Википедија

Hrvati

јужнословенски народ
Za druge upotrebe, pogledajte Hrvati (višeznačna odrednica).

Hrvati su južnoslovenski narod, koji pretežno živi u Hrvatskoj, gde čine oko 90% stanovništva. Značajan broj ih ima i u Bosni i Hercegovini, gde predstavljaju jedan od tri konstitutivna naroda. Hrvati su većinom rimokatoličke veroispovesti, a nacionalni jezik im je hrvatski standardni jezik, koji je veoma sličan srpskom i bošnjačkom standardnom jeziku. Hrvata ukupno ima oko 6.367.000; od toga 4.367.000 na području bivše Jugoslavije (po popisu iz 1991) i oko 1.400.000 u dijaspori. Od toga broja oko 3.656.000 živelo je 1991. u Hrvatskoj, a 755.000 u Bosni i Hercegovini.

Hrvati
Ukupna populacija
7—8 miliona[1][2]
Regioni sa značajnom populacijom
 Hrvatska3.874.321[3]
 Bosna i Hercegovina553.000 [4]
 Sjedinjene Američke Države420.763[5]
 Čile120.000 [6]
 Argentina250.000 [7]
 Nemačka221.222 [7]
 Austrija120.000[8]
 Brazil20.000 [7]
 Australija126.264 [9]
 Kanada114.880 [10]
  Švajcarska40.000[11]
 Srbija57.900[12]
 Francuska35.000 [13]
 Italija21.360 [14]
 Ujedinjeno Kraljevstvo5.000 [15]
 Slovenija35.642[16]
 Mađarska26.774 [17]
 Švedska5.000 [18]
 Novi Zeland2.700
 Crna Gora6.021[19]
 Južnoafrička Republika2.000[20]
Jezici
Hrvatski jezik
Religija
dominira katolička, ali ima i ateista.
Srodne etničke grupe
Južni Sloveni

Ime uredi

 
Ploča iz Tanaisa sa obeleženim rečju Horovathos

Etimologija etnonima „Hrvat“ do danas nije skroz rasvetljena. Međutim, čini se da etnonim nema slovenski koren.

Današnji oblik Hrvat potiče od rekonstruisanog praslovenskog oblika *xъrvatъ odnosno *xъrvatinъ.

Prema P. J. Šafariku, ova reč je izvedena od zapadnoslovenske reči hrъbъtъ — brdo ili gora, što bi značilo oni koji žive u brdima tj. brđani, čime su činili suprotnost Poljacima, tj. poljanima koji su živeli u polju odnosno u ravnici. Ova teza dobija na značaju ako se ima u vidu da se Bela Hrvatska nalazila na Karpatima u pograničnom području današnje Poljske, Češke, Slovačke i Ukrajine. Još jedan izvor koji podržava ovu teoriju je i Povesti minulih leta, jedan od najstarijih slovenskih osnovnih izvora, u kome je navedeno da su Beli Hrvati tako nazvani po oblasti koju su naselili.[21]

U nauci postoji tendencija da se slovenski koren *xъrvat- objasni iranskom etimologijom. Kao dokaz iranskog porekla hrvatskog imena uzimaju se dva nadgrobna natpisa na grčkom alfabetu iz 2. ili 3 veka. pronađena u Tanaisu (na ušću Dona u Azovsko more). Na njima se pominju imena ΧΟΡΟΑΘΟΣ (Horoathos) i ΧΟΡΟΥΑΘΟΣ (Horouathos), koja je A. L. Pogodin 1902. identifikovao sa imenom Hrvata.[22] Prema iranskoj teoriji, reč je o jednom iranskom etnonimu sa prostora Skitije severno od Crnog mora koji se kasnije upotrebljavao i kao lično ime, kao što je ovde slučaj. Etnonimi su kasnije preuzeli Sloveni iz severozapadnog susedstva. Kontakti između slovenskih i iranskih grupa na ovom prostoru dokumentovani su pozajmicama iranskog porekla kod Slovena (*horna „hrana“, možda *bogъ).[23]

U okviru iranske teorije postoje različita objašnjenja (hipoteze) o poreklu imena Hrvat od kojih nijedno nije steklo status opštepriznatog. A. I. Soboljevski ga izvodi od ir. *hu- „dobar“ + strbakt. ravah- „sloboda“ (slobodni prostor, sloboda) + suf. -at-.[24] Pol Tedesko ga izvodi od ir. xvarvant (sanskrt. svarvant) sunčan. Na osnovu njegove etimologije imena Hrvat, Georgije Vernadski identifikuje Hrvate sa Hvarima iz Horezma.[25] Maks Fasmer je ime Hrvat prvo (1921) dovodio u vezu sa iranskim haurvatar (stočar), zatim (1923) sa hu-urvatha (prijatelj).[26] U vezi s ovim drugim objašnjenjem, slovenački slavista Fran Ramovš je pisao „da je ... u glasovnom pogledu verovatnije nego svako drugo dosadašnje objašnjenje“.[27] Slovenački istoričar Ljudmil Hauptman ga je takođe smatrao prikladnijim. Zahvaljujući njemu ono je postalo veoma popularno.[28] Prema objašnjenju koje je ušlo u Fasmerov „Ruski etimološki rečnik“ (nem. Russisches etymologisches Worterbuch), ime Hrvat potiče od staroiranskog *(fšu-)haurvatā (čuvar stoke, pastir) prema haurvati, on čuva, stražari, pazi.[29] Prema etimologiji Olega N. Trubačova, koju je prihvatio i Alemko Gluhak, *xъrvat- potiče od iranskog oblika *harvat-, koji se sa svoje strane sastoji od iranskog *har- (stariji indoiranski oblik *sar- „žena“) i pridevskog sufiksa *-ma(n)t-/-va(n)t-. Oblik *harvat- je prema tome etimološki identičan imenu Sarmata, koje vodi poreko od indoiranskog oblika *sar-ma(n)t- „ženski“.[30] *harvat- odnosno Sarmati označava prema tome prvobitno matrijahalan narod, u kom vladaju žene, što je sudeći po spisima antičkih pisaca bio slučaj kod Sarmata.

Hrvatski lingvista Radoslav Katičić je u jednom intervjuu za zagrebački politički dnevni list „Vjesnik“ 1992. između ostalog izjavio da je „od svih predpostavaka o podrijetlu imena Hrvat ona o iranskom najmanje nevjerojatna“, konstatujući: „Hrvatski narod, kakav danas jest, nastao je između Dunava i Jadrana, kako to čitamo u Tome Arhiđakona, izgradio se postupno, a nekakva euroazijska iranska Hrvatska plod je bujne mašte, koja se ne brine za to ima li pouzdane potvrde u povijesnim vrelima“.[31] Dosta kritički se odnosila prema iranskoj teoriji i ćerka uglednog lingviste Dalibora Brozovića takođe lingvista Dunja Brozović-Rončević.[32] Njena slutnja da će „izazvati žučne reakcije onih za koje je dubina starosti hrvatskih korijena jedinica mjere njihova hrvatstva“ se obistinila, kada su na njen članak „Jesu li Hrvati Iranci?“ (objavljen u Matici, časopisu hrvatskih iseljenika i u nešto proširenom obliku u Vjesniku) oštro reagovali književnik Mato Marčinko člankom „Hrvati ostaju Hrvati dok se drukčije ne dokaže“ (objavljen u Matici pod pseudonimom Tomislav Heres) i Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata pismom „Tko se protivi proučavanju prapovijesti Hrvata“ (objavljeno u Vjesniku i Matici) koje su potpisali Antun Bauer, Marko Japundžić, Nedjeljko Kujundžić, Juraj Kolarić, Zlatko Tomičić, Ivan Koh (Coch), Mijo Curić, Danko Benić, Andrija-Željko Lovrić.[33]

Prema jednoj drugoj hipotezi, hrvatsko ime ne potiče od iranskog etnonima koji su pozajmili Sloveni, nego od imena jedne grupe vladajućeg sloja avarske države. Međutim, u okviru ove hipoteze zasad nije predložena nijedna etimologija koja je održiva sa lingvističke tačke gledišta.

Etnonim Hrvat se pojavljuje u najstarijim sačuvanim izvorima u obliku Hrъvate, Hrvate (crkvenoslovenski), Χρωβάτοι (Hrobatoi) (grčki) i Chroati, Croati ili Crauati (latinski). Pominje se i kod zapadnih i istočnih Slovena, kao i izvan prostora koji Hrvati danas nastanjuju. Tako pojedini izvori pominju pleme Horvate u Češkoj, a drugi govore o Hrvatima odnosno Belim Hrvatima (Belыe Horvatы) između Pruta i Dnjestra (Nestorova hronika). U Kranjskoj se u 10, veku pominju „hrvatska područja“.

U periodu pre 10. veka ime *xъrvatъ je bio ograničen samo na stanovnike ondašnje hrvatske države (Lika, Krbava, oblast današnje Bosne do reke Plive, zaleđe Zadra, Trogira i Splita), dok se u drugim krajevima koji će kasnije ući u sastav hrvatske države upotrebljavali oblici izvedeni iz zajedničkog slovenskog imena imena *Slověnьce (Slovenci, Slovinci).[30]

Istorija uredi

Srednji vek uredi

 
Bela Hrvatska i Bela Srbija u 6. veku (oko 560. godine), prema knjizi Františeka Dvornika

Etnogeneza Hrvata naučno još nije konačno razjašnjena. Na području današnje Hrvatske su se u 6/7. veku naselili Sloveni i Avari. Pre toga su na prostoru današnje Hrvatske živeli između ostalog Grci, Iliri i Rimljani. U 7. veku područje današnje Hrvatske pripadalo je verovatno periferiji avarske države.

U spisu „O upravljanju carstvom“ car Konstantin VII Porfirogenit izveštava da su Hrvati početkom 7. veka (pre 626. godine) na poziv cara Iraklija došli na Balkan iz svoje pradomovine zvane Bela Hrvatska (koja se nalazila u blizini Bele Srbije i Franačke) da izbace Avare iz Dalmacije. Prema spisu, jedan deo Hrvata je prodro u Dalmaciju i Panoniju i u roku od par godina pobedio Avare i proterao ih u područje severno od Dunava. Prema interpretaciji nekih istoričara, vizantijski car je naselio Hrvate u Dalmaciju kao federate. Međutim, verodostojnost izveštaja Konstantina Porfirogenita kao i pitanje ko su zapravo bili Hrvati koji se pominju kod njega i u kakvoj su vezi sa današnjim Hrvatima, predmeti su kontroverzi.

Iz 9. veka potiču prve sigurne vesti o hrvatskoj kneževini u oblasti današnje severne Dalmacije.

Hrvati se na južnoslovenskom prostoru pominju prvi put u darovnoj povelji kneza Trpimira (845-oko 864), čiji značaj umanjuje činjenica da je sačuvana samo u prepisu iz 16. veka.[34] U ovoj povelji Trpimir se tituliše kao „knez Hrvata“ (dux Chroatorum).

Godine 879. papa Jovan VIII naziva kneza Branimira vladarom „države Hrvata“ (regnum Croatorum)

 
Hrvatski kralj Tomislav

U srednjem veku su na prostoru današnje Hrvatske formirane tri države — Kneževina Hrvatska u primorskim oblastima, Posavska kneževina kao jedna od država Panonskih Slovena, i Neretljanska kneževina kao jedna od ranosrednjovekovnih srpskih država. U 10. veku je uspostavljena Kraljevina Hrvatska, koja je izgubila svoju državnu samostalnost ulaskom u sastav Ugarske početkom 12. veka. Tokom ugarske uprave, područje današnje Hrvatske bilo je podeljeno na dve krunovine — Dalmaciju i Hrvatsku u primorskim oblastim i Slavoniju u oblastima između Save i Drave.

Novi vek uredi

 
Habzburška Kraljevina Hrvatska 1572. godine

U 16. veku, delove hrvatskih teritorija osvajaju osmanski Turci, koji ova područja priključuju Bosanskom pašaluku. Deo hrvatskih teritorija koji nije došao pod tursku vlast ušao je u sastav Habzbuške monarhije odnosno Habzburške Ugarske. U ovom periodu, Hrvatska je bila administrativno podeljena na hrvatski i slavonski kapetanat. Takođe, u pograničnom području prema Osmanskom carstvu uspostavljena je Vojna krajina. Neki primorski krajevi nastanjeni Hrvatima nalazili su se pod mletačkom vlašću.

Godine 1608. car Rudolf II je prihvatio odluku hrvatskog sabora da je u Hrvatskoj i Slavoniji jedina dozvoljena vera katolička.

U austrijsko-turskom ratu 1662-1664. od Hrvata su se posebno istakla braća Nikola i Petar Zrinski. Nezadovoljni centralističkom politikom austrijskog dvora prema Hrvatskoj, braća Zrinski i Krstom Frankopanom su se povezali sa ugarskim palatinom Ferencom Veselenjijem i vrhovnim sudijom Ferencom Nadaždijem s namerom da zbace Habzburge s vlasti u Hrvatskoj. Vođstvo nad pokretom je posle smrti Nikole Zrinskog i Franje Veselenija preuzeo Petar Zrinski. Međutim, zavera je otkrivena, a Petar Zrinski i Krsto Frankopan pogubljeni 1671.

Krajem 17. veka, Habzburška monarhija isteruje Osmanlije iz velikog dela srednje Evrope, uključujući i deo teritorija koje su nastanjivali Hrvati. Na delu novoosvojenih osmanskih teritorija, Habzburzi su formirali Kraljevinu Slavoniju, dok su jedan deo ovih teritorija priključili proširenoj Vojnoj krajini. Kraljevina Slavonija je zvanično bila deo habzburške Kraljevine Hrvatske, koja je opet zvanično bila deo habzburške Kraljevine Ugarske. Vojna krajina je, međutim, činila potpuno zasebnu habzburšku teritoriju, koja je bila podređena direktno vlastima u Beču.

Po podacima iz 1790. godine, u Kraljevini Hrvatskoj (bez Slavonije) bilo je 98% Hrvata. U Kraljevini Slavoniji je bilo 46,8% Srba i 45,7% Hrvata, a u Vojnoj krajini 42,4% Srba i 35,5% Hrvata.

Stvaranjem Kraljevine Italije 1805. godine, u njen sastav ulaze i primorska područja nastanjena Hrvatima, kojima je ranije vladala Mletačka republika. Potom, 1809. godine, ova područja, zajedno sa delom habzburških teritorija nastanjenih Hrvatima, dolaze pod upravu Francuskog carstva. Francuzi su na toj teritoriji formirali pokrajinu pod nazivom Ilirske provincije, koja je postojala do 1816. godine. U okviru Ilirskih provincija postojale su upravne celine Dalmacija, Civilna Hrvatska, Vojna Hrvatska i Istra, u kojima je bilo hrvatskog stanovništva.

Godine 1816., područje Ilirskih provincija dolazi pod upravu Austrijskog carstva. Tada se na ovim prostorima formiraju nove austrijske teritorije, Kraljevina Dalmacija i Kraljevina Ilirija. Ostatak Ilirskih provincija je ponovo uključen u sastav Kraljevine Hrvatske i Vojne krajine.

 
Josip Jelačić, hrvatski ban (1848—1859)
 
Kraljevina Hrvatska i Slavonija pred Prvi svetski rat

Tokom Mađarske revolucije 1848—1849. godine, Hrvati su se borili na istoj strani sa Austrijancima i Srbima, a protiv Mađara. Ban Josip Jelačić je 11. septembra 1848. poveo 40.000 Hrvata i Srba graničara preko Drave kod Varaždina i tako uveo Hrvatsku u rat protiv Mađara. Juna 1849. se pojavio nadomak Novog Sada, što je izazvalo Mađare da sa Petrovaradina bombarduju grad.

Nakon vojnog poraza Mađara, 1849. godine, kraljevine Hrvatska i Slavonija se administrativno izdvajaju iz sastava habzburške Kraljevine Ugarske. Iste, 1849. godine, Kraljevina Ilirija je ukinuta, a na delu njene teritorije formirana je nova teritorija pod nazivom Austrijsko Primorje.

U vreme Bahovog apsolutizma 1850-1860. Hrvati su se našli na udaru germanizacije. Osećajući se izigranima, ponovo su počeli da gaje simpatije prema Mađarima.

Jedna od pozitivnih tekovina apsolutizma bila je emancipacije hrvatske crkve od Ugarske 1852.

Dana 10. decembra 1860. đakovački biskup Josip Juraj Štrosmajer je obezbedio materijalna sredstva za stvaranje Jugoslavenske akademije u Zagrebu.

Nakon formiranja dvojne Austrougarske monarhije 1867. godine, kraljevine Hrvatska i Slavonija se 1868. administrativno transformišu u Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, koja postaje autonomna teritorija u sastavu ugarskog dela monarhije.

Do 1882. godine, kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji su priključeni i delovi razvojačene Vojne krajine. 1878. godine, Austrougarska okupira osmansku Bosnu i Hercegovinu, a anektira je 1908. godine. Tako su uoči Prvog svetskog rata, područja nastanjena Hrvatima bila podeljena između nekoliko austrougarskih teritorija: Kraljevine Hrvatske i Slavonije, Kraljevine Dalmacije, Bosne i Hercegovine i Austrijskog Primorja. Pored toga, Hrvata je u manjem broju bilo i na području uže Ugarske, posebno u Međimurju, Baranji, Bačkoj, Podravini i području današnjeg Gradišća.

Hrvati su činili 62,5% stanovništva Kraljevine Hrvatske i Slavonije (popis iz 1910. godine), kao i oko 80% stanovništva Kraljevine Dalmacije (podaci iz 1900. godine). U Bosni i Hercegovini je po popisu iz 1910. godine katoličko (hrvatsko) stanovništvo činilo 22,87% stanovništva i bilo je manje brojno u odnosu na pravoslavne (Srbe) kojih je bilo 43,49% i muslimane kojih je bilo 32,25%. U Austrijskom Primorju je 1910. godine bilo 40% Italijana, 31% Slovenaca i 19% Hrvata.

Savremeno doba uredi

Raspadom Austrougarske 1918. godine, formirana je kratkotrajna Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koja se potom ujedinila sa Kraljevinom Srbijom u novo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije nazvano Jugoslavijom. U novoj kraljevini je u početku zadržana teritorijalna podela na istorijske pokrajine, među kojima su bile i Hrvatska i Slavonija i Dalmacija, ali se kasnijom podelom zemlje na oblasti i banovine izgubio nacionalni i istorijski karakter administrativne podele. Nakon formiranja banovina 1929. godine, Hrvati su se uglavnom našli nastanjeni na područjima Savske i Primorske banovine, ali ih je u manjem broju bilo i na područjima susednih banovina. U pokušaju rešavanja hrvatskog pitanja u Jugoslaviji, 1939. godine je formirana Banovina Hrvatska, u čiji sastav su ušla područja dotadašnje Savske i Primorske banovine, kao i delovi Zetske, Drinske, Vrbaske i Dunavske banovine. U Banovini Hrvatskoj se našao najveći broj srezova Jugoslavije u kojima su Hrvati činili većinu stanovništva, ali i jedan broj srezova u kojima su većina bili Srbi.

 
NDH, 1941. godine

Okupacijom i podelom Jugoslavije 1941. godine, formirana je, pod patronatom Nemačke i Italije, marionetska Nezavisna Država Hrvatska u kojoj je uspostavljen ustaški režim. Ona je pored najvećeg dela nekadašnje Banovine Hrvatske obuhvatila celu Bosnu i Hercegovinu i ceo Srem, odnosno područja većinski nastanjena srpskim i muslimanskim stanovništvom. Vlasti NDH su muslimane proglasile Hrvatima islamske vere, dok su Srbi u ovoj državi bili izloženi progonu i genocidu. U sastav NDH nisu ušle neke primorske oblasti nekadašnje Banovine Hrvatske, koje je okupirala i anektirala Italija, kao ni područje Međimurja okupirano i anektirano od strane Mađarske. Iako je veći deo Hrvata u početku sarađivao sa ustaškim režimom, jedan deo se priključio i jugoslovenskim partizanima.

Nakon vojnog poraza Sila Osovine, Jugoslavija je obnovljena kao socijalistička federacija, u kojoj je jednu od šest republika činila i Hrvatska. U odnosu na NDH, nova socijalistička Hrvatska nije obuhvatala Bosnu i Hercegovinu i istočni Srem, ali su joj zato priključeni Baranja i Istra, a uključivala je i Međimurje, kao i primorske oblasti nekadašnje Banovine Hrvatske. Značajan broj Hrvata ostao je da živi i na području Bosne i Hercegovine, gde je imao ravnopravan status sa Srbima i Muslimanima. Dugogodišnji predsednik socijalističke Jugoslavije bio je Josip Broz Tito, po nacionalnosti Hrvat.

U vreme raspada Jugoslavije, 1990-ih godina, Hrvatska i Bosna i Hercegovina su proglasile nezavisnost. U ovim zemljama su do 1995. godine trajali građanski ratovi, u kojima su učestvovali Hrvati. Srbi u Hrvatskoj su, suprotstavljajući se novom hrvatskom režimu pod vođstvom Franje Tuđmana, formirali Republiku Srpsku Krajinu, koju je porazila hrvatska vojska 1995. godine, nakon čega je veliki deo Srba izbegao iz Hrvatske. Na područja u Hrvatskoj koja su napustili Srbi nastanili su se Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Tokom rata u Bosni i Hercegovini, Hrvati sa tih prostora su formirali Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Ona je kasnije ukinuta i uključena u novoformiranu Muslimansko-hrvatsku federaciju (današnju Federaciju Bosne i Hercegovine). Nakon Dejtonskog sporazuma iz 1995. godine, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, Hrvati imaju status jednog od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, kao i izvesni stepen teritorijalne autonomije na nivou kantona.

Geografija uredi

Matična država Hrvata je Hrvatska, gde njihov udeo u stanovništvu prelazi 90% i gde čine većinsko stanovništvo u najvećem broju opština i gradova. Izuzetak predstavljaju neke opštine Hrvatske u kojima najveći deo stanovništva sačinjavaju Srbi, Mađari, Česi i Italijani.

Značajan broj Hrvata nastanjen je u Bosni i Hercegovini. U ovoj zemlji Hrvati predstavljaju jedan od tri konstitutivna naroda, a treći su narod po brojnosti, posle Bošnjaka i Srba. Uglavnom nastanjuju Federaciju Bosne i Hercegovine, gde čine većinsko stanovništvo u četiri kantona: Posavskom, Hercegovačko-neretvanskom, Zapadnohercegovačkom i Kantonu 10. Pored toga, sačinjavaju većinu i u nekoliko opština u Srednjobosanskom i Zeničko-dobojskom kantonu, a u manjem broju ih ima i u ostatku BiH: Sarajevskom kantonu, Tuzlanskom kantonu, Unsko-sanskom kantonu, Brčko Distriktu i Republici Srpskoj.

Hrvatske manjine takođe žive u Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Mađarskoj, Rumuniji, Austriji i Italiji. U Srbiji su uglavnom locirani na području Autonomne Pokrajine Vojvodine, gde je hrvatski jezik jedan od šest službenih regionalnih jezika. U Vojvodini Hrvati čine najveći deo stanovništva u nekoliko seoskih naselja. U manjem broju Hrvata ima i u Beogradu, a i na Kosovu i Metohiji.

U Crnoj Gori Hrvati uglavnom žive na području Boke Kotorske. U Rumuniji ih ima u Banatu, gde čine najveći deo stanovništva u opštinama Karaševo i Lupak. U Mađarskoj su nastanjeni u Podravini, kao i na zapadu ove zemlje, u Austriji ih ima na području Gradišća, a u Italiji u regiji Molize.

  •  
    Hrvati u Hrvatskoj po opštinama 2011. godine
  •  
    Hrvati u BiH po naseljima 2013. godine
  •  
    Naselja sa hrvatskom većinom u Srbiji (AP Vojvodini) 2002. godine
  •  
    Opštine sa hrvatskom većinom u rumunskom Banatu

Broj Hrvata u inostranstvu uredi

 
Broj Hrvata u svetu
  Hrvatska
  Više od 200.000
  Više od 100.000
  Više od 30.000
 
Spomenik na hrvatskom jeziku na gradskom groblju u Punta Arenasu (Čile)

Broj Hrvata u inostranstvu se može samo okvirno proceniti. Najveće emigrantske grupe žive u zapadnoj Evropi, prvenstveno u Nemačkoj, a zatim u Švajcarskoj, Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Od drugih kontinenata, Severna Amerika ima najbrojniju hrvatsku imigraciju, koja je pretežno skoncentrisana u SAD (Ohajo, Kalifornija), kao i u Kanadi (Misisaga). Hrvata ima i u Argentini, Čileu, Peruu, Brazilu i Boliviji.

Postoje i značajne grupe Hrvata u Australiji (Pert, Sidnej) i na Novom Zelandu, kao i u Južnoj Africi.

Jezik uredi

Hrvati govore hrvatskim jezikom, koji pripada slovenskoj grupi indoevropske porodice jezika. Hrvatski jezik je službeni jezik Hrvatske i jedan od tri službena jezika Bosne i Hercegovine (uz bošnjački i srpski; sva tri jezika su gotovo istovetna). Takođe je i jedan od šest službenih regionalnih jezika u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini u Srbiji.

Standardni hrvatski jezik baziran je na štokavskim govorima. Pored štokavskih, u govornom hrvatskom su zastupljeni i čakavski i kajkavski govori. Od štokavskih dijalekata, kod Hrvata su uglavnom zastupljeni mlađi ikavski, slavonski, istočnohercegovački i istočnobosanski. Mali deo Hrvata u Sremu govori šumadijsko-vojvođanskim dijalektom, dok u rumunskom Banatu i na Kosovu i Metohiji govore prizrensko-timočkim dijalektom.

Juna 1791. hrvatski sabor u Zagrebu prihvatio je zakonske članke 58. i 59. ugarskog sabora u Požunu kojim je mađarski jezik uveden kao neobavezan predmet u hrvatsko-slavonske škole.

Dana 10. septembra 1826. Hrvati su uveli u svoje škole mađarski jezik kao obavezan predmet. Kao reakcija na to 30-ih godina dolazi do okupljanja hrvatskih intelektualaca i stvaranja ilirskog pokreta, čiji najznačajniji predstavnici su bili Ljudevit Gaj, Ivan Derkos i Janko Drašković. Početkom 1835. Ljudevit Gaj je pokrenuo „Novine Hrvatske“, koje su u početku izlazile na kajkavskom narečju a od januara 1836. na štokavskom. Dana 23. oktobra 1847. hrvatski sabor je doneo odluku kojom je hrvatski mesto latinskog uveden kao služeni jezik u Hrvatskoj.

Opredeljivanje Hrvata za štokavsko narečje Srbi su neretko doživljavali kao jezičku krađu. S tim u vezi, ilustrativno je pismo Jovana Živanovića upućeno 1880. Milanu Jovanoviću-Batutu, gde se između ostalog kaže: „Srbi strašno greše što ne pišu južnim [=ijekavskim] dijalektom... [zato] što će na posletku Hrvati kazati to je naš dialekt a vi Srbi pišite novosadski... Mi pišemo instinktivno bez gramatike dobro. A zašto? Za to što pišemo svojim jezikom. To je znak da je to naš jezik, a ne hrvatski, jer Hrvati moraju da uče iz gramatike“. Još oštriji je bio Ljubomir Stojanović: „Hrvati ne treba da se ljute, kad im se reče da je onaj dijalekat, kojim govore i pišu, ili bolje reći, kojim se trude da govore i pišu u Zagrebu, dijalekat srpski, jer do ilirskog pokreta nije bilo čoveka koji je tako govorio i pisao da se Hrvatom nazivao“.[35] U svom spisu „Štokavski dijalekat“ dubrovački lingvista Milan Rešetar odaje priznanje „genijalnome Vuku Stefanoviću Karadžiću“ kao začetniku „srpskohrvatske dijalektologije“. Dalje informiše da su se sa Vukovom podelom „srpskohrvatskih dijalekata“ na „tri glavna dijalekta“ štokavski, čakavski i kajkavski, od kojih je prvi svojstven Srbima, drugi Hrvatima, a treći Slovencima „do najnovijega (=Rešetarovog) vremena... složili uglavnom svi domaći i strani istraživači“, da su „razilaženja u mišljenju postojala ... samo utoliko što su kajkavci uskoro ipak ubrajani u ‘Hrvate’ i takođe kao takvi, bar dijelom računati i štokavci“ i da je „opozicija, vođena više političkim nego naučnim razlozima, na Vukovu rečenicu Srbi svi i svuda, koja je postala politički šlagvort, tj. na Vukov pansrbizam, uzvratila ... panhrvatstvom“.[36]

U organizaciji Letopisa Matice srpske 8, 9. i 10. decembra 1954. u Novom Sadu u zgradi Pokrajinskog komiteta Saveza komunista i Pokrajinskog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Vojvodine održan je skup lingvista i književnika iz SR Srbije, SR Hrvatske, SR Bosne i Hercegovine i SR Crne Gore na kom je formalizovano srpsko-hrvatsko jezičko jedinstvo kroz složeni naziv srpskohrvatski/hrvatsko srpski jezik.[37] U skladu sa dogovorom koji će u istoriji ostati upamćen kao Novosadski dogovor, 1960. je izdat zajednički pravopis, s tim što je u Novom Sadu štampan ćirilicom pod naslovom „Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika“ a u Zagrebu latinicom pod naslovom „Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika“. Međutim, dogovor je doveden u pitanje kada je 1967. u prostorijama Matice hrvatske grupa lingvista i književnika (Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Miroslav Brand, Slavko Pavešić, Slavko Mihalić i Vlatko Pavletić) sastavila Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika u kojoj su tražili „jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga“ koju bi zagarantovao ustav. Upravni odbor Matice hrvatske je prihvatio tekst deklaracije i prosledio ga dalje na potpisivanje kulturnim i naučnim ustanovama u Hrvatskoj. Dana 17. marta 1967. u zagrebačkom listu Telegram br. 359 objavljen je tekst deklaracije. Njegovo objavljivanje je naišlo na negativan prijem konzervativnog dela hrvatskog partijskog rukovodstva i saveznog CK SKJ, pa i samog predsednika Tita. Usledilo je kažnjavanje potpisnika. Vlatko Pavletić predsednik Društva književnika Hrvatske isključen iz Gradskog komiteta SK. Iz SK isključeni su Dalibor Brozović, Petar Šegedin, Jakša Ravlić, Slavko Mihalić, Duško Car, Vojislav Kuzmanović, Branko Hećimović, Zvonimir Komarica. Ostali potpisnici Deklaracije dobili su opomene pred isključenje. Na plenumu CK posvećenom Deklaraciji prihvaćena je pismena ostavka Miroslava Krleže. Zbog objavljivanja Deklaracije u SR Hrvatskoj je obustavljeno izdavanje latinične verzije zajedničkog velikog šestotomnog rečnika.[37]

Religija uredi

Hrvati su pretežno katoličke veroispovesti, ali među njima ima i ateista i protestanata.

Reference uredi

  1. ^ Hrvatski jezik na Ethnologue.com
  2. ^ Kovačec, str. 337
  3. ^ „Central Bureau of Statistics”. Dzs.hr. Pristupljeno 02. 03. 2014. 
  4. ^ „CIA - The World Factbook”. Cia.gov. Arhivirano iz originala 15. 03. 2018. g. Pristupljeno 02. 03. 2014. 
  5. ^ [1], Pristupljeno 29. 4. 2013.
  6. ^ „Diaspora-Croata”. Hrvatskimigracije.es.tl. Pristupljeno 01. 02. 2012. 
  7. ^ a b v „Hrvati u Južnoj Americi Diaspora-Croata”. Hrvatskimigracije.es.tl. Pristupljeno 01. 02. 2012. 
  8. ^ [2][mrtva veza], Pristupljeno 29. 4. 2013.
  9. ^ „2011 Census Community Profiles: Australia[[Kategorija:Botovski naslovi]]”. Arhivirano iz originala 27. 06. 2018. g. Pristupljeno 31. 01. 2015.  Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  10. ^ 2011 National Household Survey: Data tables
  11. ^ „Švajcarska”. Hic.hr. Pristupljeno 01. 02. 2012. 
  12. ^ [3] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (6. jul 2016), Pristupljeno 29. 4. 2013.
  13. ^ (jezik: nemački)Hrvati u Francuskoj Arhivirano na sajtu Wayback Machine (12. mart 2009), Pristupljeno 29. 4. 2013.
  14. ^ [4] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (20. мај 2018), Приступљено 29. 4. 2013.
  15. ^ [5], Приступљено 29. 4. 2013.
  16. ^ „Statistični urad RS - Popis 2002”. Stat.si. Приступљено 01. 02. 2012. 
  17. ^ „Broj Hrvata u Mađarskoj”. Архивирано из оригинала 14. 12. 2014. г. Приступљено 31. 01. 2015. 
  18. ^ [6], Приступљено 29. 4. 2013.
  19. ^ [7], Приступљено 29. 4. 2013.
  20. ^ [8] Архивирано на сајту Wayback Machine (28. mart 2017), Pristupljeno 29. 4. 2013.
  21. ^ „POVESTЬ VREMENNЫH LET (Nestorova hronika)” (PDF). Moskva-Augsburg: Im Werden Verlag. 2003. str. 3—4. 
  22. ^ Trubačёv 1981, str. 150–51; Gluhak 1993, str. 268–69; [[#CITEREF|]].
  23. ^ Gluhak 1993, str. 268–69; [[#CITEREF|]]; [[#CITEREF|]].
  24. ^ Sakač 1949, str. 324; Trubačёv 1981, str. 150; Vasmer 1958, str. 261; [[#CITEREF|]].
  25. ^ Vernadsky 1956, str. 265–66; Vernadsky 1959, str. 83–84.
  26. ^ [[#CITEREF|]]; [[#CITEREF|]].
  27. ^ Ramovš 1925, str. 317; Županić 1925, str. 295; Sakač 1937, str. 5.
  28. ^ Sakač 1949, str. 324.
  29. ^ Vasmer 1958, str. 261; Skok 1971, str. 691–92; Trubačёv 1981, str. 152; Gluhak 1993, str. 270.
  30. ^ a b Gluhak 1993, str. 270; [[#CITEREF|]]; [[#CITEREF|]].
  31. ^ Marčinko 2000, str. 368; Pantelić 2000, str. 128.
  32. ^ Brozović-Rončević 1993a, str. 18–19.
  33. ^ Heres 1993, str. 24; Brozović-Rončević 1993b, str. 27; Matica & 2/1994; Gluhak 1994, str. 32.
  34. ^ Trubačёv 1981, str. 150; [[#CITEREF|]]; [[#CITEREF|]].
  35. ^ Ivić 1983, str. 280–81; Ivić 1998, str. 290–91; [[#CITEREF|]].
  36. ^ Rešetar 2010, str. 39, 40; [[#CITEREF|]]; [[#CITEREF|]].
  37. ^ a b Ivić et al. 1991, str. 13; Milosavljević & Radić 2008, str. 26, 230; [[#CITEREF|]].

Literatura uredi

  • „Hrvati”. Enciklopedija Jugoslavije. 5 Hrv-Janj. Zagreb. 1988. 
  • „Hrvati”. Hrvatska enciklopedija. 4 Fr-Ht. Zagreb. 2002. 
  • „Tko se protivi proučavanju prapovijesti Hrvata”. Matica: časopis Hrvatske matice. 2: 19. 1994. 
  • Brozović-Rončević, Dunja (1993a). „Jesu li Hrvati Iranci”. Matica: časopis Hrvatske matice iseljenika. 6/7: 18—19. 
  • Brozović-Rončević, Dunja (1993b). „Samo znanstvena istina”. Matica: časopis Hrvatske matice iseljenika. 8: 27,30. 
  • Vernadsky, George (1956). „Das frühe Slawentum : das Ostslawentum bis zum Mongolensturm”. Historia mundi. 5: 251—300. 
  • Vernadsky, Georg (1959). The Origins of Russia. Oxford. 
  • Gluhak, Alemko (1993). „Hrvati”. Hrvatski etimološki rječnik. Zagreb. str. 267—70. 
  • Gluhak, Alemko (1994). „Tko kome podmeće?”. Matica: časopis Hrvatske matice iseljenika. 2: 32. 
  • Županić, Niko (1925). „Prvobitni Hrvati”. Zbornik kralja Tomislava. Zagreb. str. 291—94. 
  • Ivić, Pavle (1983). „Jezičke prilike”. Istorija srpskog naroda. VI/2. Beograd. 
  • Ivić, Pavle; Klajn, Ivan; Pešikan, Mitar; Brborić, Branislav (1991). Jezički priručnik. Beograd. 
  • Ivić, Pavle (1998). Pregled istorije srpskog jezika. Sremski Karlovci-Novi Sad. 
  • Marčinko, Mato (2000). Indoiransko podrijetlo Hrvata. Zagreb. 
  • Milosavljević, Petar; Radić, Bojan (2008). Novosadski skup "Srpsko pitanje i srbistika" : Bečki dogovor, Novosadski dogovor, Novosadski skup i sudbina srpskog naroda : razgovori sa Petrom Milosavljevićem. Beograd-Valjevo-Bačka Palanka. 
  • Pantelić, Stjepan (2000). „Zablude o iranskom podrijetlu Hrvata”. Zadarska smotra: časopis za kulturu, znanost i umjetnost. XLIX/1-3: 127—145. 
  • Ramovš, Fran (1925). „Praslovensko kaseng »Edling«”. Razprave Znanstvenega društva za humanistične vede. II: 313—34. 
  • Rešetar, Milan (2010). Štokavski dijalekat. S njemačkog prevela Stojanka Makočević. Podgorica. 
  • Sakač, S. (1937). „O kavkasko-iranskom podrijetlu hrvata”. Život. XVIII: 1—25. 
  • Sakač, S. (1949). „Iranische Herkunft des Kroatischen Volks-Namens”. Orientalia Christiana Periodica. 15: 313—34. 
  • Skok, Petar (1971). „Hrvat”. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 1 A-J. Zagreb. str. 690—92. 
  • Trubačёv, Oleg N. (1981). „*xъrvat(in)ъ”. Эtimologičeskiй slovarь slavяnskih яzыkov. 8 *xa — *jьvlьga. Moskva. str. 149—152. 
  • Šišić, Ferdo (1925). „Hrvati”. Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka. 1. Zagreb. str. 845—871. 
  • Vasmer, Max (1958). „horvat”. Russisches etymologisches Worterbuch. Bd. 3: Sta – Y. Heidelberg. str. 261. 
  • Heres, Tomislav (1993). „Hrvati ostaju Hrvati dok se drukčije ne dokaže”. Matica: časopis Hrvatske matice iseljenika. 8. 
  • Hauptmann, Ljudmil (1925). „Dolazak Hrvata”. Zbornik kralja Tomislava. Zagreb. str. 86—127. 

Spoljašnje veze uredi

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Хрвати&oldid=27548832”