih odnosa i društvenih sukoba i dijalektičku perspektivu za sagledavanje društvene transformacije. Potiče iz dela nemačkih filozofa Karla Marksa i Fridriha Engelsa iz 19. veka. Kako se marksizam vremenom razvio u različite grane i škole mišljenja, ne postoji jedinstvena, definitivna marksistička teorija.[174] Marksizam sebe smatra oličenjem naučnog socijalizma, ali ne modelira idealno društvo zasnovano na dizajnu intelektualaca, pri čemu se komunizam posmatra kao stanje stvari koje treba uspostaviti na osnovu bilo kakvog inteligentnog dizajna; radije, to je neidealistički pokušaj razumevanja materijalne istorije i društva, pri čemu je komunizam izraz stvarnog pokreta, sa parametrima koji su izvedeni iz stvarnog života.[175]

Prema marksističkoj teoriji, klasni sukob nastaje u kapitalističkim društvima zbog protivrečnosti između materijalnih interesa potlačenog i eksploatisanog proletarijata – klase najamnih radnika zaposlenih da proizvode dobra i usluge – i buržoazije – vladajuće klase koja poseduje sredstva za proizvodnju. i izvlači svoje bogatstvo prisvajanjem viška proizvoda koji proizvodi proletarijat u vidu profita. Ova klasna borba koja se obično izražava kao pobuna proizvodnih snaga jednog društva protiv njegovih proizvodnih odnosa, rezultira periodom kratkoročnih kriza jer se buržoazija bori da upravlja sve intenzivnijim otuđenjem rada koje doživljava proletarijat, iako u različitim stepenima. klasne svesti. U periodima duboke krize, otpor potlačenih može kulminirati proleterskom revolucijom koja, ako pobedi, vodi uspostavljanju socijalističkog načina proizvodnje zasnovanog na društvenom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, „Svakom prema njegovom doprinosu“, i proizvodnju za upotrebu. Kako su proizvodne snage nastavile da napreduju, komunističko društvo, odnosno besklasno, bezdržavno, humano društvo zasnovano na zajedničkoj svojini, sledi maksimu „Od svakog prema sposobnostima, svakom prema potrebama“.[81]

Iako potiče iz dela Marksa i Engelsa, marksizam se razvio u mnogo različitih grana i škola mišljenja, što je rezultiralo da sada ne postoji jedinstvena definitivna marksistička teorija.[174] Različite marksističke škole stavljaju veći naglasak na određene aspekte klasičnog marksizma dok odbacuju ili modifikuju druge aspekte. Mnoge škole mišljenja su nastojale da kombinuju marksističke koncepte i nemarksovske koncepte, što je onda dovelo do kontradiktornih zaključaka.[176] Postoji pokret ka priznanju da istorijski materijalizam i dijalektički materijalizam ostaju fundamentalni aspekti svih marksističkih škola mišljenja.[93] Marksizam-lenjinizam i njegovi izdanci su najpoznatiji od njih i bili su pokretačka snaga u međunarodnim odnosima tokom većeg dela 20.[177]

Klasični marksizam je ekonomske, filozofske i sociološke teorije koje su izložili Marks i Engels u suprotnosti sa kasnijim razvojem marksizma, posebno lenjinizma i marksizma-lenjinizma.[178] Ortodoksni marksizam je telo marksističke misli koja je nastala posle Marksove smrti i koja je postala zvanična filozofija socijalističkog pokreta kakav je bio zastupljen u Drugoj internacionali do Prvog svetskog rata 1914. Ortodoksni marksizam ima za cilj da pojednostavi, kodifikuje i sistematizuje marksistički metod, a teorija razjašnjavanjem uočenih nejasnoća i kontradiktornosti klasičnog marksizma. Filozofija ortodoksnog marksizma uključuje shvatanje da je materijalni razvoj (napredak tehnologije u proizvodnim snagama) primarni agens promene u strukturi društva i ljudskih društvenih odnosa i da društveni sistemi i njihovi odnosi (npr. feudalizam, kapitalizam i tako dalje) postaju kontradiktorne i neefikasne kako se proizvodne snage razvijaju, što rezultira nekim oblikom društvene revolucije koja nastaje kao odgovor na rastuće kontradikcije. Ova revolucionarna promena je pokretač fundamentalnih promena u celom društvu i na kraju dovodi do pojave novih ekonomskih sistema.[179] Kao termin, ortodoksni marksizam predstavlja metode istorijskog materijalizma i dijalektičkog materijalizma, a ne normativne aspekte inherentne klasičnom marksizmu, ne podrazumevajući dogmatsku privrženost rezultatima Marksovih istraživanja.[180]

Koncepti marksizma uredi

Klasna borba i istorijski materijalizam uredi
Poljoprivrednik se suočava sa zemljoposednikom tokom kineskog pokreta za zemljišnu reformu
Pobuna Đerđa Dože 1514. godine se kao munja proširila Ugarskom kraljevinom gde je spaljeno na stotine vlastelinskih kuća i zamkova, a hiljade plemića ubijeno.
Vozači kamiona se bore protiv policije tokom štrajka vozača u Mineapolisu 1934.

U korenu marksizma je istorijski materijalizam, materijalistička koncepcija istorije koja smatra da je ključna karakteristika ekonomskih sistema kroz istoriju bio način proizvodnje i da je promena između načina proizvodnje pokrenuta klasnom borbom. Prema ovoj analizi, industrijska revolucija je uvela svet u novi kapitalistički način proizvodnje. Pre kapitalizma, određene radničke klase su imale vlasništvo nad instrumentima korišćenim u proizvodnji; međutim, pošto je mašinerija bila mnogo efikasnija, ova imovina je postala bezvredna i masovna većina radnika mogla je da preživi samo prodajući svoj rad da bi iskoristila tuđu mašineriju i da bi neko drugi profitirao. Shodno tome, kapitalizam je podelio svet između dve glavne klase, proletarijata i buržoazije. Ove klase su direktno antagonističke jer ove druge poseduju privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, zarađujući profit preko viška vrednosti koju stvara proletarijat, koji nema vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i stoga nema druge opcije osim da proda svoj rad buržoaziji.[181]

Prema materijalističkoj koncepciji istorije, zahvaljujući unapređenju sopstvenih materijalnih interesa, rastuća buržoazija unutar feudalizma zauzela je vlast i ukinula, od svih odnosa privatne svojine, samo feudalnu privilegiju, čime je ukinula feudalnu vladajuću klasu. Ovo je bio još jedan ključni element koji stoji iza konsolidacije kapitalizma kao novog načina proizvodnje, konačnog izraza klasnih i imovinskih odnosa koji je doveo do masovne ekspanzije proizvodnje. Samo u kapitalizmu privatna svojina sama po sebi može biti ukinuta.[182] Tako i proletarijat, kada bi zauzeo političku moć, može da ukine buržoasku svojinu kroz zajedničko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, a time i buržoaziju, na kraju ukinuvši i sam proletarijat i tako uveo svet u komunizam kao novi način proizvodnje. Između kapitalizma i komunizma nalazi se diktatura proletarijata; to je poraz buržoaske države, ali još ne i kapitalističkog načina proizvodnje, a ujedno i jedini element koji u sferu mogućnosti prelazi sa ovog načina proizvodnje. Ova diktatura, zasnovana na modelu Pariske komune,[183] da bude najdemokratskija država u kojoj se cela javna vlast bira i opoziva na osnovu opšteg prava glasa.[184]

Kritika političke ekonomije uredi

Kritika političke ekonomije je oblik društvene kritike koja odbacuje različite društvene kategorije i strukture koje čine mejnstrim diskurs o oblicima i modalitetima alokacije resursa i raspodele prihoda u ekonomiji. Komunisti, kao što su Marks i Engels, opisuju se kao istaknuti kritičari političke ekonomije.[185][186][187] Kritika odbacuje upotrebu od strane ekonomista onoga što njeni zagovornici veruju da su nerealni aksiomi, pogrešne istorijske pretpostavke i normativna upotreba različitih deskriptivnih narativa.[188] Oni odbacuju ono što opisuju kao tendenciju mejnstrim ekonomista da privredu postave kao apriornu društvenu kategoriju.[189] Oni koji se bave kritikom ekonomije skloni su da odbace stav da se ekonomija i njene kategorije treba shvatiti kao nešto transistorijsko.[190][191] Smatra se samo jednim od mnogih tipova istorijski specifičnih načina raspodele resursa. Oni tvrde da je to relativno nov način distribucije resursa, koji se pojavio zajedno sa modernošću.[192][193][194]

Kritičari ekonomije kritikuju dati status same privrede, a nemaju za cilj stvaranje teorija o tome kako upravljati ekonomijama.[195][196] Kritičari ekonomije obično posmatraju ono što se najčešće naziva ekonomijom kao snopove metafizičkih koncepata, kao i društvenih i normativnih praksi, a ne kao rezultat bilo kakvih samoočiglednih ili proklamovanih ekonomskih zakona.[189] Oni takođe imaju tendenciju da stavove koji su uobičajeni u oblasti ekonomije smatraju pogrešnim ili jednostavno pseudonaukom.[197][198] U 21. veku postoji više kritika političke ekonomije; ono što im je zajedničko je kritika onoga što kritičari političke ekonomije imaju tendenciju da posmatraju kao dogmu, odnosno tvrdnje o ekonomiji kao neophodnoj i transistorijskoj društvenoj kategoriji.[199]

Marksistička ekonomija uredi

Marksistička ekonomija i njeni zagovornici vide kapitalizam kao ekonomski neodrživ i nesposoban da poboljša životni standard stanovništva zbog potrebe da nadoknadi pad profitne stope smanjenjem plata zaposlenih, socijalnim beneficijama i sprovođenjem vojne agresije. Komunistički način proizvodnje bi nasledio kapitalizam kao novi način proizvodnje čovečanstva kroz radničku revoluciju. Prema marksističkoj teoriji krize, komunizam nije neizbežnost već ekonomska nužnost.[200]

Socijalizacija protiv nacionalizacije uredi

Važan koncept u marksizmu je socijalizacija, odnosno društveno vlasništvo, nasuprot nacionalizaciji. Nacionalizacija je državno vlasništvo nad imovinom, dok je socijalizacija kontrola i upravljanje imovinom od strane društva. Marksizam ovo smatra svojim ciljem i smatra nacionalizaciju taktičkim pitanjem, pošto je državna svojina još uvek u domenu kapitalističkog načina proizvodnje. Po rečima Fridriha Engelsa, „transformacija... u državno vlasništvo ne ukida kapitalističku prirodu proizvodnih snaga... Državno vlasništvo nad proizvodnim snagama nije rešenje sukoba, već prikriveno i u okviru njega su tehnički uslovi koji čine elemente tog rešenja“.[b] Ovo je navelo marksističke grupe i tendencije koje kritikuju sovjetski model da države zasnovane na nacionalizaciji, kao što je Sovjetski Savez, etiketiraju kao državno kapitalističke, što takođe deli nekoliko naučnika.[46][123][125]

Demokratija u marksizmu uredi

U marksističkoj teoriji, novo demokratsko društvo će nastati kroz organizovane akcije međunarodne radničke klase, dajući pravo celokupnoj populaciji i oslobađajući ljude da deluju bez obaveza tržišta rada.[201][202] Bilo bi malo, ako i uopšte bilo potrebe za državom, čiji je cilj bio da sprovede otuđenje rada.[201] Karl Marks i Fridrih Engels su u Komunističkom manifestu i kasnijim delima izjavili da je „prvi korak u revoluciji radničke klase podizanje proletarijata na položaj vladajuće klase, pobeda u borbi za demokratiju“ i opšte pravo glasa, „jedan od prvih i najvažnijih zadataka borbenog proletarijata“.[203][204][205]

Kao što je Marks napisao u svojoj Kritici Gotskog programa, „između kapitalističkog i komunističkog društva leži period revolucionarnog preobražaja jednog u drugo. Tome odgovara i politički prelazni period u kojem država ne može biti ništa drugo do Revolucionarna diktatura proletarijata".[206] On je dozvolio mogućnost mirne tranzicije u nekim zemljama sa jakim demokratskim institucionalnim strukturama (kao što su Britanija, SAD i Holandija), ali je sugerisao da se u drugim zemljama u kojima radnici ne mogu da „ostvare svoj cilj mirnim sredstvima” „poluga naše revolucije mora biti sila“, navodeći da je radni narod imao pravo na pobunu ako mu je uskraćeno političko izražavanje.[207][208] U odgovoru na pitanje "Kakav će biti tok ove revolucije?" u Principima komunizma, Fridrih Engels je napisao:

Pre svega, uspostaviće se demokratski ustav, a preko toga direktna ili indirektna dominacija proletarijata.

Dok marksisti predlažu da se buržoaska država zameni proleterskom poludržavom revolucijom (diktatura proletarijata), koja bi na kraju nestala, anarhisti upozoravaju da se država mora ukinuti zajedno sa kapitalizmom. Ipak, željeni krajnji rezultati, apatridsko, komunalno društvo, su isti.[209]

Lenjinizam uredi

Želimo da postignemo novi i bolji poredak društva: u ovom novom i boljem društvu ne sme biti ni bogatih ni siromašnih; svi će morati da rade. Ne šačica bogatih ljudi, ali svi radnici moraju uživati u plodovima svog zajedničkog rada. Mašine i druga poboljšanja moraju služiti da olakšaju rad svima, a ne da omoguće nekolicini da se obogate na račun miliona i desetina miliona ljudi. Ovo novo i bolje društvo se zove socijalističko društvo. Učenja o ovom društvu se nazivaju „socijalizam“.

Vladimir Lenjin, „Seoskoj sirotinji“ (1903)[210]

Lenjinizam je politička ideologija koju je razvio ruski marksistički revolucionar Vladimir Lenjin i koja predlaže uspostavljanje diktature proletarijata, na čelu sa revolucionarnom avangardnom partijom, kao politički uvod u uspostavljanje komunizma. Funkcija lenjinističke avangardne partije je da radničkoj klasi obezbedi političku svest (obrazovanje i organizacija) i revolucionarno vođstvo neophodno za svrgavanje kapitalizma u Ruskom carstvu (1721–1917).[211]

Lenjinističko revolucionarno vođstvo je zasnovano na Komunističkom manifestu (1848), koji identifikuje Komunističku partiju kao „najnapredniji i najodlučniji deo partija radničke klase svake zemlje; onaj deo koji gura napred sve ostale“. Kao avangardna partija, boljševici su posmatrali istoriju kroz teorijski okvir dijalektičkog materijalizma, koji je sankcionisao političku posvećenost uspešnom rušenju kapitalizma, a zatim uspostavljanju socijalizma; i kao revolucionarna nacionalna vlada svim sredstvima ostvariti društveno-ekonomsku tranziciju.[212]

Marksizam-lenjinizam uredi

 
Statua Vladimira Lenjina u Kalkuti, Zapadni Bengal.

Marksizam-lenjinizam je politička ideologija koju je razvio Josif Staljin.[213] Prema njegovim zagovornicima, zasniva se na marksizmu i lenjinizmu. Opisuje specifičnu političku ideologiju koju je Staljin implementirao u Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza iu Kominterni na globalnom nivou. Ne postoji definitivna saglasnost između istoričara o tome da li je Staljin zaista sledio principe Marksa i Lenjina.[214] Takođe sadrži aspekte koji su po nekima odstupanja od marksizma kao što je socijalizam u jednoj zemlji.[215][216] Marksizam–lenjinizam je bila zvanična ideologija komunističkih partija 20. veka (uključujući trockističke), a razvijena je nakon Lenjinove smrti; njegova tri principa bila su dijalektički materijalizam, vodeća uloga Komunističke partije kroz demokratski centralizam i planska ekonomija sa industrijalizacijom i poljoprivrednom kolektivizacijom. Marksizam-lenjinizam dovodi u zabludu jer Marks i Lenjin nikada nisu odobrili niti podržali stvaranje -izma posle njih, a otkriva jer je popularizovan nakon Lenjinove smrti od strane Staljina, sadržao ta tri doktrinarna i institucionalizovana principa koji su postali model za kasniji sovjetski -tipski režimi; njegov globalni uticaj, koji je na svom vrhuncu pokrivao najmanje jednu trećinu svetske populacije, učinio je marksističko-lenjinističkom pogodnom etiketom za komunistički blok kao dinamičan ideološki poredak.[217][v]

Tokom Hladnog rata, marksizam-lenjinizam je bio ideologija najjasnije vidljivog komunističkog pokreta i najistaknutija ideologija povezana sa komunizmom.[177][note 8] Socijalfašizam je bio teorija koju su podržavale Kominterna i pridružene komunističke partije tokom ranih 1930-ih, koja je smatrala da je socijaldemokratija varijanta fašizma jer je stajala na putu diktature proletarijata, pored zajedničkog korporativnog ekonomskog modela.[219] U to vreme, lideri Kominterne, kao što su Staljin i Radžani Palm Dat, izjavili su da je kapitalističko društvo ušlo u Treći period u kome je revolucija proletarijata neizbežna, ali da je mogu sprečiti socijaldemokrate i druge fašističke snage.[219][220] Termin socijalfašista je pejorativno korišćen za opisivanje socijaldemokratskih partija, antikominternovskih i progresivnih socijalističkih partija i neistomišljenika unutar ogranaka Kominterne tokom međuratnog perioda. Teoriju socijalfašizma je glasno zastupala Komunistička partija Nemačke, koju je u velikoj meri kontrolisalo i finansiralo sovjetsko rukovodstvo od 1928.[220]

U okviru marksizma-lenjinizma, antirevizionizam je pozicija koja se pojavila 1950-ih u suprotnosti sa reformama i Hruščovskom otapanjem sovjetskog lidera Nikite Hruščova. Tamo gde je Hruščov sledio tumačenje koje se razlikovalo od Staljina, antirevizionisti unutar međunarodnog komunističkog pokreta ostali su posvećeni Staljinovom ideološkom nasleđu i kritikovali su Sovjetski Savez pod Hruščovom i njegove naslednike kao državnog kapitaliste i socijalnog imperijalista zbog njegovih nada da će postići mir sa Amerika. Termin staljinizam se takođe koristi da opiše ove pozicije, ali ga često ne koriste njegove pristalice koji smatraju da je Staljin praktikovao ortodoksni marksizam i lenjinizam. Pošto različiti politički trendovi prate istorijske korene revizionizma do različitih epoha i lidera, danas postoje značajna neslaganja oko toga šta čini antirevizionizam. Moderne grupe koje sebe opisuju kao antirevizionističke spadaju u nekoliko kategorija. Neki podržavaju dela Staljina i Mao Cedunga, a neki Staljinova dela dok odbacuju Maoa i univerzalno se suprotstavljaju trockizmu. Drugi odbacuju i Staljina i Maoa, prateći svoje ideološke korene do Marksa i Lenjina. Pored toga, druge grupe podržavaju različite manje poznate istorijske vođe kao što je Enver Hodža, koji je takođe raskinuo sa Maom tokom kinesko-albanskog raskola. Socijalni imperijalizam je bio izraz koji je Mao koristio da kritikuje Sovjetski Savez nakon Staljina. Mao je izjavio da je Sovjetski Savez i sam postao imperijalistička sila dok je zadržao socijalističku fasadu.[221] Hodža se složio sa Maom u ovoj analizi, pre nego što je kasnije upotrebio izraz da osudi i Maovu teoriju tri sveta.[222]

Kritike komunizma uredi

Kritikom komunizma bavili su se mnogi pisci i politički aktivisti kao što su disidenti iz sovjetskog bloka Aleksandar Solženjicin i Vaclav Havel; društveni teoretičari Hana Arent, Remon Aron, Ralf Darendorf, Simor Martin Lipset i Karl Vitfogel; ekonomisti Fridrih Hajek, Ludvig von Mises i Milton Fridman; istoričari i društveni naučnici Robert Konkvest, Stefan Kurtoa, Ričard Pajps i R. J. Ramel; antikomunistički levičari Ignjacio Silone, Džordž Orvel, Sol Alinski, Ričard Rajt, Artur Kestler i Bernar-Anri Levi; književnica i filozof Ajn Rand i filozofi Lešek Kolakovski i Karl Poper. Neki, kao Kurtoa, u svojoj kritici idi tako daleko da sve pojave kršenja ljudskih prava te procenjene desetine miliona mrtvih tokom 20. veka pripisuju komunističkim režimima u tim državama.[223] Opet, neki autori vladavinu Staljina, Mao Cedunga i Pola Pota u Sovjetskom Savezu, Kini i Kambodži uzimaju kao ključni argument protiv marksizma. Neki od ovih kritičara bivši su marksisti, pa tako Vitfogel, na primer, Marksovim konceptom “orijentalnog despotizma” objašnjava komunistička društva kao što je Sovjetski Savez, dok Silone, Rajt i Kestler daju zapažen doprinos knjizi Bog koji je izneverio (Bog iz naslova je sam marksizam).

Direktne kritike marksizma odnose se na radnu teoriju vrednosti ili na Marksova predviđanja. Međutim, pošto se komunističke partije van Varšavskog pakta (u zapadnoj Evropi, Aziji, Latinskoj Americi i Africi) ideološki značajno razlikuju, kriticizam primenjiv na jednu partiju ne mora biti relevantan za neku drugu.

Gotovo sve komunističke partije podržavaju intervenciju države sa ciljem stvaranja ekonomske jednakosti i smanjenja i/ili ukidanja klasnog sistema zasnovanog na bogatstvu. Na filozofskom nivou, komunizmu najbolje parira libertarijanizam. Libertarijanisti su dosledni protivnici komunizma i većina njihovih kritika zasniva se na verovanju da je intervencija države smanjuje finansijsku inicijativnost i preduzimljivost, što rezultuje nemotivisanom, neefikasnom i beskorisnom radnom snagom. Libertarijanski socijalisti, s druge strane, zagovaraju komunizam ali se protive intervenciji države.

Mnogi istraživači smatraju da je komunizam bio zamenska religija odnosno pseudo-religija, sa zvanično proskribovanim svetim spisima (pisanja Marksa i Engelsa) i zahtevanjem slepe vere od pobornika ideologije.[224]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b v g d đ e ž z i j Ball, Terence; Dagger, Richard, ur. (2019). „Communism”. Encyclopædia Britannica (revised izd.). Pristupljeno 10. 6. 2020.  Nepoznati parametar |orig-date= ignorisan (pomoć)
  2. ^ „Communism”. World Book Encyclopedia. 4. Chicago: World Book. 2008. str. 890. ISBN 978-0-7166-0108-1. 
  3. ^ Ely, Richard T (1883). French and German socialism in modern times. New York: Harper & Brothers. str. 35–36. OCLC 456632. „All communists without exception propose that the people as a whole, or some particular division of the people, as a village or commune, should own all the means of production—land, houses, factories, railroads, canals, etc.; that production should be carried on in common; and that officers, selected in one way or another, should distribute among the inhabitants the fruits of their labor. 
  4. ^ Bukharin, Nikolai; Preobrazhensky, Yevgeni (1922). „Distribution in the communist system” (PDF). The ABC of Communism. Prevod: Paul, Cedar; Paul, Eden. London, England: Communist Party of Great Britain. str. 72—73, § 20. Pristupljeno 18. 8. 2021 — preko Marxists Internet Archive.  Nepoznati parametar |orig-date= ignorisan (pomoć)
  5. ^ a b Steele (1992), str. 43: "One widespread distinction was that socialism socialised production only while communism socialised production and consumption."
  6. ^ Engels, Friedrich (2005). „Section 18: What will be the course of this revolution?”. The Principles of Communism. Prevod: Sweezy, Paul. Pristupljeno 18. 8. 2021 — preko Marxists Internet Archive. „Finally, when all capital, all production, all exchange have been brought together in the hands of the nation, private property will disappear of its own accord, money will become superfluous, and production will so expand and man so change that society will be able to slough off whatever of its old economic habits may remain.  Nepoznati parametar |orig-date= ignorisan (pomoć)
  7. ^ Bukharin, Nikolai; Preobrazhensky, Yevgeni (1922). „Administration in the communist system” (PDF). The ABC of Communism. Prevod: Paul, Cedar; Paul, Eden. London, England: Communist Party of Great Britain. str. 73—75, § 21. Pristupljeno 18. 8. 2021 — preko Marxists Internet Archive.  Nepoznati parametar |orig-date= ignorisan (pomoć)
  8. ^ Kurian, George, ur. (2011). „Withering Away of the State”. The Encyclopedia of Political Science. Washington, D.C.: CQ Press. ISBN 978-1-933116-44-0. doi:10.4135/9781608712434. Pristupljeno 3. 1. 2016 — preko SAGE Publishing. 
  9. ^ „Communism - Non-Marxian communism”. Britannica. Pristupljeno 13. 5. 2022. 
  10. ^ a b Kinna, Ruth (2012). Berry, Dave; Kinna, Ruth; Pinta, Saku; Prichard, Alex, ur. Libertarian Socialism: Politics in Black and Red. London: Palgrave Macmillan. str. 1—34. ISBN 9781137284754. 
  11. ^ March, Luke (2009). „Contemporary Far Left Parties in Europe: From Marxism to the Mainstream?” (PDF). IPG. 1: 126—143 — preko Friedrich Ebert Foundation. 
  12. ^ George & Wilcox 1996, str. 95
    "The far left in America consists principally of people who believe in some form of Marxism-Leninism, i.e., some form of Communism. A small minority of extreme leftists adhere to "pure" Marxism or collectivist anarchism. Most far leftists scorn reforms (except as a short-term tactic), and instead aim for the complete overthrow of the capitalist system including the U.S. government."
  13. ^ „Left”. Encyclopædia Britannica. 15. 4. 2009. Pristupljeno 22. 5. 2022. „... communism is a more radical leftist ideology. 
  14. ^ „Radical left”. Dictionary.com. Pristupljeno 16. 7. 2022. „Radical left is a term that refers collectively to people who hold left-wing political views that are considered extreme, such as supporting or working to establish communism, Marxism, Maoism, socialism, anarchism, or other forms of anticapitalism. The radical left is sometimes called the far left. 
  15. ^ March, Luke (2009). „Contemporary Far Left Parties in Europe: From Marxism to the Mainstream?” (PDF). IPG. 1: 126 — preko Friedrich Ebert Foundation. „The far left is becoming the principal challenge to mainstream social democratic parties, in large part because its main parties are no longer extreme, but present themselves as defending the values and policies that social democrats have allegedly abandoned. 
  16. ^ March, Luke (2012). Radical Left Parties in Europe (E-book izd.). London: Routledge. str. 1724. ISBN 978-1-136-57897-7. 
  17. ^ Cosseron, Serge (2007). Dictionnaire de l'extrême gauche [Dictionary of the far left] (na jeziku: francuski) (paperback izd.). Paris: Larousse. str. 20. ISBN 978-2-035-82620-6. Pristupljeno 19. 11. 2021 — preko Google Books. 
  18. ^ March, Luke (2009). „Contemporary Far Left Parties in Europe: From Marxism to the Mainstream?” (PDF). IPG. 1: 129 — preko Friedrich Ebert Foundation. 
  19. ^ March, Luke (septembar 2012). „Problems and Perspectives of Contemporary European Radical Left Parties: Chasing a Lost World or Still a World to Win?”. International Critical Thought. London: Routledge. 2 (3): 314—339. S2CID 154948426. doi:10.1080/21598282.2012.706777. 
  20. ^ Engels, Friedrich; Marx, Karl (1969). „Bourgeois and Proletarians”. The Communist Manifesto. Marx/Engels Selected Works. 1. Prevod: Moore, Samuel. Moscow: Progress Publishers. str. 98—137. Pristupljeno 1. 3. 2022 — preko Marxists Internet Archive.  Nepoznati parametar |orig-date= ignorisan (pomoć)
  21. ^ Newman 2005; Morgan 2015.
  22. ^ Engels, Friedrich; Marx, Karl (1969). „Bourgeois and Proletarians”. The Communist Manifesto. Prevod: Moore, Samuel. Moscow: Progress Publishers. Pristupljeno 1. 3. 2022 — preko Marxists Internet Archive.  Nepoznati parametar |orig-date= ignorisan (pomoć)
  23. ^ Gasper, Phillip (oktobar 2005). The Communist Manifesto: A Road Map to History's Most Important Political Document. Haymarket Books. str. 23. ISBN 978-1-931859-25-7. „Marx and Engels never speculated on the detailed organization of a future socialist or communist society. The key task for them was building a movement to overthrow capitalism. If and when that movement was successful, it would be up to the members of the new society to decide democratically how it was to be organized, in the concrete historical circumstances in which they found themselves. 
  24. ^ a b v Steele (1992), str. 44–45: "By 1888, the term 'socialism' was in general use among Marxists, who had dropped 'communism', now considered an old fashioned term meaning the same as 'socialism'. ... At the turn of the century, Marxists called themselves socialists. ... The definition of socialism and communism as successive stages was introduced into Marxist theory by Lenin in 1917 ..., the new distinction was helpful to Lenin in defending his party against the traditional Marxist criticism that Russia was too backward for a socialist revolution."
  25. ^ a b Gregory, Paul R.; Stuart, Robert C. (2003). Comparing Economic Systems in the Twenty-First (7 izd.). South-Western College Pub. str. 118. ISBN 0-618-26181-8. „Under socialism, each individual would be expected to contribute according to capability, and rewards would be distributed in proportion to that contribution. Subsequently, under communism, the basis of reward would be need. 
  26. ^ a b Bockman, Johanna (2011). Markets in the Name of Socialism: The Left-Wing Origins of Neoliberalism. Stanford University Press. str. 20. ISBN 978-0-8047-7566-3. „According to nineteenth-century socialist views, socialism would function without capitalist economic categories – such as money, prices, interest, profits and rent – and thus would function according to laws other than those described by current economic science. While some socialists recognized the need for money and prices at least during the transition from capitalism to socialism, socialists more commonly believed that the socialist economy would soon administratively mobilize the economy in physical units without the use of prices or money. 
  27. ^ Smith, Stephen (2014). The Oxford Handbook of the History of Communism. Oxford, England: Oxford University Press. str. 3. 
  28. ^ „IV. Glossary”. Center for the Study of the Pacific Northwest. University of Washington. Pristupljeno 13. 8. 2021. „... communism (noun) ... 2. The economic and political system instituted in the Soviet Union after the Bolshevik Revolution of 1917. Also, the economic and political system of several Soviet allies, such as China and Cuba. (Writers often capitalize Communism when they use the word in this sense.) These Communist economic systems often did not achieve the ideals of communist theory. For example, although many forms of property were owned by the government in the USSR and China, neither the work nor the products were shared in a manner that would be considered equitable by many communist or Marxist theorists. 
  29. ^ Diamond, Sara (1995). Roads to Dominion: Right-wing Movements and Political Power in the United States. Guilford Press. str. 8. ISBN 978-0-8986-2864-7. Pristupljeno 23. 8. 2021 — preko Google Books. 
  30. ^ Courtois, Stéphane; et al. (Bartosek, Karel; Margolin, Jean-Louis; Paczkowski, Andrzej; Panné, Jean-Louis; Werth, Nicolas) (1999). „Introduction”. Ur.: Courtois, Stéphane. The Black Book of Communism: Crimes, Terror, Repression. Harvard University Press. str. ix—x, 2. ISBN 978-0-674-07608-2. Pristupljeno 23. 8. 2021 — preko Google Books.  Nepoznati parametar |orig-date= ignorisan (pomoć)
  31. ^ Wald, Alan M. (2012). Exiles from a Future Time: The Forging of the Mid-Twentieth-Century Literary Left. University North Carolina Press. str. xix. ISBN 978-1-4696-0867-9. Pristupljeno 13. 8. 2021 — preko Google Books. 
  32. ^ Silber, Irwin (1994). Socialism: What Went Wrong? An Inquiry into the Theoretical and Historical Sources of the Socialist Crisis (PDF) (hardback izd.). London, England: Pluto Press. ISBN 9780745307169 — preko Marxists Internet Archive. 
  33. ^ Darity, William A. Jr., ur. (2008). „Communism”. International Encyclopedia of the Social Sciences. 2 (2nd izd.). New York City, New York: Macmillan Reference USA. str. 35—36. ISBN 9780028661179. 
  34. ^ Newman 2005, str. 5: "Chapter 1 looks at the foundations of the doctrine by examining the contribution made by various traditions of socialism in the period between the early 19th century and the aftermath of the First World War. The two forms that emerged as dominant by the early 1920s were social democracy and communism."
  35. ^ „Communism”. Encarta. Arhivirano iz originala 29. 1. 2009. g. Pristupljeno 15. 6. 2023. 
  36. ^ Dunn, Dennis (2016). A History of Orthodox, Islamic, and Western Christian Political Values. Basingstoke: Palgrave-Macmillan. str. 126—131. ISBN 978-3319325668. 
  37. ^ Frenkiel, Émilie; Shaoguang, Wang (15. 7. 2009). „Political change and democracy in China” (PDF). Laviedesidees.fr. Arhivirano (PDF) iz originala 9. 9. 2017. g. Pristupljeno 13. 1. 2023. 
  38. ^ Dae-Kyu, Yoon (2003). „The Constitution of North Korea: Its Changes and Implications”. Fordham International Law Journal. 27 (4): 1289—1305. Arhivirano iz originala 24. 2. 2021. g. Pristupljeno 10. 8. 2020. 
  39. ^ Park, Seong-Woo (23. 9. 2009). „Bug gaejeong heonbeob 'seongunsasang' cheos myeong-gi” 북 개정 헌법 '선군사상' 첫 명기 [First stipulation of the 'Seongun Thought' of the North Korean Constitution] (na jeziku: korejski). Radio Free Asia. Arhivirano iz originala 17. 5. 2021. g. Pristupljeno 10. 8. 2020. 
  40. ^ Seth, Michael J. (2019). A Concise History of Modern Korea: From the Late Nineteenth Century to the Present. Rowman & Littlefield. str. 159. ISBN 9781538129050. Arhivirano iz originala 6. 2. 2021. g. Pristupljeno 11. 9. 2020. 
  41. ^ Fisher, Max (6. 1. 2016). „The single most important fact for understanding North Korea”. Vox. Arhivirano iz originala 6. 3. 2021. g. Pristupljeno 11. 9. 2020. 
  42. ^ Worden, Robert L., ur. (2008). North Korea: A Country Study (PDF) (5th izd.). Washington, D. C.: Library of Congress. str. 206. ISBN 978-0-8444-1188-0. Arhivirano (PDF) iz originala 25. 7. 2021. g. Pristupljeno 11. 9. 2020. 
  43. ^ Schwekendiek, Daniel (2011). A Socioeconomic History of North Korea. Jefferson: McFarland & Company. str. 31. ISBN 978-0786463442. 
  44. ^ a b Lansford 2007, str. 9–24, 36–44.
  45. ^ Greška kod citiranja: Nevažeća oznaka <ref>; nema teksta za reference pod imenom :0.
  46. ^ a b v Chomsky (1986); Howard & King (2001); Fitzgibbons (2002)
  47. ^ Wolff, Richard D. (27. 6. 2015). „Socialism Means Abolishing the Distinction Between Bosses and Employees”. Truthout. Arhivirano iz originala 11. 3. 2018. g. Pristupljeno 29. 1. 2020. 
  48. ^ Ghodsee, Sehon & Dresser 2018.
  49. ^ Wheatcroft, Stephen G. (1999). „Victims of Stalinism and the Soviet Secret Police: The Comparability and Reliability of the Archival Data. Not the Last Word”. Europe-Asia Studies. 51 (2): 315—345. ISSN 0966-8136. JSTOR 153614. doi:10.1080/09668139999056. 
  50. ^ Wheatcroft, Stephen G. (2000). „The Scale and Nature of Stalinist Repression and Its Demographic Significance: On Comments by Keep and Conquest”. Europe-Asia Studies. 52 (6): 1143—1159. ISSN 0966-8136. JSTOR 153593. PMID 19326595. S2CID 205667754. doi:10.1080/09668130050143860. 
  51. ^ a b Lansford 2007, str. 24–25.
  52. ^ Getty, J. Arch (22. 1. 1987). „Starving the Ukraine”. The London Review of Books. sv. 9 br. 2. str. 7—8. Pristupljeno 13. 8. 2021. 
  53. ^ Marples, David R. (maj 2009). „Ethnic Issues in the Famine of 1932–1933 in Ukraine”. Europe-Asia Studies. 61 (3): 505—518. JSTOR 27752256. S2CID 67783643. doi:10.1080/09668130902753325. 
  54. ^ Davies, Sarah; Harris, James (2005). „Joseph Stalin: Power and Ideas”. Stalin: A New History. Cambridge: Cambridge University Press. str. 3—5. ISBN 978-1-139-44663-1. 
  55. ^ Ellman, Michael (2002). „Soviet Repression Statistics: Some Comments” (PDF). Europe-Asia Studies. 54 (7): 1172. S2CID 43510161. doi:10.1080/0966813022000017177. 
  56. ^ Greška kod citiranja: Nevažeća oznaka <ref>; nema teksta za reference pod imenom Karllson & Schoenhals 2008.
  57. ^ Harff (1996); Hiroaki (2001); Paczkowski (2001); Weiner (2002); Dulić (2004); Harff (2017)
  58. ^ Paczkowski 2001, str. 32–33.
  59. ^ Hoffman, Stanley (proleće 1998). „Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, répression (The Black Book of Communism: Crimes, Terror, and Repression) by Stéphane Courtois.”. Foreign Policy. 110 (Special Edition: Frontiers of Knowledge): 166—169. JSTOR 1149284. doi:10.2307/1149284. 
  60. ^ Paczkowski 2001.
  61. ^ Rosefielde, Steven (2010). Red Holocaust. London: Routledge. str. xvi. ISBN 978-0-415-77757-5 — preko Google Books. 
  62. ^ Suny, Ronald Grigor (2007). „Russian Terror/ism and Revisionist Historiography”. Australian Journal of Politics & History. 53 (1): 5—19. doi:10.1111/j.1467-8497.2007.00439.x. „... [leaves out] most of the 40-60,000,000 lives lost in the Second World War, for which arguably Hitler and not Stalin was principally responsible. 
  63. ^ Getty, J. Arch; Rittersporn, Gábor; Zemskov, Viktor (oktobar 1993). „Victims of the Soviet Penal System in the Pre-War Years: A First Approach on the Basis of Archival Evidence” (PDF). The American Historical Review. 98 (4): 1017—1049. JSTOR 2166597. doi:10.2307/2166597. Pristupljeno 17. 8. 2021 — preko Soviet Studies. 
  64. ^ Wheatcroft, Stephen G. (mart 1999). „Victims of Stalinism and the Soviet Secret Police: The Comparability and Reliability of the Archival Data. Not the Last Word” (PDF). Europe-Asia Studies. 51 (2): 340—342. JSTOR 153614. doi:10.1080/09668139999056. Pristupljeno 17. 8. 2021 — preko Soviet Studies. 
  65. ^ Snyder, Timothy (27. 1. 2011). „Hitler vs. Stalin: Who Was Worse?”. The New York Review of Books. Pristupljeno 17. 8. 2021.  See also p. 384 of Snyder's Bloodlands.
  66. ^ Greška kod citiranja: Nevažeća oznaka <ref>; nema teksta za reference pod imenom Ghodsee 2014.
  67. ^ Greška kod citiranja: Nevažeća oznaka <ref>; nema teksta za reference pod imenom Neumayer 2018.
  68. ^ a b Harper, Douglas (2020). „Communist”. Online Etymology Dictionary. Pristupljeno 15. 8. 2021. 
  69. ^ „-ism Definition & Meaning | Britannica Dictionary”. www.britannica.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 26. 9. 2023. 
  70. ^ Morris, Emily (8. 3. 2021). „Does communism work? If so, why not”. Culture Online. University College London. Pristupljeno 13. 8. 2021. 
  71. ^ Grandjonc, Jacques (1983). „Quelques dates à propos des termes communiste et communisme” [Some dates on the terms communist and communism]. Mots (na jeziku: francuski). 7 (1): 143—148. doi:10.3406/mots.1983.1122. 
  72. ^ Hodges, Donald C. (1. 2. 2014). Sandino's Communism: Spiritual Politics for the Twenty-First Century. University of Texas Press. str. 7. ISBN 978-0-292-71564-6 — preko Google Books. 
  73. ^ Nancy, Jean-Luc (1992). „Communism, the Word” (PDF). Commoning Times. Pristupljeno 11. 7. 2019. 
  74. ^ a b Williams, Raymond (1985). „Socialism”. Keywords: A Vocabulary of Culture and Society (revised izd.). New York: Oxford University Press. str. 289. ISBN 978-0-1952-0469-8. OCLC 1035920683. „The decisive distinction between socialist and communist, as in one sense these terms are now ordinarily used, came with the renaming, in 1918, of the Russian Social-Democratic Labour Party (Bolsheviks) as the All-Russian Communist Party (Bolsheviks). From that time on, a distinction of socialist from communist, often with supporting definitions such as social democrat or democratic socialist, became widely current, although it is significant that all communist parties, in line with earlier usage, continued to describe themselves as socialist and dedicated to socialism.  Nepoznati parametar |orig-date= ignorisan (pomoć)
  75. ^ Ely, Richard T. (1883). French and German socialism in modern times. New York: Harper & Brothers. str. 29–30. OCLC 456632. „The central idea of communism is economic equality. It is desired by communists that all ranks and differences in society should disappear, and one man be as good as another ... The distinctive idea of socialism is distributive justice. It goes back of the processes of modern life to the fact that he who does not work, lives on the labor of others. It aims to distribute economic goods according to the services rendered by the recipients ... Every communist is a socialist, and something more. Not every socialist is a communist. 
  76. ^ Busky, Donald F. (2000). Democratic Socialism: A Global Survey. Santa Barbara, California: Praeger. str. 9. ISBN 978-0-275-96886-1. „In a modern sense of the word, communism refers to the ideology of Marxism-Leninism. 
  77. ^ Williams, Raymond (1985). „Socialism”. Keywords: A Vocabulary of Culture and Society  (revised izd.). New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-1952-0469-8.  Nepoznati parametar |orig-date= ignorisan (pomoć)
  78. ^ Engels, Friedrich (2002). Preface to the 1888 English Edition of the Communist Manifesto. Penguin. str. 202.  Nepoznati parametar |orig-date= ignorisan (pomoć)
  79. ^ Todorova, Maria (2020). The Lost World of Socialists at Europe's Margins: Imagining Utopia, 1870s–1920s (hardcover izd.). London: Bloomsbury Publishing. ISBN 9781350150331. 
  80. ^ Gildea, Robert (2000). „1848 in European Collective Memory”. Ur.: Evans, Robert John Weston; Strandmann, Hartmut Pogge. The Revolutions in Europe, 1848–1849: From Reform to Reaction (hardcover izd.). Oxford: Oxford University Press. str. 207—235. ISBN 9780198208402. 
  81. ^ a b v Hudis, Peter (10. 9. 2018). „Marx's Concept of Socialism”. Ur.: Hudis, Peter; Vidal, Matt; Smith, Tony; Rotta, Tomás; Prew, Paul. The Oxford Handbook of Karl Marx. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-069554-5. doi:10.1093/oxfordhb/9780190695545.001.0001. 
  82. ^ Busky, Donald F. (2000). Democratic Socialism: A Global Survey. Santa Barbara, California: Praeger. str. 6—8. ISBN 978-0-275-96886-1. „In a modern sense of the word, communism refers to the ideology of Marxism–Leninism. ... [T]he adjective democratic is added by democratic socialists to attempt to distinguish themselves from Communists who also call themselves socialists. All but communists, or more accurately, Marxist–Leninists, believe that modern-day communism is highly undemocratic and totalitarian in practice, and democratic socialists wish to emphasise by their name that they disagree strongly with the Marxist–Leninist brand of socialism. 
  83. ^ „Communism”. The Columbia Encyclopedia (6th izd.). 2007. 
  84. ^ Malia, Martin (jesen 2002). „Judging Nazism and Communism”. The National Interest. Center for the National Interest (69): 63—78. JSTOR 42895560. 
  85. ^ Greška kod citiranja: Nevažeća oznaka <ref>; nema teksta za reference pod imenom David-Fox 2004.
  86. ^ Greška kod citiranja: Nevažeća oznaka <ref>; nema teksta za reference pod imenom Dallin 2000.
  87. ^ Wilczynski (2008), str. 21; Steele (1992), str. 45: "Among Western journalists the term 'Communist' came to refer exclusively to regimes and movements associated with the Communist International and its offspring: regimes which insisted that they were not communist but socialist, and movements which were barely communist in any sense at all."; Rosser & Barkley (2003), str. 14; Williams (1983), str. 289
  88. ^ Nation, R. Craig (1992). Black Earth, Red Star: A History of Soviet Security Policy, 1917–1991. Cornell University Press. str. 85—86. ISBN 978-0801480072. Arhivirano iz originala 1. 8. 2019. g. Pristupljeno 19. 12. 2014 — preko Google Books. 
  89. ^ Pipes, Richard (2001). Communism: A History. Random House Publishing. str. 3—5. ISBN 978-0-8129-6864-4. 
  90. ^ Bostaph, Samuel (1994). „Communism, Sparta, and Plato”. Ur.: Reisman, David A. Economic Thought and Political Theory. Recent Economic Thought Series. 37 (hardcover izd.). Dordrecht: Springer. str. 1—36. ISBN 9780792394334. doi:10.1007/978-94-011-1380-9_1. 
  91. ^ Franklin, A. Mildred (9. 1. 1950). „Communism and Dictatorship in Ancient Greece and Rome”. The Classical Weekly. Baltimore, Maryland: Johns Hopkins University Press. 43 (6): 83—89. JSTOR 4342653. doi:10.2307/4342653. 
  92. ^ Yarshater, Ehsan (1983). „Mazdakism (The Seleucid, Parthian and Sasanian Period)”. The Cambridge History of Iran. 3. Cambridge: Cambridge University Press. str. 991—1024 (1019). Arhivirano iz originala (PDF) 11. 6. 2008. g. Pristupljeno 10. 6. 2020. 
  93. ^ a b Ermak, Gennady (2019). Communism: The Great Misunderstanding. Amazon Digital Services LLC - Kdp. ISBN 978-1-7979-5738-8. 
  94. ^ Busky, D.F. (2002). Communism in History and Theory: From Utopian socialism to the fall of the Soviet Union. ABC-CLIO ebook. Praeger. str. 33. ISBN 978-0-275-97748-1. Pristupljeno 18. 4. 2023 — preko Google Books. 
  95. ^ Boer, Roland (2019). Red Theology: On the Christian Communist Tradition. Studies in Critical Research on Religion. Brill. str. 12. ISBN 978-90-04-39477-3. Pristupljeno 18. 4. 2023. 
  96. ^ Janzen, Rod; Stanton, Max (18. 7. 2010). The Hutterites in North America (illustrated izd.). Baltimore: Johns Hopkins University Press. str. 17. ISBN 9780801899256 — preko Google Books. 
  97. ^ Houlden, Leslie; Minard, Antone (2015). Jesus in History, Legend, Scripture, and Tradition: A World Encyclopedia: A World Encyclopedia. Santa Barbara: ABC-CLIO. str. 357. ISBN 9781610698047. 
  98. ^ Halfin, Igal (2000). From Darkness to Light: Class, Consciousness, and Salvation in Revolutionary Russia. Pittsburgh, Pennsylvania: University of Pittsburgh Press. str. 46. ISBN 0822957043. 
  99. ^ Surtz, Edward L. (jun 1949). „Thomas More and Communism”. PMLA. Cambridge: Cambridge University Press. 64 (3): 549—564. JSTOR 459753. S2CID 163924226. doi:10.2307/459753. 
  100. ^ Nandanwad, Nikita (13. 12. 2020). „Communism, virtue and the ideal commonwealth in Thomas More's Utopia”. Retrospect Journal. Edinburgh: University of Edinburgh. Pristupljeno 18. 8. 2021. 
  101. ^ Papke, David (2016). „The Communisitic Inclinations of Sir Thomas More”. Utopia500 (7). Pristupljeno 18. 8. 2021 — preko Scholarly Commons. 
  102. ^ Bernstein 1895.
  103. ^ Elmen, Paul (septembar 1954). „The Theological Basis of Digger Communism”. Church History. Cambridge: Cambridge University Press. 23 (3): 207—218. JSTOR 3161310. S2CID 161700029. doi:10.2307/3161310. 
  104. ^ Juretic, George (April—June 1974). „Digger no Millenarian: The Revolutionizing of Gerrard Winstanley”. Journal of the History of Ideas. Philadelfia, Pennsylvania: University of Pennsylvania Press. 36 (2): 263—280. JSTOR 2708927. doi:10.2307/2708927.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  105. ^ Hammerton, J. A. Illustrated Encyclopaedia of World History Volume Eight. Mittal Publications. str. 4979. GGKEY:96Y16ZBCJ04. 
  106. ^ Billington, James H. (2011). Fire in the Minds of Men: Origins of the Revolutionary Faith. Transaction Publishers. str. 71. ISBN 978-1-4128-1401-0. Pristupljeno 18. 8. 2021 — preko Google Books. 
  107. ^ „Communism”. Encyclopædia Britannica. 2006 — preko Encyclopædia Britannica Online. 
  108. ^ Hough, Jerry F.; Fainsod, Merle (1979). How the Soviet Union is Governed. Cambridge and London: Harvard University Press. str. 81. ISBN 9780674410305.  Nepoznati parametar |orig-date= ignorisan (pomoć)
  109. ^ Dowlah, Alex F.; Elliott, John E. (1997). The Life and Times of Soviet Socialism. Praeger. str. 18. ISBN 9780275956295. 
  110. ^ Marples, David R. (2010). Russia in the Twentieth Century: The Quest for Stability. Routledge. str. 38. ISBN 9781408228227. 
  111. ^ Wittfogel, Karl A. (jul 1960). „The Marxist View of Russian Society and Revolution”. World Politics. Cambridge: Cambridge University Press. 12 (4): 487—508. JSTOR 2009334. S2CID 155515389. doi:10.2307/2009334. „Quote at p. 493. 
  112. ^ Edelman, Marc (decembar 1984). „Late Marx and the Russian Road: Marx and the 'Peripheries of Capitalism'. Monthly Review. 36: 1—55. Pristupljeno 1. 8. 2021 — preko Gale. 
  113. ^ Faulkner, Neil (2017). A People's History of the Russian Revolution (PDF) (hardback izd.). London: Pluto Press. str. 34, 177. ISBN 9780745399041. Pristupljeno 18. 8. 2021 — preko OAPEN. 
  114. ^ White, Elizabeth (2010). The Socialist Alternative to Bolshevik Russia: The Socialist Revolutionary Party, 1921–39 (1st hardback izd.). London: Routledge. ISBN 9780415435840. Pristupljeno 18. 8. 2021 — preko Google Books. „'Narodniki had opposed the often mechanistic determinism of Russian Marxism with the belief that non-economic factors such as the human will act as the motor of history. The SRs believed that the creative work of ordinary people through unions and cooperatives and the local government organs of a democratic state could bring about social transformation. ... They, along with free soviets, the cooperatives and the mir could have formed the popular basis for a devolved and democratic rule across the Russian state. 
  115. ^ „Narodniks”. Encyclopedia of Marxism. Marxists Internet Archive. Pristupljeno 18. 8. 2021. 
  116. ^ Holmes, Leslie (2009). Communism: a very short introduction. Oxford, UK: Oxford University Press. str. 18. ISBN 978-0-19-157088-9. OCLC 500808890. 
  117. ^ Adams, Katherine H.; Keene, Michael L. (10. 1. 2014). After the Vote Was Won: The Later Achievements of Fifteen Suffragists (na jeziku: engleski). McFarland. str. 109. ISBN 978-0-7864-5647-5. 
  118. ^ Ugri͡umov, Aleksandr Leontʹevich (1976). Lenin's Plan for Building Socialism in the USSR, 1917–1925 (na jeziku: engleski). Novosti Press Agency Publishing House. str. 48. 
  119. ^ Service, Robert (24. 6. 1985). Lenin: A Political Life: Volume 1: The Strengths of Contradiction (na jeziku: engleski). Springer. str. 98. ISBN 978-1-349-05591-3. 
  120. ^ a b Dando, William A. (jun 1966). „A Map of the Election to the Russian Constituent Assembly of 1917”. Slavic Review. 25 (2): 314—319. ISSN 0037-6779. JSTOR 2492782. S2CID 156132823. doi:10.2307/2492782. 
  121. ^ White, Elizabeth (2010). The Socialist Alternative to Bolshevik Russia: The Socialist Revolutionary Party, 1921–39 (1st hardback izd.). London: Routledge. ISBN 9780415435840. Pristupljeno 18. 8. 2021 — preko Google Books. 
  122. ^ Franks, Benjamin (maj 2012). „Between Anarchism and Marxism: The Beginnings and Ends of the Schism”. Journal of Political Ideologies. 17 (2): 202—227. ISSN 1356-9317. S2CID 145419232. doi:10.1080/13569317.2012.676867. 
  123. ^ a b Wilhelm, John Howard (1985). „The Soviet Union Has an Administered, Not a Planned, Economy”. Soviet Studies. 37 (1): 118—30. doi:10.1080/09668138508411571. 
  124. ^ Gregory, Paul Roderick (2004). The Political Economy of Stalinism. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-511-61585-6. doi:10.1017/CBO9780511615856. Pristupljeno 12. 8. 2021 — preko Hoover Institution. „Although Stalin was the system's prime architect, the system was managed by thousands of 'Stalins' in a nested dictatorship,' Gregory writes. 'This study pinpoints the reasons for the failure of the system—poor planning, unreliable supplies, the preferential treatment of indigenous enterprises, the lack of knowledge of planners, etc.—but also focuses on the basic principal agent conflict between planners and producers, which created a sixty-year reform stalemate. 
  125. ^ a b Ellman, Michael (2007). „The Rise and Fall of Socialist Planning”. Ur.: Estrin, Saul; Kołodko, Grzegorz W.; Uvalić, Milica. Transition and Beyond: Essays in Honour of Mario Nuti. London: Palgrave Macmillan. str. 22. ISBN 978-0-230-54697-4. „In the USSR in the late 1980s the system was normally referred to as the 'administrative-command' economy. What was fundamental to this system was not the plan but the role of administrative hierarchies at all levels of decision making; the absence of control over decision making by the population ... . 
  126. ^ a b Bland, Bill (1995). „The Restoration of Capitalism in the Soviet Union” (PDF). Revolutionary Democracy Journal. Pristupljeno 16. 2. 2020.  Nepoznati parametar |orig-date= ignorisan (pomoć)
  127. ^ a b Bland, Bill (1997). Class Struggles in China (revised izd.). London. Pristupljeno 16. 2. 2020. 
  128. ^ Smith, S. A. (2014). The Oxford Handbook of the History of Communism. Oxford University Press. str. 126. ISBN 9780191667527. „The 1936 Constitution described the Soviet Union for the first time as a 'socialist society', rhetorically fulfilling the aim of building socialism in one country, as Stalin had promised. 
  129. ^ a b Peters, John E. (1998). „Book Reviews: The Life and Times of Soviet Socialism”. Journal of Economic Issues. 32 (4): 1203—1206. doi:10.1080/00213624.1998.11506129. 
  130. ^ Himmer, Robert (1994). „The Transition from War Communism to the New Economic Policy: An Analysis of Stalin's Views”. The Russian Review. 53 (4): 515—529. JSTOR 130963. doi:10.2307/130963. 
  131. ^ a b Davies, Norman (2001). „Communism”. Ur.: Dear, I. C. B.; Foot, M. R. D. The Oxford Companion to World War II. Oxford University Press. 
  132. ^ Sedov, Lev (1980). The Red Book on the Moscow Trial: Documents. New York: New Park Publications. ISBN 0-86151-015-1 — preko Marxists Internet Archive. 
  133. ^ Gorlizki, Yoram (2004). Cold peace: Stalin and the Soviet ruling circle, 1945-1953. O. V. Khlevni︠u︡k. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-534735-7. OCLC 57589785. 
  134. ^ Gaddis, John Lewis (2006). The Cold War: A New History. Penguin Books. 
  135. ^ Gorlizki, Yoram (2004). Cold peace: Stalin and the Soviet ruling circle, 1945-1953. O. V. Khlevni︠u︡k. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-534735-7. OCLC 57589785.
  136. ^ McDermott, Kevin (2006). Stalin: Revolutionary in an Era of War. Basingstoke and New York: Palgrave Macmillan. str. 1. ISBN 978-0-333-71122-4. 
  137. ^ Brown 2009, str. 179–193.
  138. ^ Gittings, John (2006). The Changing Face of China: From Mao to Market. Oxford University Press. str. 40. ISBN 9780191622373. 
  139. ^ Luthi, Lorenz M. (2010). The Sino-Soviet Split: Cold War in the Communist World. Princeton University Press. ISBN 978-1400837625. 
  140. ^ Brown 2009, str. 316–332.
  141. ^ Perkins, Dwight Heald (1984). China's economic policy and performance during the Cultural Revolution and its aftermath. Harvard Institute for International Development. str. 12. 
  142. ^ Vogel, Ezra F. (2011). Deng Xiaoping and the Transformation of China. Harvard University Press. str. 4042. 
  143. ^ Brown 2009.
  144. ^ Johnson, Ian (5. 2. 2018). „Who Killed More: Hitler, Stalin, or Mao?”. The New York Review of Books. Arhivirano iz originala 5. 2. 2018. g. Pristupljeno 18. 7. 2020. 
  145. ^ Fenby, Jonathan (2008). Modern China: The Fall and Rise of a Great Power, 1850 to the Present. Penguin Group. str. 351. ISBN 978-0061661167. 
  146. ^ Schram, Stuart (mart 2007). „Mao: The Unknown Story”. The China Quarterly (189): 205. S2CID 154814055. doi:10.1017/s030574100600107x. 
  147. ^ Evangelista, Matthew A. (2005). Peace Studies: Critical Concepts in Political Science. Taylor & Francis. str. 96. ISBN 978-0415339230 — preko Google Books. 
  148. ^ Bottelier, Pieter (2018). Economic Policy Making In China (1949–2016): The Role of Economists. Routledge. str. 131. ISBN 978-1351393812 — preko Google Books. „We should remember, however, that Mao also did wonderful things for China; apart from reuniting the country, he restored a sense of natural pride, greatly improved women's rights, basic healthcare and primary education, ended opium abuse, simplified Chinese characters, developed pinyin and promoted its use for teaching purposes. 
  149. ^ Pantsov, Alexander V.; Levine, Steven I. (2013). Mao: The Real Story. Simon & Schuster. str. 574. ISBN 978-1451654486. 
  150. ^ Galtung, Marte Kjær; Stenslie, Stig (2014). 49 Myths about China. Rowman & Littlefield. str. 189. ISBN 978-1442236226. 
  151. ^ Babiarz, Kimberly Singer; Eggleston, Karen; et al. (2015). „An exploration of China's mortality decline under Mao: A provincial analysis, 1950–80”. Population Studies. 69 (1): 39—56. PMC 4331212 . PMID 25495509. doi:10.1080/00324728.2014.972432. „China's growth in life expectancy at birth from 35–40 years in 1949 to 65.5 years in 1980 is among the most rapid sustained increases in documented global history. 
  152. ^ „Programma kommunisticheskoy partii sovetskogo Soyuza” Programma kommunističeskoй partii sovetskogo Soюza [Program of the Communist Party of the Soviet Union] (na jeziku: ruski). 1961. Arhivirano iz originala 11. 10. 2022. g. 
  153. ^ Nossal, Kim Richard. Lonely Superpower or Unapologetic Hyperpower? Analyzing American Power in the post–Cold War Era. Biennial meeting, South African Political Studies Association, 29 June-2 July 1999. Arhivirano iz originala 7. 8. 2012. g. Pristupljeno 28. 2. 2007. 
  154. ^ Kushtetuta e Republikës Popullore Socialiste të Shqipërisë: [miratuar nga Kuvendi Popullor më 28. 12. 1976]. SearchWorks (SULAIR) [Constitution of the Socialist People's Republic of Albania: [approved by the People's Assembly on 28. 12. 1976]. SearchWorks (SULAIR)] (na jeziku: albanski). 8 Nëntori. 4. 1. 1977. Arhivirano iz originala 22. 3. 2012. g. Pristupljeno 3. 6. 2011. 
  155. ^ Lenman, Bruce; Anderson, Trevor; Marsden, Hilary, ur. (2000). Chambers Dictionary of World History. Edinburgh: Chambers. str. 769. ISBN 9780550100948. 
  156. ^ Georgakas, Dan (1992). „The Hollywood Blacklist”. Encyclopedia of the American Left (paperback izd.). Champaign, Illinois: University of Illinois Press. ISBN 9780252062506. 
  157. ^ a b Kindersley, Richard, ur. (1981). In Search of Eurocommunism. Macmillan Press. ISBN 978-1-349-16581-0. 
  158. ^ Lazar, Marc (2011). „Communism”. Ur.: Badie, Bertrand; Berg-Schlosser, Dirk; Morlino, Leonardo. International Encyclopedia of Political Science. 2. SAGE Publications. str. 310—314 (312). ISBN 9781412959636. doi:10.4135/9781412994163. 
  159. ^ Wright (1960); Geary (2009), str. 1; Kaufman (2003); Gitlin (2001), str. 3–26; Farred (2000), str. 627–648
  160. ^ Deutscher, Tamara (January—February 1983). „E. H. Carr—A Personal Memoir”. New Left Review. I (137): 78—86. Pristupljeno 13 August 2021.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  161. ^ Jaffe, Greg; Doshi, Vidhi (1. 6. 2018). „One of the few places where a communist can still dream”. The Washington Post (na jeziku: engleski). ISSN 0190-8286. Pristupljeno 10. 8. 2023. 
  162. ^ „Cuban Revolution”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 15. 5. 2023. Pristupljeno 15. 6. 2023. 
  163. ^ Alimzhanov, Anuarbek (1991). „Deklaratsiya Soveta Respublik Verkhovnogo Soveta SSSR v svyazi s sozdaniyem Sodruzhestva Nezavisimykh Gosudarstv” Deklaraciя Soveta Respublik Verhovnogo Soveta SSSR v svяzi s sozdaniem Sodružestva Nezavisimыh Gosudarstv [Declaration of the Council of the Republics of the Supreme Soviet of the USSR in connection with the creation of the Commonwealth of Independent States]. Vedomosti (na jeziku: ruski). 52. Arhivirano iz originala 20. 12. 2015. g. . Declaration № 142-N (jezik: ruski) of the Soviet of the Republics of the Supreme Soviet of the Soviet Union, formally establishing the dissolution of the Soviet Union as a state and subject of international law.
  164. ^ „The End of the Soviet Union; Text of Declaration: 'Mutual Recognition' and 'an Equal Basis'. The New York Times. 22. 12. 1991. Pristupljeno 30. 3. 2013. 
  165. ^ „Gorbachev, Last Soviet Leader, Resigns; U.S. Recognizes Republics' Independence”. The New York Times. 26. 12. 1991. Pristupljeno 27. 4. 2015. 
  166. ^ Sargent, Lyman Tower (2008). Contemporary Political Ideologies: A Comparative Analysis  (14th izd.). Wadsworth Publishing. str. 117. ISBN 9780495569398. „Because many communists now call themselves democratic socialists, it is sometimes difficult to know what a political label really means. As a result, social democratic has become a common new label for democratic socialist political parties. 
  167. ^ Lamb, Peter (2015). Historical Dictionary of Socialism (3rd izd.). Rowman & Littlefield. str. 415. ISBN 9781442258266. „In the 1990s, following the collapse of the communist regimes in Eastern Europe and the breakup of the Soviet Union, social democracy was adopted by some of the old communist parties. Hence, parties such as the Czech Social Democratic Party, the Bulgarian Social Democrats, the Estonian Social Democratic Party, and the Romanian Social Democratic Party, among others, achieved varying degrees of electoral success. Similar processes took place in Africa as the old communist parties were transformed into social democratic ones, even though they retained their traditional titles ... . 
  168. ^ „Nepal's election The Maoists triumph”. The Economist. 17. 4. 2008. Arhivirano iz originala 14. 2. 2009. g. Pristupljeno 18. 10. 2009. 
  169. ^ Bhattarai, Kamal Dev (21. 2. 2018). „The (Re)Birth of the Nepal Communist Party”. The Diplomat. Pristupljeno 29. 11. 2020. 
  170. ^ a b v Greška kod citiranja: Nevažeća oznaka <ref>; nema teksta za reference pod imenom Ball & Dagger 20192.
  171. ^ Ravallion, Martin (2005). „Fighting Poverty: Findings and Lessons from China's Success”. World Bank. Arhivirano iz originala 1. 3. 2018. g. Pristupljeno 10. 8. 2006. 
  172. ^ March, Luke (2009). „Contemporary Far Left Parties in Europe: From Marxism to the Mainstream?” (PDF). IPG. 1: 127 — preko Friedrich Ebert Foundation. 
  173. ^ a b v Morgan 2001, str. 2332.
  174. ^ a b Wolff, Richard; Resnick, Stephen (1987). Economics: Marxian versus Neoclassical . Johns Hopkins University Press. str. 130. ISBN 978-0801834806. „The German Marxists extended the theory to groups and issues Marx had barely touched. Marxian analyses of the legal system, of the social role of women, of foreign trade, of international rivalries among capitalist nations, and the role of parliamentary democracy in the transition to socialism drew animated debates ... Marxian theory (singular) gave way to Marxian theories (plural). 
  175. ^ Marx, Karl; Engels, Friedrich (1845). „Idealism and Materialism”. The German Ideology. str. 48 — preko Marxists Internet Archive. „Communism is for us not a state of affairs which is to be established, an ideal to which reality [will] have to adjust itself. We call communism the real movement which abolishes the present state of things. The conditions of this movement result from the premises now in existence. 
  176. ^ O'Hara, Phillip (2003). Encyclopedia of Political Economy. 2. Routledge. str. 107. ISBN 978-0-415-24187-8. „Marxist political economists differ over their definitions of capitalism, socialism and communism. These differences are so fundamental, the arguments among differently persuaded Marxist political economists have sometimes been as intense as their oppositions to political economies that celebrate capitalism. 
  177. ^ a b „Communism”. The Columbia Encyclopedia (6th izd.). 2007. 
  178. ^ Gluckstein, Donny (26. 6. 2014). „Classical Marxism and the question of reformism”. International Socialism. Pristupljeno 19. 12. 2019. 
  179. ^ Rees, John (1998). The Algebra of Revolution: The Dialectic and the Classical Marxist Tradition. Routledge. ISBN 978-0-415-19877-6. 
  180. ^ Lukács, György (1967). „What is Orthodox Marxism?”. History and Class Consciousness'. Prevod: Livingstone, Rodney. Merlin Press. Pristupljeno 22. 9. 2021 — preko Marxists Internet Archive. „Orthodox Marxism, therefore, does not imply the uncritical acceptance of the results of Marx's investigations. It is not the 'belief' in this or that thesis, nor the exegesis of a 'sacred' book. On the contrary, orthodoxy refers exclusively to method.  Nepoznati parametar |orig-date= ignorisan (pomoć)
  181. ^ Engels, Friedrich (1969). „"Principles of Communism". No. 4 – "How did the proletariat originate?"”. Marx & Engels Selected Works. I. Moscow: Progress Publishers. str. 81—97. 
  182. ^ Engels, Friedrich. [1847] (1969). ""Was not the abolition of private property possible at an earlier time?" Principles of Communism. Marx/Engels Collected Works. I. Moscow: Progress Publishers. pp. 81–97.
  183. ^ Priestland, David (januar 2002). „Soviet Democracy, 1917–91” (PDF). European History Quarterly. Thousand Oaks, California: SAGE Publications. 32 (1): 111—130. S2CID 144067197. doi:10.1177/0269142002032001564. Pristupljeno 19. 8. 2021 — preko Bibliothek der Friedrich-Ebert-Stiftung. „Lenin defended all four elements of Soviet democracy in his seminal theoretical work of 1917, State and Revolution. The time had come, Lenin argued, for the destruction of the foundations of the bourgeois state, and its replacement with an ultra-democratic 'Dictatorship of the Proletariat' based on the model of democracy followed by the communards of Paris in 1871. Much of the work was theoretical, designed, by means of quotations from Marx and Engels, to win battles within the international Social Democratic movement against Lenin's arch-enemy Kautsky. However, Lenin was not operating only in the realm of theory. He took encouragement from the rise of a whole range of institutions that seemed to embody class-based, direct democracy, and in particular the soviets and the factory committees, which demanded the right to 'supervise' ('kontrolirovat') (although not to take the place of) factory management. 
  184. ^ Twiss, Thomas M. (2014). Trotsky and the Problem of Soviet Bureaucracy. Brill. str. 28—29. ISBN 978-90-04-26953-8. 
  185. '^ Murray, Patrick (mart 2020). „The Illusion of the Economic: Social Theory without Social Forms”. Critical Historical Studies. 7 (1): 19—27. ISSN 2326-4462. S2CID 219746578. doi:10.1086/708005. „There are no counterparts to Marx's economic concepts in either classical or utility theory.' I take this to mean that Marx breaks with economics, where economics is understood to be a generally applicable social science. 
  186. ^ Liedman, Sven-Eric (decembar 2020). „Engelsismen” (PDF). Fronesis (na jeziku: švedski) (28): 134. „Engels var också först med att kritiskt bearbeta den nya nationalekonomin; hans 'Utkast till en kritik av nationalekonomin' kom ut 1844 och blev en utgångspunkt för Marx egen kritik av den politiska ekonomin  Nepoznati parametar |trans-quote= ignorisan (pomoć)
  187. ^ István Mészáros (2010). „The Critique of Political Economy”. Social Structure and Forms of Consciousness. 1. transcribed by Conttren, V. (2022). New York: Monthly Review Press. str. 317—331. doi:10.17605/OSF.IO/65MXD. 
  188. ^ Henderson, Willie (2000). John Ruskin's political economy. London: Routledge. ISBN 0-203-15946-2. OCLC 48139638. „... Ruskin attempted a methodological/scientific critique of political economy. He fixed on ideas of 'natural laws', 'economic man' and the prevailing notion of 'value' to point out gaps and inconsistencies in the system of classical economics. 
  189. ^ a b Louis, Althusser; Balibar, Etienne (1979). Reading Capital. Verso Editions. str. 158. OCLC 216233458. „'To criticize Political Economy' means to confront it with a new problematic and a new object: i.e., to question the very object of Political Economy 
  190. ^ Fareld, Victoria; Kuch, Hannes (2020), From Marx to Hegel and Back, Bloomsbury Academic, str. 142,182, ISBN 978-1-3500-8267-0, S2CID 213805975, doi:10.5040/9781350082700.ch-001 
  191. ^ Postone 1995, str. 44, 192–216.
  192. ^ Mortensen. „Ekonomi”. Tidskrift för litteraturvetenskap (na jeziku: švedski). 3 (4): 9. 
  193. ^ Postone, Moishe (1995). Time, labor, and social domination: a reinterpretation of Marx's critical theory. Cambridge University Press. str. 130, 5. ISBN 0-521-56540-5. OCLC 910250140. 
  194. ^ Jönsson, Dan (7. 2. 2019). „John Ruskin: En brittisk 1800-talsaristokrat för vår tid? - OBS” (na jeziku: švedski). Sveriges Radio. Arhivirano iz originala 5. 3. 2020. g. Pristupljeno 24. 9. 2021. „Den klassiska nationalekonomin, som den utarbetats av John Stuart Mill, Adam Smith och David Ricardo, betraktade han som en sorts kollektivt hjärnsläpp ...  Nepoznati parametar |trans-quote= ignorisan (pomoć)
  195. ^ Ramsay, Anders (21. 12. 2009). „Marx? Which Marx? Marx's work and its history of reception”. Eurozine. Arhivirano iz originala 12. 2. 2018. g. Pristupljeno 16. 9. 2021. 
  196. ^ Ruccio, David (10. 12. 2020). „Toward a critique of political economy”. MR Online. Arhivirano iz originala 15. 12. 2020. g. Pristupljeno 20. 9. 2021. „Marx arrives at conclusions and formulates new terms that run directly counter to those of Smith, Ricardo, and the other classical political economists. 
  197. ^ Murray, Patrick (mart 2020). „The Illusion of the Economic: Social Theory without Social Forms”. Critical Historical Studies. 7 (1): 19—27. ISSN 2326-4462. S2CID 219746578. doi:10.1086/708005. 
  198. ^ Patterson, Orlando; Fosse, Ethan. „Overreliance on the Pseudo-Science of Economics”. The New York Times. Arhivirano iz originala 9. 2. 2015. g. Pristupljeno 13. 1. 2023. 
  199. ^ Ruda, Frank; Hamza, Agon (2016). „Introduction: Critique of Political Economy” (PDF). Crisis and Critique. 3 (3): 5—7. Arhivirano iz originala (PDF) 16. 11. 2021. g. Pristupljeno 13. 1. 2023. 
  200. ^ Free will, non-predestination and non-determinism are emphasized in Marx's famous quote "Men make their own history". The Eighteenth Brumaire of Louis Bonaparte (1852).
  201. ^ a b Calhoun 2002, str. 23
  202. ^ Barry Stewart Clark (1998). Political economy: a comparative approach. ABC-CLIO. str. 57—59. ISBN 978-0-275-96370-5. Pristupljeno 7. 3. 2011. 
  203. ^ How To Read Karl Marx
  204. ^ [The Class Struggles In France Introduction by Frederick Engels https://www.marxists.org/archive/marx/works/1850/class-struggles-france/intro.htm]
  205. ^ Marx, Engels and the vote (June 1983)
  206. ^ „Karl Marx:Critique of the Gotha Programme”. 
  207. ^ Mary Gabriel (29. 10. 2011). „Who was Karl Marx?”. CNN. 
  208. ^ "You know that the institutions, mores, and traditions of various countries must be taken into consideration, and we do not deny that there are countries – such as America, England, and if I were more familiar with your institutions, I would perhaps also add Holland – where the workers can attain their goal by peaceful means. This being the case, we must also recognise the fact that in most countries on the Continent the lever of our revolution must be force; it is force to which we must some day appeal to erect the rule of labour." La Liberté Speech delivered by Karl Marx on 8 September 1872, in Amsterdam
  209. ^ Hal Draper (1970). „The Death of the State in Marx and Engels”. Socialist Register. 
  210. ^ Lenin, Vladimir. „To the Rural Poor”. Collected Works. 6. str. 366 — preko Marxists Internet Archive.  Nepoznati parametar |orig-date= ignorisan (pomoć)
  211. ^ The New Fontana Dictionary of Modern Thought (Third izd.). 1999. str. 476—477. 
  212. ^ „Leninism”. Encyclopædia Britannica. 7 (15th izd.). str. 265. 
  213. ^ Lisichkin, G. (1989). „Mifы i realьnostь” [Myths and reality]. Novy Mir (na jeziku: ruski). sv. 3. str. 59. 
  214. ^ Butenko, Aleksandr (1996). „Sotsializm segodnya: opyt i novaya teoriya” Socializm segodnя: opыt i novaя teoriя [Socialism Today: Experience and New Theory]. Žurnal Alьternativы (na jeziku: ruski). br. 1. str. 2—22. 
  215. ^ Platkin, Richard (1981). „Comment on Wallerstein”. Contemporary Marxism. Synthesis Publications. 4—5 (4): 151. JSTOR 23008565. „[S]ocialism in one country, a pragmatic deviation from classical Marxism. 
  216. ^ Erik, Cornell (2002). North Korea Under Communism: Report of an Envoy to Paradise. Routledge. str. 169. ISBN 978-0700716975. „Socialism in one country, a slogan that aroused protests as not only it implied a major deviation from Marxist internationalism, but was also strictly speaking incompatible with the basic tenets of Marxism. 
  217. ^ Morgan 2001, str. 2332, 3355; Morgan 2015.
  218. ^ Morgan 2015.
  219. ^ a b Haro, Lea (2011). „Entering a Theoretical Void: The Theory of Social Fascism and Stalinism in the German Communist Party”. Critique: Journal of Socialist Theory. 39 (4): 563—582. S2CID 146848013. doi:10.1080/03017605.2011.621248. 
  220. ^ a b Hoppe, Bert (2011). In Stalins Gefolgschaft: Moskau und die KPD 1928–1933 [In Stalin's Followers: Moscow and the KPD 1928–1933] (na jeziku: nemački). Oldenbourg Verlag. ISBN 978-3-486-71173-8. 
  221. ^ Mao, Zedong (1964). On Khrushchev's Phoney Communism and Its Historical Lessons for the World. Beijing: Foreign Languages Press. Pristupljeno 1. 8. 2021 — preko Marxists Internet Archive. 
  222. ^ Hoxha, Enver (1978). „The Theory of 'Three Worlds': A Counterrevolutionary Chauvinist Theory”. Imperialism and the Revolution. Tirana: Foreign Language Press. Pristupljeno 1. 8. 2021 — preko Marxists Internet Archive. 
  223. ^ Werth 1999
  224. ^ Nikolić, Kosta (2017). „Creating a Communist Yugoslavia in the Second World War”. Balcanica. 

Literatura uredi

Dodatna literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

Napomene uredi

  1. ^ Komunizam se generalno smatra među radikalnijim ideologijama političke levice.[13][14] Za razliku od krajnje desničarske politike, za koju postoji opšti konsenzus među naučnicima o tome šta ona podrazumeva i njeno grupisanje (npr. razne akademske studije i priručnici), politiku krajnje levice bilo je teško okarakterisati, posebno tamo gde počinje na političkom spektru, osim što postoji opšti konsenzus da su levo od standardne političke levice i da mnoge od njihovih pozicija nisu ekstremne[15] ili zato što se krajnja levica i tvrda levica smatraju pejorativima koji impliciraju da su marginalni.[16]Što se tiče komunizma i komunističkih partija i pokreta, neki naučnici sužavaju krajnju levicu na komunističku levicu, dok ih drugi uključuju tako što je proširuju na levicu mejnstrim socijalističkih, socijaldemokratskih i laburističkih partija[17] Uopšteno govoreći, oni se slažu da postoje različite podgrupe unutar politike krajnje levice, kao što su radikalna levica i ekstremna levica[18][19]
  2. ^ Raniji oblici komunizma (utopijski socijalizam i neki raniji oblici religijskog komunizma), delili su podršku bezklasnom društvu i javnom vlasništvu, ali nisu nužno zagovarali revolucionarnu politiku ili bavljenje naučnom analizom; to je uradio marksistički komunizam, koji je definisao mejnstrim, moderni komunizam i uticao na sve moderne oblike komunizma. Takvi komunizmi, posebno novi religijski ili utopijski oblici komunizma, mogu da dele marksističku analizu, dok favorizuju evolucionu politiku, lokalizam ili reformizam. Do 20. veka, komunizam je bio povezan sa revolucionarni socijalizam.[21]
  3. ^ „Komunizam“ se piše velikim slovom kade se govori o komunističkim partijama koje su vladajuće i zbog toga se smatraju vlastitim imenicama.[28] Prateći naučnika Džoela Kovela, sociolog Sara Dajmond je napisala: „Koristim veliko slovo 'K' 'Komunizam' da označim stvarno postojeće vlade i pokrete i malo 'k' ' „komunizam“ da se odnosi na različite pokrete i političke struje organizovane oko ideala besklasnog društva“.[29]Crna knjiga komunizma“ je takođe usvojila takvu razliku, navodeći da „komunizam“ postoji milenijumima, dok je „Komunizam“ (koristi se u vezi sa lenjinističkim i marksističkim-lenjinizmom kako su ga primenjivale komunističke države u 20. veku) počeo je tek 1917.[30] Alan M. Vald je napisao: „Da bih se pozabavio složenim i često pogrešno shvaćenim političko-književnim odnosima, usvojio sam metode pisanja velikim slovima u ovoj knjizi koje mogu odstupiti od uređivačkih normi koje se primenjuju u određenim časopisima i izdavačkim kućama. Posebno, Pišem velikim slovom „Komunista“ i „Komunizam“ kada govorim o zvaničnim partijama Treće internacionale, ali ne i kada se odnosim na druge pristalice boljševizma ili revolucionarnog marksizma (koji obuhvata komuniste malih „k“ kao što su trockisti, bukarinisti, komunisti iz saveta i tako dalje)."[31] 1994. aktivista Komunističke partije SAD Irvin Silber je napisao: „Kada se napiše velikim slovima, Međunarodni komunistički pokret se odnosi na formalnu organizacionu strukturu prosovjetskih komunističkih partija. Malim slovima, međunarodni komunistički pokret je generičniji termin koji se odnosi na opšti pokret za komunizam“.[32]
  4. ^ a b Iako svoju vodeću ideologiju naziva Džuče, što je prikazano kao razvoj marksizma-lenjinizma, status Severne Koreje ostaje sporan. Marksizam–lenjinizam je zamenio „Džuče“ 1970-ih i ozvaničen je 1992. i 2009. godine, kada su ustavne reference na marksizam–lenjinizam izbačene i zamenjene sa „Džuče“.[38] In 2009, the constitution was quietly amended so that it removed all Marxist–Leninist references present in the first draft, and also dropped all references to communism.[39] Juche has been described by Michael Seth as a version of Korean ultranationalism,[40] koja se na kraju razvila nakon što je izgubila svoje originalne marksističko-lenjinističke elemente.[41] Prema „Severnoj Koreji: Studija o zemlji“ Roberta L. Vordena, marksizam–lenjinizam je napušten odmah nakon početka destaljinizacije u Sovjetskom Savezu i potpuno je zamenjen „Džučeom“ najkasnije 1974.[42] Danijel Švekendik je napisao da je ono što je severnokorejski marksizam-lenjinizam razlikovalo od onog u Kini i Sovjetskom Savezu to što je uključio nacionalna osećanja i makroistorijske elemente u socijalističku ideologiju, opredeljujući se za svoj „sopstveni stil socijalizma“. Glavni korejski elementi su naglasak na tradicionalnom konfučijanizmu i sećanju na traumatično iskustvo Koreje pod japanskom vlašću, kao i fokus na autobiografske karakteristike Kim Il Sunga kao gerilca junaka.[43]
  5. ^ Naučnici uglavnom pišu o pojedinačnim događajima i procenjuju sve smrti kao i bilo koji drugi istorijski događaj, favorizujući kontekst i specifičnosti zemlje u odnosu na generalizacije, ideologiju i komunističko grupisanje kako to čine drugi naučnici; neki događaji su kategorisani prema određenoj eri komunističke države, kao što je staljinistička represija,[49][50] a ne vezu sa svim komunističkim državama, koje su do 1985. pokrivale jednu trećinu svetske populacije.[51]
    Istoričari poput Roberta Konkvesta i Dž. Arč Getija uglavnom pišu i fokusiraju se na Staljinovo doba; pisali su o ljudima koji su umrli u gulazima ili kao rezultat staljinističke represije, i raspravljali o procenama o tim konkretnim događajima, kao deo debate o višku smrtnosti u Sovjetskom Savezu Josifa Staljina, bez povezivanja njih komunizmu u celini. Oni su žestoko raspravljali, uključujući i pitanje genocida u Holodomoru,[52][53] ali raspad Sovjetskog Saveza, Revolucije 1989. i objavljivanje državnih arhiva uneli su deo debate.[54] Neki istoričari, među njima Majkl Elman, doveli su u pitanje „samu kategoriju ’žrtva staljinizma’” kao „stvar političke prosudbe” jer masovne smrti od gladi nisu „jedinstveno staljinističko zlo” i bile su široko rasprostranjene širom sveta u 19. i 20. veku.[55] Postoji vrlo malo literature koja upoređuje višak smrtnih slučajeva pod „velikom trojkom“ Staljinovog Sovjetskog Saveza, Mao Cedong-ove Kine i Pol Pot Kambodže, a ona koja postoji uglavnom nabraja događaje nego da objašnjavaju svoje ideološke razloge. Jedan takav primer je „Zločini protiv čovečnosti u komunističkim režimima – Istraživački pregled“ autora Klas-Goran Karlsson i Michael Schoenhals, pregledna studija koja rezimira ono što su drugi izjavili o njoj, pominjući neke autore koji su videli poreklo ubistava u spisima Karl Mark; geografski obim je „velika trojka“, a autori navode da su ubistva vršena u okviru neuravnotežene modernizacione politike brze industrijalizacije, pitajući se „šta je označilo početak neuravnoteženog ruskog procesa modernizacije koji je imao tako strašne posledice? "[56]
    Značajni naučni izuzeci su istoričar Stephane Courtois i politikolog Rudolph Rummel, koji su pokušali povezati sve komunističke države. Ramelova analiza je urađena u okviru njegovog predloženog koncepta democida, koji uključuje bilo kakvu direktnu i indirektnu smrt od strane vlade, i nije se ograničio na komunističke države, koje su kategorisane u okviru totalitarizma pored drugi režimski tipovi. Rumelove procene su na visokom nivou spektra, kritikovane su i ispitane, a većina naučnika ih odbacuje. Kurtoaovi pokušaji, kao u uvodu u Crna knjiga komunizma, koje su neki kritički posmatrači opisali kao grubo antikomunistički i antisemitski rad, su kontroverzni; mnogi recenzenti knjige, uključujući naučnike, kritikovali su takve pokušaje spajanja svih komunističkih država i različitih socioloških pokreta u jedan deo komunističkih mrtvih od ukupno više od 94 miliona.[57] Recenzenti su takođe razlikovali uvod od same knjige, koja je bila bolje prihvaćena i koja je predstavila samo nekoliko poglavlja o studijama jedne zemlje, bez međukulturalnog poređenja ili diskusije o masovnim ubistvima; istoričar Andžej Paczkovski je napisao da je samo Kurtoa napravio poređenje između komunizma i nacizma, dok su ostali delovi knjige „u stvari, usko fokusirane monografije, koje ne pretenduju da nude sveobuhvatna objašnjenja“, i naveo da knjiga nije „o komunizmu kao ideologiji ili čak o komunizmu kao državotvornom fenomenu“.[58] Više pozitivnih kritika pokazalo je da je većina kritika pravedna ili opravdana, pri čemu je politikolog Stanlei Hoffmann izjavio da bi „Kurtoa bio daleko efikasniji da je pokazao više uzdržanosti“,[59] i Packovski koji je naveo da je imao dva pozitivna efekta, među kojima je podsticanje debate o primeni totalitarnih ideologija i „iscrpnog bilansa o jednom aspektu svetskog fenomena komunizma“.[60]
    Primer Sovjetske i komunističke studije je „Crveni holokaust“ Stivena Rouzfilda, koji je kontroverzan zbog trivijalizacije holokausta; bez obzira na to, Rouzfildov rad se uglavnom fokusirao na „Veliku trojku“ Staljinovo doba, Maovo doba i vladavinu Crvenih Kmera u Kambodži, kao i Kim Il Sunga за Северну Кореју и Хо Ши Мин за Вијетнам. Роузфилдова главна поента је да је комунизам уопште, иако се он углавном фокусира на staljinizam, manje genocidan i da je to ključna razlika od nacizma, kao i da nije napravio vezu između svih komunističkih država ili komunizma kao ideologija. Rouzfild je napisao da su „uslovi za Crveni holokaust bili ukorenjeni u Staljinovom, Kimovom, Maovom, Hoovom i Pol Potovom opsadno mobilisanim teror-komandnim ekonomskim sistemima, a ne u Marksovoj utopijskoj viziji ili drugim pragmatičnim komunističkim tranzicionim mehanizmima. Teror-komanda je izabrana među drugim razlozima zbog opravdanih strahova od dugoročne održivosti komandovanja bez terora i ideoloških rizika tržišnog komunizma."[61]
  6. ^ Neki autori, kao što je Stefan Kurtoa u Crnoj knjizi komunizma, izjavili su da je komunizam ubio više ljudi od nacizma i da je stoga bio gori; nekoliko naučnika je kritikovalo ovo gledište.[62] Nakon procene dvadesetogodišnjeg istorijskog istraživanja u istočnoevropskim arhivima, potvrđene su niže procene „revizionističke škole“ istoričara,[63] uprkos tome što popularna štampa nastavlja da koristi veće procene i sadrži ozbiljne greške.[64] Istoričari kao što je Timoti D. Snajder su izjavili da se podrazumeva da je Staljin ubio više civila nego Hitler; za većinu naučnika, višak smrtnosti pod Staljinom je bio oko 6 miliona, koji se penje na 9 miliona ako se uzmu u obzir predvidivi smrtni ishodi koji su posledica politike. Ova procena je manja od onih koje su ubili nacisti, koji su ubili više civila nego Sovjeti.[65]
  7. ^ Dok su Boljševici počivali na nadi u uspeh talasa proleterskih revolucija 1917–1923 u Zapadnoj Evropi pre nego što su rezultirali politikom socijalizma u jednoj zemlji posle njihovog neuspeha, Marksov pogled na „mir“ nisu delili samozvani ruski marksisti, koji su bili mehaničari deterministi, već narodnjaci[113] and the Socialist Revolutionary Party,[114] jedan od naslednika narodnjaka, pored Narodnih socijalista i Trudovika.[115]
  8. ^ According to their proponents, Marxist–Leninist ideologies have been adapted to the material conditions of their respective countries and include Castroism (Cuba), Ceaușism (Romania), Gonzalo Thought (Peru), Guevarism (Cuba), Ho Chi Minh Thought (Vietnam), Hoxhaism (anti-revisionist Albania), Husakism (Czechoslovakia), Juche (North Korea), Kadarism (Hungary), Khmer Rouge (Cambodia), Khrushchevism (Soviet Union), Prachanda Path (Nepal), Shining Path (Peru), and Titoism (anti-Stalinist Yugoslavia).[218][g]


Greška kod citiranja: Postoje oznake <ref> za grupu s imenom „lower-alpha“, ali nema odgovarajuće oznake <references group="lower-alpha"/>