Stefan Tvrtko I Kotromanić

Stefan Tvrtko I Kotromanić (ćir. Тврьтк, Тврьтко; lat. Tvrthco, Tuercho, Tarcto, Tvrtco, Tvertco, Tvartco; 1338—1391) bio je najpre ban, a zatim i kralj srednjovekovne Bosne.

Stefan Tvrtko I
Kralj Stefan Tvrtko I Kotromanić, spomenik u Herceg Novom
Lični podaci
Puno ime	Stefan Tvrtko I Kotromanić
Datum rođenja	(1338-08-23)23. avgust 1338.
Mesto rođenja	Bobovac, Banovina Bosna
Datum smrti	10. mart 1391.(1391-03-10) (52 god.)
Mesto smrti	Bobovac, Kraljevina Bosna
Porodica
Supružnik	Doroteja Vidinska
Potomstvo	Stefan Ostoja Kotromanić, Stefan Tvrtko II Kotromanić
Roditelji	Vladislav Kotromanić Jelena Šubić
Dinastija	Kotromanići
Ban Bosne
Period	1353—1366.
Prethodnik	Stefan II Kotromanić
Naslednik	Stefan Vuk III Kotromanić
Ban Bosne
Period	1367 — 26. oktobar 1377.
Prethodnik	Stefan Vuk III Kotromanić
Kralj Bosne
Period	26. oktobar 1377 — 10. mart 1391.
Naslednik	Stefan Dabiša Kotromanić
Potpis

Kao vladar pokušao je da spoji dve glavne srpske srednjovekovne države Bosnu i Rašku i krunisao se, verovatno na Mitrovdan 1377. godine za kralja Srba Bosne, Primorja i Humske zemlje. Slično drugim srednjovekovni srpski vladari, Tvrtko I nije uspostavio jedinstvo vlasti nad svim srpskim zemljama. Kada se krunisao uzeo je i titularno ime svih Nemanjića Stefan.

Prve godine vladavine

Pečat kralja Stefana Tvrtka I

Bosanska država (oivičena plavom bojom) za vreme Tvrtka I

Prethodnik Tvrtka I na mestu bana Bosne Stepan II (IV) umro je u drugoj polovini 1353. godine. Stepan II (IV) je ostavio za sobom tri puta veću i jaču Bosnu. To je postigao koristeći slabljenje Šubića (hrvatsko-dalmatskih velikaša koji su jedno vreme bili vladara Bosne), i borbe oko vlasti u Kraljevini Nemanjića. Na zapadu Stepan II (IV) je proširio vlast Bosne na područje Dalmacije od Neretve do Cetine (osim Omiša) oko 1324. Na istoku, posle smrti kralja Milutina, koristio je odmetanje vlastele i sukobe da zauzme Hum sredinom 1326. godine, čime je dobio proširio izlaz na more. Čak je dobio i od mađarskog kralja oblast srpskog vladara Dragutina, Soli i Usoru. Držeći se veza sa mađarskom politikom i uspostavivši rodovske veze sa mađarskom dinastijom, održao se na vlasti u Bosni tri decenije. Njegov mlađi brat knez Vladislav oženio se 1338. godine Jelenu Šubić, kćerku kneza Đure Šubića. Iz tog braka rodio se Tvrtko I verovatno u 1339. godini. Stepan II (IV) nije imao zakonitog muškog poroda, sinovi su mu se rađali ali su poumirali kao deca.

Ugarski kralj Lajoš Veliki, računajući s Bosnom kao prirodnim ekspanzionim područjem mađarske države, s kojom je u čvršćim vezama još od 1136. godine, namislio da je još jače veže uz krunu Sv. Stefana. Malo pre toga je ugarski kralj uzeo za svoju ženu Jelisavetu. Tvrtko je imao mlađeg brata, Vladislava, koji nije želeo da nasledi vlast, da je ne bi remetio. Čim je umro Stefan nasledio ga je njegov izabran sin Tvrtko, koji je tada imao samo 15 godina, a sam je uzeo vrhovnu vlast u svoje ruke. U kermedskom arhivu, među poveljama porodice Vukoslavića, nalaze se dva nedatirana pisma, u kojima knez Vladislav sa ženom i sinovima, banom Tvrtkom i knezom Vukom, potvrđuje izvesna prava knezu Vlatku Vukoslaviću, koja je njegovu ocu bio dao ban Stefan. Povelje su izdate kada kЬda gredѣše banь Tvrьtko naiprьvo ꙋ hlьmskꙋ zemlꙋ. Međutim, u trećoj povelji, datiranoj 1354. godine, nema više pomena o knezu Vladislavu, nego novu potvrdu daje banova majka i ban Tvrtko. Tačna je stoga pretpostavka Talocijeva, da je Vladislav u to doba bio već mrtav, preživevši brata svega oko godinu dana.

Knez Vladislav imao je dovoljno autoriteta, da posle bratove smrti nesporen uzme vlast u svoje ruke. Ali kad je ostala njegova udovica sama sa maloletnom decom, njen je položaj bio mnogo teži. Ne znajući jasno, kako će prema njenoj deci da se drži mađarski kralj i šta on uopšte namerava, odlučila se kneginja Jelena, odiva iz ugledne porodice Šubića, kneževa udovica i banova majka da ode u Ugarsku i da završi neke tamo stvari. Nesumnjivo iz opreznosti ona nije htela da vodi sa sobom Tvrtka, nego je uzela mlađeg sina kneza Vuka. Šta je ona u Ugarskoj radila i dalje se ne zna, ali odmah po povratku 1354. godine, sazvala u bansko sedište, u Milama (danas jajačkom srezu), zbor sve Bosne, Zagorja, Donjih Krajeva i Humske zemlje. Taj zbor neposredno posle povratka iz Ugarske ukazuje nesporno, da je po svemu sudeći bila baš odlučna žena, što joj je donelo uspeh. Sebična bosanska vlastela ostala je ipak uz svoju dinastiju. Da je jedan deo velikaša za to držanje trebalo zadobijati poklonima i povlasticama poznata je pojea Srednjeg Veka i kod nas i na strani, a primer za takve povlastice, čak vrlo široke, jeste ona povelja, koja je tom priliko data knezu Vlatku Vukoslaviću. Njeu se zaklela banova mati i ban sa dvanaest najuglednijih knezova i velikodostojnika, da će mu ostati sva imanja i prava, koja je bio dobio od bana Stefana, da mu neće suditi ban čak ni sada „ako bi dopalь knezь Vlatko koe krivine a ili nevѣre”, dok ne dođe kući, u Ključ, i dok mu ne bi, „ako bi ꙋ koю nevѣrꙋ zašlь” sudio zbor sve zemaljske gospode, kakav se i tada sastao. Da je 1354. godina bila u Bosni burna svedoče trotirski zaključci da se radi bosanskih nereda (novitates) i radi nereda u susednoj Hrvatskoj onrati pažnja na njihove gradske utvrde. Može čak i biti, da je po sredi kakav pokret vlastele, koja je želela da iskoristi smrt Stefana II i kneza Vladislava za mladost novog mana. Nije moguće da je ova navedena povelja, kako je već mislio istoričar F. Šišić, akt izmirenja između kneza Vlatka i banske porodice.

Svršivši tako prve poslove za vreme dok je mađarski kralj bio zaposlen u Srbiji ratovanjem protiv cara Dišana, kneginja Jelena s Tvrtkom zajednoj mogla je nešti mirnije odahnuti. U februaru 1355. godine se nalazio mladi ban u Đakovu, kod katedrale bosanskog biskupa Pelegrina „svog duhovnog oca”, kako sam citira, gde je dao oprosno pismo o definitivnom obračunu između njegovog pokojnog strica i nekih dubrovačkih trgovaca, koji su držali trgove u Ostružnici i na Neretvi. Ali je odmah posle svega toga Tvrtko, sa majkom, ulazi u aktivnu politiku u Dalmaciji, sestra cara Dušana, udovica Mladena Šubića, počela je od septrembra 1335. godine pregovarati sa Mlečićima, da im proda svoje gradove Klis i Skradin. U tom je pravcu ranija radila i Katarina Dandolova, rodom Mlečana, žena slabog Pavla III Šubića. Kralj Lajoš, neprijatelj Dušana, pokušao je da još pre, da te gradove osvoji. Car Dušan je požurio u pomoć sestri i uputio je građanstvo neprijateljski dočekalo srpsku vojsku, pridružili su se Srbima i Mlečani. Ovima je srpski zapovednik Đurađ Ilić, po ranijoj naredbi carevoj, i predao grad odmah početkom 1356. godine. Klis, međutim, u martu zauzeđe Mađari, pošto su srpsku posadu bili potpuno zatvorili u teško pristupačnom gradu. Kneginja Jenela i Tvrtko odazivali su se pozivima mađarskog kralja. Oni su dosta živo delovali u Dalmaciji. Tu je Tvrtko, po sporazumu, dobio neke bliže nepoznate gradove vojvode Grgura, a Novko Ciprijanić predao mu je jedan grad, koji je sam držao. Majka banova pregovarala je sa knezom Ivanom Nelipićem i imala je s njim, u društvu svog sina, i sastanak u Kninu. Trogirski knez javljao je 25. maja 1355. godine u Mletke, kako on misli, da će ti sastanci dovesti do bliže zajednice. Podban kninski spremao je taj bliži dogovor sa neskrivenom željom, da se stvori što jači front protiv Mlečana, i kretao je zato sve uticajnije ljude i gradove. Kneginja Jelena je mislila, šta više, da se sastane o sa Katarinom Dandolovom i da je pridobije za mađarskog kralja, pa joj je u tom smislu slala i neke svoje i njegove poruke. Ali veze mletačke i srpske kneginje sa ljudima u interesima njihove rođene grude begu jače od razloga kneginje Jelena, koja je radila za njihovog protivnika.

Pred kraj leta i majka i sin nalazili su se u Bosni, gde su, u Visokom, 1. septembra, potvrdili povlastice dubrovačkim trgovcima, koje su oni uživali i za za vreme ranijih banova.

Bosanski presto nasledio je njegov sinovac Tvrtko, koji se u izvorima pominje kao „sin gospodina kneza Vladislava a sinovac velikoga i slavnoga gospodina bana Stepana“. Država Stefana II je izgrađena na savezima i banovoj vojnoj snazi, a kao rezultat toga ban je zadobio odanost osamostaljenog lokalnog plemstva. Svoju moć iskoristio je dalje da uveća svoj domen zemljama poput Huma. Međutim, primetno je da je malo poradio na podizanju državno-upravnog stroja. Upravu nad posedima iz zabačenih krajeva uglavnom je prepuštao svojim vazalima. U zamenu za to, oni su obavljali svoje dužnosti i pružali svoje usluge državi. To, naravno, nije moglo ostati bez posledica. Snaga Stefanovog ugleda bila je prilična, što se, pak, nije moglo reći za njegovu zemlju. Štaviše, pomenuti autoritet nije bio ustavne, već varljive prirode što je počivala na Stefanovoj ličnosti.

Tvrtko je imao svega petnaest godina kada je započeo svoju vladavinu, a nekoliko oblasnih plemića osećalo je potrebu da ga služi. Pošto nije bilo te sile u stanju da ga podredi vladarskom položaju, plemstvo je bilo slobodno da dejstvuje prema ličnom nahođenju. Ispostavilo se da je velika „država“ Stepana II bila veštačka tvorevina prolazne prirode. Rasparčala se na nekoliko delova koje je trebalo ponovo dovesti u celinu. Do uspostavljanja centralnog autoriteta moglo je doći jedino oružanim pokoravanjem neposlušnog plemstva. No, problem je bio taj što je najveći deo snaga za ovu svrhu dolazio upravo iz redova tog plemstva. A među njim bilo je mnogo onih koji su odabrali da ostanu po strani. Ako bi se i latio mača, Tvrtkovi izgledi na uspeh počivali bi na vojsci sa njegovog poseda i na pratnji onog plemstva koje bi se opredelilo za njega. Pod Tvrtkovom kontrolom bili su samo njegovi porodični posedi i verovatno sitno plemstvo iz središnjeg dela banovine. Pred njim je, međutim, bio veliki zadatak. Trebalo je obezbediti lojalnost drugih krajeva koji su se otcepljivali od njegove države.

Ovakvo stanje stvari pružilo je ugarskom kralju priliku da interveniše i pokuša da ponovo uspostavi izgubljenu kontrolu nad jednim delom banovine ili nad čitavom njenom teritorijom. Slab i neiskusan Tvrtko se tako našao u situaciji iz koje je, kako je moglo nekima izgledati, bilo nemoguće izaći kao pobednik. Sve dok se država nalazila u rasulu, obračun sa Ugrima bio je nemoguć. A Ugri su radili sve što su mogli kako bi podstakli osamostaljeno bosansko plemstvo na kidanje i poslednje veze sa banom. Ugarski kralj je kupovao lojalnost mnogih bivših vazala Stepana II sa severa Bosne, a naročito razjedinjenih Hrvatinića, gospodara Gornjih Kraja. Zbog takvih okolnosti Tvrtko je bi prisiljen da na obnovi države radi postepeno i oprezno. U tom cilju, neretko je morao da uloži veći ulog od kralja.

Nagodba sa Lajošem

Ugarski kralj Lajoš oženio se bosanskom princezom Jelisavetom juna 1353, neposredno pred smrt njenog oca Stjepana II. Kasnije je „na osnovu baštinskih prava gospođe mlađe kraljice Jelisavete“ zahtevao od Tvrtka da mu preda „svu zemlju Humsku sa svim tamošnjim utvrđenim gradovima“. Budući da Tvrtko prvobitno nije mogao da stekne dovoljnu podršku svog plemstva, Lajoš je bio u prilici da ga natera na posetu Ugarskoj 1357. i predaju ovih teritorija istoj. Tako je Lajoš konačno povratio sve hrvatske zemlje koje je njegov otac izgubio, a Stjepan II pripojio Bosni. Zauzvrat, Lajoš je Tvrtku i njegovom mlađem bratu Vukiću potvrdio vlast nad Bosnom i Usorom i to, kako se doznaje iz pisma arhiđakona bežinskog Gala, pod sledećim uslovima:

• „da ban iz zemlje istera patarene i jeretike“
• „da iskazuje potpunu vernost gospodinu kralju“
• „da služi u svakom njegovom pohodu kad gospodin kralj bude zatražio to od njega“
• „da će on sam ili njegov brat da stalno borave na kraljevskom dvoru“

Hum i Donji Kraji iz razumljivih razloga izbačeni su iz titule koju mu je Lajoš potvrdio. U ovo vreme pada papina pojačana agitacija za pokretanje krstaškog pohoda na bosanske jeretike. Tvrtko se našao pred velikom opasnoću: ako bi pokušao da pređe ugarskog kralja, ovaj bi mogao da se odazove papinom pozivu i napadne Bosnu. Bosanski episkop u Đakovu Peregrin Saksonac (lat. Peregrinus de Saxonia), koji je mogao da odbrani Bosnu, bio je mrtav, a na njegovo mesto je seo ugarski klerik Petar Šikloši. Još jednom, papska i ugarska pisma ukazuju na jeretike, bosanske jeretike i patarene. Ludovik 1358. spominje „jeretike i patarene u našoj kraljevini Bosni“.

Tvrtko se 1358. izgleda vratio metodama uobičajenim za slabe stranke u borbi za vlast i pokušao da organizuje nekakvu zaveru. Šikloši je izgleda presreo Tvrtkovo pismo upućeno lektoru bosanske crkve u Đakovu Jovanu (lat. Johannes lector ecclesiae Bosnensis). Lektor je na saslušanju priznao da je, „ne znajući kojim je duhom vođen nakon što je zamrzeo ... prečasnog oca gospodina Petra, svog starešinu i prelata“, žudeo za tim da mu se „po svaku cenu osveti“, pa je zbog toga „pogubno i revnosno“ tražio sa banom Tvrtkom, „u kome je prepoznao kraljevog takmaca i očitog zaštitnika jeretika“, kojim putem i na koji način da sprovode svoje zamisli u delo.

Za unutrašnje stvari u Bosni od 1357, kada se Tvrtko potčnio Lajošu, do 1363, kada je izbio rat sa Ugarskom, nema izvora.

Ratovanje sa Ugrima

Nije do kraja poznat stvarni uzrok ovog rata. Sam Lajoš u jednoj povelji piše da je odredio arhiepiskopa ostrogonskog Nikolu i palatina Nikolu Konta (lat. Nicolaus Conth) da pođu „na Usoru“ i iskorene iz Bosne „bezbrojno mnoštvo jeretika i patarena“. Kod Jovana arhiđakona od Kikilea (lat. Ioannes archidiaconus de Kikilew) piše da ih je Lajoš poslao „da satru drskost nekih pobunjenika“. Ovo poslednje će biti verovatnije. Naime, kao što je opšte poznato, Ugarska je polagala pravo na ovu zemlju.

Ugri su u dva navrata napali sever Bosne:

• U prvom navratu napali su Donje Kraje, čiji su se gospodari podelili međusobno. Jedni su stali uz Tvrtka, a drugi uz Ugre. Sa ovim napadom dovedena je u pitanje lojalnost nekih plemića. Vlatko Vukoslavić, do tada lojalan Tvrtku, predao je neprijatelju važnu tvrđavu Ključ. Međutim, Tvrtku tada „verno posluži“ vojvoda Vukac Hrvatinić (Vlьkcь Hrьvatinikь) koji odbrani od Ugra Soko Grad u Plivskoj župi. Posle toga ugarska vojska je morala da se povuče. Nekoliko godina kasnije Tvrtko je vojvodi Vukcu „za njegovu vernu službu u ono vreme, kada se podviže na me ugarski kralj Lajoš, i prihodi u Plevu pod Sokol“ dodelio „grad u Pleve u ume Sokol sa vsom Plevom“; verovatno je to bila cena njegove lojalnosti banu.
• Do drugog napada Ugara došlo je septembra meseca iste godine, pohod je bio uperen na Usoru, a predvodio ga je palatin Nikolo Konto i ostrogonski nadbiskup. Još jednom se bosanska odbrana pokazala uspešnom. Ovog puta Ugri su zaustavljeni kod tvrđave Srebrnik u Usori koja je izdržala veliki napad, a tom prilikom u ugarskom logoru nestao je državi pečat kojeg je nosio kancelar, ostrogonski nadbiskup Nikola. Tako je nekako između 1358. i 1363. Tvrtko dovoljno ojačao da odoli spoljnoj pretnji. Izvori, međutim, ne govore ništa o njegovim naporima u tom pravcu.

Pobuna plemstva

Tvrtko i njegov brat Vuk oko 1380. godine

Ubrzo posle isterivanja Ugara iz Bosne, februara 1366. bosansko plemstvo se diglo na Tvrtka, primoravši ga tako da pobegne na ugarski dvor. Ugarski kralj primio je svog dojučerašnjeg neprijatelja. Pobunjeno plemstvo uzdiglo je Tvrtkovog mlađeg brata Vuka na bosanski presto. Ne zna se tačno da li je on pokrenuo ovu akciju ili je bio samo nečija marioneta.

Prihvativši ponovo ugarsko sizirenstvo, Tvrtko je dobio pomoć od Ugarske i vratio se u Bosnu marta meseca. Do kraja meseca povratio je neke delove svoje države, ali ne sve. Imao je podršku gospodara Donjih Kraja. U ovaj sukob uključili su se razni plemići. Menjali su strane kako je kome to odgovaralo. Najznačajnija prebeglica u ovom sukobu bio je Sanko Mitlenović, vodeći humski velikaš pod čijom vlašću se nalazio veliki deo Huma između Nevesinja i Konjica i obale. U drugoj polovini 1367. on se nagodio sa Tvrtkom, pa je zaključen mir kojim je Sanko zadržao svoje posede, ali ponovo priznao Tvrtkovu suprematiju.

Do kraja 1367. Tvrtko je povratio svoju banovinu, a Vuk je bio u egzilu iz kog je stao da traži pomoć sa strane, naročito od pape, koji je pozivao na krstaški rat protiv Bosne. Međutim, ništa od Vukovih i papinih zamisli nije se ostvarilo, jer je uz Tvrtka bio ugarski kralj. Do 1374. Vuk se izmirio sa Tvrtkom. Narednih godina Vuk je ostao u Bosni kao mlađi ban; jedini tragovi njegovog prisustva iz ovih godina jesu povelje koje je on odobrio.

Do početka 70-ih godina 14. veka Tvrtko je toliko ojačao da je počeo da se meša u međusobne sukobe srpskog plemstva.

Pretenzije na presto Srbije

Tvrtko je sa srpskim oblasnim gospodarom knezom Lazarom Hrebeljanovićem bio u dobrim odnosima. U to vreme knez Lazar je bio gospodar Moravske Srbije i isto kao Tvrtko sused moćnog i agresivnog župana Nikole Altomanovića, čija se vlast širila od Rudnika do Jadranskog mora, duž Drine, Gacka, Bileće i Trebinja. Nikola Altomanović je u pobuni vlastele u Bosni direktno pomagao Tvrtkovog brata Vuka, borio se sa Dubrovčanima, a samom Lazaru je oteo Rudnik. Imao je pretenzije da se dočepa Prizrena i da bude glavni gospodar srpskih zemalja.

U koaliciji sa knezom Lazarom Tvrtko je uspeo da sruši Nikolu Altomanovića i dođe u posed velikog dela njegovih teritorija. Na taj način je postao sused Balšićima, osionim gospodarima Zete i gornje Albanije. Ovi su posle pogibije braće Mrnjavčevića u Maričkoj bici Balšići proširili svoju vlast na Peć i Prizren. Izvukli su korist i od rušenja Nikole Altomanovića, zagospodarivši zaleđem Dubrovnika (Trebinjem, Konavalima i Dračevicom); zbog toga će doći u sukob sa bosanskim banom, koji je takođe isticao svoje pravo na dubrovačko zaleđe, pozivajući se na svoje nemanjićko poreklo.

Početkom 1377. (u januaru ili prvoj polovini februara) preoteo im je Trebinje, Konavle i Dračevicu, što je navelo Đurđa Balšića (srp. Гюргь Балшикь) na pljačkanje Bosne sve do Nevesinja. Đurđevom smrću Tvrtko je oslobođen brige s te strane, a vlast nad teritorijama zauzetim 1377. osigurana. Uz to, i preostalo primorje između Kotorskog zaliva i teritorija zauzetih 1377. potpalo je pod vlast bosanskog vladara. Tvrtko je tako postao gospodar jadranskog primorja između Kotora i Dubrovnika (bez tih gradova, razume se). Tim osvajanjima, naročito onim duž Drine i Lima, povećao se još više udeo pravoslavnih (srpskih) sveštenika, monaha, vernika i crkava pod vlašću bosanskog vladara.

Kao gospodar jednog dela nekadašnjih nemanjićkih poseda, Tvrtko je smatrao sebe jedinim legitimnim nastavljačem njihovih državnih tradicija. Videvši, kako sam kaže u jednoj povelji, zemlju svojih predaka Nemanjića „po njih ostavljšu i ne imuštu svojego pastira“, odlazi „v srbskuju zemlju“, želeći „ukrepiti prestol roditelj mojih“ koji „v zemljnem carstve carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se“.

Borbe za Hrvatsku i Dalmaciju

Dok se ugarski kralj Lajoš bavio pitanjem dobijanja poljske krune (1370), Tvrtko počinje da ispoljava pretenzije duž Jadranske Obale do Zadra. U početku je slao ugledne trgovce i zanatlije, a sa njima su pristizale brojne porodice koje su zauzimale polja. Dalmatinska hronika bilježi da je 1371. godine u Dalmaciju pristiglo mnogo srpskog naroda. Zauzeli su i utvrdili se u brijegovitim stranama Dalmacije. Nedugo zatim 1375. godine zauzimaju toliko posjeda oko grada Trogira, da su se gradske vlasti morale silom zapriječiti da ne zauzmu i sam grad Trogir, piše Lucije. Za kratko vrijeme postali su važan glas u svim javnim djelima Zadra, Šibenika, Obrovca. Zahvaljujući ovim srpskim seobama pod Tvrtkom utvrdile su se u Dalmaciji već postojeće srpske naseobine. Nakon nasilne smrti ugarskog kralja Karla Dračkog februara 1386. godine, politička scena je bila podeljena. U haotičnom stanju u kojem se našla Ugarska, Tvrtko se odlučio prikloniti Karlovim pristalicama na čijoj je strani uz njegovo odobrenje delovao vojvoda Hrvoje Vukčić. Pošto je doživljen neuspeh u postavljanju Ladislava Napuljskog za kralja, na ugarski presto dolazi Žigmund Luksemburški 1387. godine. Novi kralj je odmah udario na političke protivnike, a njegovim protivnicima pomogli su Tvrtko i knez Lazar.

Odlučivši se na borbu protiv Žigmunda, kralj Tvrtko je obnovio ugovore sa Dubrovnikom aprila 1378, koji je tada bio na strani Žigmunda. Svoje snage je usmerio na severnu Dalmaciju. Prvi grad koji je priznao kraljevu vlast bio je Klis, sedište porodice Šubić. Građani su ponudili kralju grad pod uslovom da im se priznaju sve privilegije koje su ranije dobili od Šubića i uživali sve do tada, odnosno do 22. jula 1387. godine. Zatim su osvojeni gradovi Vrana i Omiš, osvajanjem Vrane otvorena su vrata za dalja nastupanja prema Splitu i ostalim gradovima. Decembra meseca pod kraljevu vlast potpala je i Ostrovica, a početkom 1388. osvojen je i Knin. Od Tvrtkovog doba Knin postaje srpskim mjestom, „i od tog vremena Knin zauzima mjesto među srpskim gradovima, i zove se srpskim mjestom“.

Mesto i vreme krunisanja

Zlatnik kralja Stefana Tvrtka I (revers)

Zlatnik kralja Stefana Tvrtka I (avers)

Za mesto krunisnja uzima se manastir Mileševa, a za vreme Mitrovdan odnosno 26. oktobar 1377. godine. Vladimir Ćorović o Tvrtkovom krunisanju u djelu „Istorija srpskog naroda“ piše:

Posle uspeha postignutih protiv Altomanovića i Balšića rešio je Tvrtko da svoje delo kruniše i vidno. U Miloševu, nad grobom Sv. Save, verovatno na Mitrov-dan 1377, krunisao se Tvrtko za kralja "Srblnєmь i Bosně i Pomorih i Zapadnimь Stranamь". Krunisanje nije izvršeno u Žiči, po staroj tradiciji Nemanjića, po svoj prilici za to, što se ona nije nalazila u Tvrtkovoj vlasti, ali je Mileševo, sa grobom Sv. Save, čiji je kult među Srbima bio već znatno razvijen, i kao zadužbina Nemanjića izabrano namerno da se naglasi to vezivanje za staro nasleđe. Od tada, on se, po običaju srpskih vladara, naziva Stefan Tvrtko; na svoj dvor dovodi posebnog logofeta iz Raške i s njim srpske kraljevske običaje; od Dubrovčana prima 2.000 perpera svetodimitarskog dohotka koji su oni dotle plaćali srpskim vladarima.

Sam Tvrtko u povelji Dubrovčanima od 10. aprila 1378. kaže: „ ... i idoh v srbskuju zemlju ... i tamo šdšu mi venčan bih bogom darovanim mi vencem na kraljevstvo preroditelj mojih“, tj. Nemanjića. Mavro Orbin u svome delu „Kraljevstvo Slovena“ navodi da je krunisan „od strane mitropolita manastira Mileševe i njegovih monaha u crkvi pomenutog mesta“. Ivan Lučić u trećoj glavi četvrte knjige „O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske“ piše:

Prema Orbinu, Stefan je dok je bio živ upotrebljavao titulu bana, a njegovog sinovca, takođe Stefana, zvanog Tvrtko, naslednika Banovine, Lajoš, kralj Ugarske, obdario je bosanskom krunom... Tako je, dakle, bosanski ban, uz pomoć i dozvolu srodnika i zeta Lajoša, uzeo titulu ’od Kraljevstva Raške’, ali pošto su on i njegovi naslednici boravili u Bosni, nazivani su kraljevima Bosne. Prvi pomen ovog kralja Raške pronađen je u pismu Marije, kraljice Ugarske, upućenom Dubrovčanima [1383. godine].

Farlati piše na osnovu Orbina i Lučića:

Pošto je porazio domaće i strane neprijatelje, Tvrtko je uz pristanak svog zeta kralja Lajoša, uzeo 1376. godine titulu kralja Bosne. Pošto mu je uz svečanu pompu i priredbu mitropolit, ili kojnovijarh vasilijevskog manastira Mileševe predao kraljevske insignije, izabrao je da se zove Stefan Mirča. Međutim, kada je u onim ratovima, koje je Lajoš vodio protiv kraljeva Srbije, zadobio mnoštvo pristalica i zauzeo deo Raške, pridodao je sebi titulu kralja Raške, pre svega zato što je posle smrti poslednjeg srpskog kralja Vukašina ovo kraljevstvo, koje su delom zauzeli Turci, a delom susedni gospodari, ostalo bez svog kralja. Zato se u svojim poveljama tituliše kao Stefan Tvrtko po milosti božjoj kralj Raške, Bosne, Primorja (tj. oblasti Zahumlja koja se prostire sve do mora, koju je kasnije poverio kneževima iz porodice Hranić) itd.

Što se tiče datuma krunisanja, dugo je bila prihvaćena Orbinova godina, tj. 1376. Tako Lučić piše: „Kako Orbin navodi, tom prilikom, posle poraza Vukašina kralja Raške, ban Bosne je dobio odrešene ruke, te uzeo titulu 1376. godine. Naime, pronađen je podatak da je 1374. godine Tvrtko, sin Jelene, još imao titulu bana Bosne“ (qua occasione Banum Bosnae victo Vuchasino Rege Rasciae titulum sumpsisse conjici potest anno 1376. ut Orbinus refert, cum anno 1374 Tuartkum Helenae filium adhuc Banum Bosnae titulum habuisse memoria reperiatur). Tek je objavljivanjem „Srpskih spomenika“ Konstantina Jirečeka taj datum doveden u pitanje. Na osnovu građe iz Dubrovačkog arhiva, Jireček je utvrdio da je Tvrtko krunisan negde između 23. februara i početka novembra 1377. Pošto je odredio terminus ante quem non non i terminus post quem non, u svojoj „Istoriji Srba“ napisao je da se krunisanje odigralo negde u leto 1377. Ne samo što je posle toga prihvaćena 1377, nego je, štaviše, bilo pokušaja da se taj događaj vremenski još bliže odredi. Tako je npr. Dinić dopustio mogućnost da je Tvrtko krunisan na dan svetog Dimitrija.

Isto tako, ne može se tačno odgovoriti ni na pitanje o kakvoj se kruni ovde radi. Jireček smatra da je Tvrtko po svoj prilici krunisan „starom krunom Stefana Provovenčanoga“. Ćorović pomišlja na „neki nov venac koji je bog darovao lično njemu“. Međutim, kako podseća Ćirković, ni jedan ni drugi zaključak ne počiva na pouzdanim temeljima.

Posle Tvrtkovog krunisanja za kralja 1377. i vladalačka titulatura se promenila. Dok je pre krunisanja nazivao sebe „mi Tvrtko, milostiju božijom ban bosanski“, odnosno „nos Tuercho dei gratia Bozne banus“, posle krunisanja njegova titula već glasi „mi o Hriste Isuse blagovernomu i bogom postavljenomu Stefanu, kralju Srbljem i Bosne i pomoriju i zapadnim stranam“.

Tvrtko se krunisao za kralja i preuzevši tradicije srpskog kraljevstva preuzeo i primanje najvećeg tributa srpskih vladara, Srpskog ili Svetodmitarskog dohotka (1378), Stonski dohodak je bio najveći vladarski tribut bosanskih banova.

Nakon krunisanja Tvrtko je na velikom vladarskom dvostranom pečatu, u lijevi grbovni štit koji okružuje lik vladara smjestio heraldički motiv dvoglavog orla, koji je sa određenim izmjenama koristio i kralj Dabiša.

Podizanje Novog

Pečat kralja Tvrtka.

Posle smrti kralja Lajoša Velikog 1382, ugarska kraljica, da bi za sebe pridobila Tvrtka, ustupa mu grad Kotor 1385. godine. Tvrtko je naročito išao za tim, da Bosna dobije svoj izlaz na more i da se odvoji zavisnosti od dubrovačke luke. Zbog toga je on 1382. godine podigao grad Novi kao utvrđeno pristanište kraljevine Bosne. Prvobitno mu je dao ime Sveti Stefan u slavu i spomen Svetog Prvomučenika Stefana, ali je grad posle nekog vremena grad dobio naziv Novi. Sa pojavom prvih trgovačkih brodova, koji su počeli pristizati u tek osnovano naselje i prenositi so, nastaju prve teškoće. Dubrovnik, koji smatra trgovinu i prenos soli svojim monopolom, novu Tvrtkovu tvrđavu shvata kao opasnu privrednu konkurenciju. Lokacija za podizanje grada odabrana je pažljivo i prema potrebama Tvrtkove države. Lokalitet određen za podizanje grada nalazio se na severnoj strani ulaza u zaliv Boka kotorske u župi Dračevici. Gradnja prve tvrđave započela je krajem maja 1382. godine, a završena je septembra iste godine. Prvo utvrđenje nalazilo se na samoj obali Topaljskog zaliva. Lokacija gradskog terena bila je povoljna za odbranu od eventualnog napadača, što je u tom periodu bio značajan faktor. Pored toga, u neposrednoj blizini grada postojali su povoljni uslovi za pristanak brodova i gradnju luke. U blizini grada na rečici Sutorini podignut je trg soli sa skladištima, a prve lađe natovarene solju dolaze već u avgustu 1382, što je za novi grad značilo i početak njegovog života. Novi je podignut sa tačno definisanim ciljem i namenom, a to je da bude trg soli.

Kralj Tvrtko I na izričite zahtjeve Dubrovčana, 2. decembra 1382. godine ukida trg soli smješten pod Novim u župi Dračevici. Dubrovčani su ukidanje pravdali time da po starim ugovorima nije bila dozvoljena prodaja soli osim na četiri mjesta koja su za to odranije određena: u Dubrovniku, Drijevima, Kotoru i Sv. Srđu.

Međutim, već sledeće godine Tvrtko je ponovo podigao solanu i trg soli u Novom. Zbog toga je Dubrovnik poslao vlastelu Petra Gundulića i Stefana Lukarića u Budim da tuže bosanskog kralja kraljici Mariji. Saslušavši njihove tužbe, kraljica Marija je aprila 1383. izdala naredbu kojom zabranjuje svojim podanicima iz Dalmacije i Hrvatske da izvoze vino i so u Novi.

Borbe sa Turcima

Dobitkom Kotora 1385. Tvrtko se nije zadovoljio, nego se zanosio mišlju da dobije cijelu Dalmaciju. Kao prvi grad zauzima Klis 1387. ognjište Šubićeve porodice. Njegove akcije omeli su za izvesno vrijeme napadi Osmanlija na Srbiju i Bosnu. Upadi turskih snaga zabilježeni su 1386. godine, a prvi veliki boj odigrao se 27. avgusta 1388. godine kod Bileće, između osmanlijskih pljačkaških odreda predvođenih Lala Šahinom (koji je predvodio Osmanlije u pobedi na Marici 1371. godine) i odreda Kraljevine Bosne koje su predvodili Vlatko Vuković i Radič Sanković. Okončala se potpunim porazom Osmanlija u kome se i sam Lala Šahin jedva spasao bjekstvom, dok su gubici u pobjedničkim redovima bili neznatni.

Kralj Tvrtko koji je direktno vladao srpskim zemljama koje su se nalazile lijevo od Drine, a titularno i duhovno bio kralj svih Srba i baštinik tradicija svete porodice Nemanjića, uvidio je opasnost koja mu je prijetila sa istoka. Zbog toga napušta započeto osvajanje gradova Dalmacije, i svoju vojsku šalje na Kosovo Polje u odbranu svoje kraljevine i naroda. U bici na Kosovu polju 1389. Tvrtko šalje u pomoć knezu Lazaru jedan dio vojske predvođen vojvodom iz Huma Vlatkom Vukovićem, članom porodice Kosača iz koje je potekao i vojvoda od Svetog Save, Stefan Vukčić Kosača po kojem će Hercegovina dobiti ime. Prema tradiciji, vojska Kraljevine Bosne je u bici držala lijevo krilo. Po povratku iz bitke, vojvoda Vuković izvjestio je Tvrtka da je pobjeda bila na hrišćanskoj strani. Nema nikakve sumnje da je Tvrtko ušao u rat sa Turcima koji je doveo do bitke na Kosovu, kao srpski kralj, obavezan da štiti zemlje roditelja i praroditelja svojih, gospode srpske.

U ime Firentinske republike Tvrtku je na pobedi čestitao kancelar Kolučo Salutati u pismu od 30. oktobra 1389:

Srećna bosanska kraljevina, kojoj je bilo dato da bije tako slavan boj i da taku pobedu održi desnicom Hristovom. Srećan i onaj dan i blaženog Vida presvetog mučenika slavna i poštovanja dostojna uspomena, na koji bi dato pobediti onog najžešćeg neprijatelja. Srećne, presrećne one ruke dvanaest zakletih velmoža, koji su, prodrvši kroz čete neprijateljske, i kroz verigama sapete u naokolo raspoložene kamile, otvarajući sebi mačem put, do samog Amuratovog čadora junački doprli. Srećan i onaj preko sviju, koji je vojvodu tako silnog, udarivši ga mačem u grlo i u trbuh, snažno pogubio; a blaženi i svi oni, koji su slavnim načinom mučeništva, kao žrtve poginulom vođi, nad onom grdnom lešinom, život i krv izlili! Ali od sviju najsrećnije je Vaše Veličanstven, koje je osveštano tako slavno pobedom, koje spomen nikad neće uginuti, i za koju je, ako je Svemogući kao što se pobožno verovati ima, borcima i junacima pravog Hrista, carstvo božije priugotovio, spremljena ona prava i beskonačna slava.

Kao veliki državnik, vjeran u održavanju saveza, kralj Tvrtko je predvidio da je napad na Lazara u stvari napad na slobodu balkanskih hrišćanskih država i da bi drugi udar, posle pada Lazareve države, bio neminovno namijenjen njemu i padu Kraljevine Bosne. Zbog toga, Tvrtko staje uz Lazara i za borbu na Kosovu šalje pomoćnu vojsku sa svojim najboljim vojskovođom, vojvodom Vlatkom Vukovićem. Uz tu vojsku stigle su i jedinice pod komandom Ivana Paližne koji se u godina prije bitke na Kosovu odmetnuo od mađarske kraljice, a riješen na borbu, potražio pomoć kod susjeda i stupio u vezu sa Tvrtkom. Ivan Paližna, koji je postao Tvrtkov namjesnik u staroj hrvatskoj državi i prenio svoje sjedište u Klis, bio je čovek na koga se Tvrtko mogao potpuno osloniti, što je rezultiralo i borbom Paližne i njegovih jedinica na strani hrišćanske vojske.

O Tvrtkovim borbama sa Turcima dr Sana piše: “Tvrtko je razumio pravu opasnost koja je ležala u jurišnom napredovanju turskih horda. Da bi im mogao da se suprotstavi sa jednom odgovarajućom velikom snagom, on je htio da po drugi put stvori velikosrpsko carstvo”.

Borbe za Hrvatsku i Dalmaciju (1390—1391)

U leto 1390. godine Tvrtku se pokoravaju gradovi Split, Trogir, Šibenik i ostrva Brač, Hvar i Korčula. Tvrtko je stvarno vladao dalmatinskim gradovima, osim Zadra (Mlečani su odbili da mu pruže pomoć) i najvećim delom primorja. Prvo je pokornost kralju izrekao Split, koji je tražio da to bude pod časnim uslovima. Vidjevši da je Split imao uspjeha u svojim pregovorima, njegov primjer sledili su Šibenik, Brač, Hvar, Korčula i Trogir. Bosna je za vrijeme Tvrtka obuhvatala najveći deo istočne jadranske obale: od Zadra do Bokokotorskog zaliva, isključujući, razume se, Dubrovnik, koji je i dalje bio pod vrhovnom vlašću ugarskog kralja. Posle toga je svoju titulu promenio u kralj Srba, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja, sa kojom se prvi put javlja u trogirskim bilješkama 10. jula 1390. godine.

Kralj Tvrtko I Kotromanić, na molbu šibenskih poslanika Dujma Žuratića i Ivana Naplavića, potvrđuje Šibenčanima privilegije, slobode i milosti koje su im dodijelili ugarski kraljevi, na prvom mestu Lajoš I gradu Šibeniku, koji je priznao njegovu vlast i stavio se pod njegovu zaštitu, Tvrtko je potvrdio prava, zakone i običaje, zadržavajući za sebe samo prihode od sone komore i tridesetnice. Šibenčanima je dodelio i polovinu sela Humljani. Izdavanju povelje prethodila je zakletva Šibenčana na vernost Tvrtku, izdata u formi isprave u dva primjerka (po jedan na latinskom i slovenskom jeziku).

Dalmatinski istoričar Natko Nodilo u svom delu „Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka“, JAZU, Zagreb, 1883, sveska 65, o Tvrtku kaže: "... Po iskopu pravih Nemanjića, Tvrtko njihov potomak po tankoj krvi, kazivao im se baštinikom, i težio sa njihovom moći, te uzeo sebi srpski dohodak od 2000 perpera iz Dubrovnika... Valjda nema srpskoga vladara, koji bi, u poveljama i u pismima, pouzdanije i usrdnije od Tvrtka govorio o Dubrovčanima."

Tvrtko je umro 10. marta 1391. Građanski rat u Ugarskoj nastavljen je nesmanjenom žestinom, a u Bosni je među raznim pripadnicima Tvrtkove porodice usledila borba za vlast. Njegov grob u Milama kod Visokog arheološki je pronađen u izuzetno dobrom stanju; preko kamenog lijesa još uvijek je bio prebačen kraljevski plašt s grbovima izvezenim u zlatnom brokatu.

Jačanje pravoslavlja u Dalmaciji

Za vrijeme vladavine kralja Stefana Tvrtka u sjevernoj Dalmaciji otvarane su brojne crkve radi pravoslavnog bogosluženja, od kojih vrijedi spomenuti crkvu sv. Jovana u Bribiru, i crkvu u Klisu. Pravoslavlje je tada napredovalo kako u Dalmaciji tako i u Bosni. Tada se podižu nove srpske pravoslavne opštine u Skradinu, Bribiru, Klisu, pored starijih grčkih koje su bile u Splitu, Zadru, Šibeniku; a kasnije postaju opštine: kninskopoljska, pađenska, golubićka, polačka, cetinska. U Letopisu Simeona Končarevića pod 1390. godinom zabeleženo je sledeće:

kralь Stefanъ Tverdko bяše orudіe Božіяgo Promыsla radi utverždenія našeя svяtыя pravoslavnыя vѣrы vъ našemъ otečastvіi.

Verska pripadnost

Oko pitanja Tvrtkove verske pripadnosti u nauci se mnogo raspravljalo, ali na njega nije dat jedinstven odgovor. Uzrok tome jeste osim oskudice u izvorima i upliv različitih crkvenih i političkih krugova u rešavanje pitanja.

U savremenim izvorima navodi se da je Tvrtko tokom jednog dela svoje vladavine s jedne strane progonio katolike, a s druge podržavao pravoslavce i bogumile. Bosanska crkva u Đakovu videla je u Tvrtku „očiglednog zaštitnika jeresi“. U pismu pape Urbana V od 14. decembra 1369. upućenom ugarskom kralju Ludoviku I za Tvrtka se kaže da „ide mrskim stopama svojih prethodnika, i podržava i brani jeretike u tim krajevima (tj. Bosni), koji se sa raznih strana sveta slivaju (u Bosnu) kao u kakav smrdljiv slivnik“. Na drugačiji zaključak upućuju Tvrtkove povelje. U povelji od 13. februara 1355. koju je izdao u Đakovu u prisustvu bosanskog biskupa Peregrina Saksonca i novog bosanskog vikara Frančeska iz Firence, Tvrtko naziva poglavara bosanske crkve, Peregrina, svojim duhovnim ocem (spiritualis patris nostri). U povelji iz 1390. kojom potvrđuje splitskoj nadbiskupiji sva stara prava njenog poglavara, nadbiskupa Andriju Gvalda, naziva svojim vjernim savjetnikom i duhovnim kapelanom (fidelis consiliarius et capellanus noster spiritualis).

Od vremena krunisanja Tvrtka za kralja u vladarskim bosanskim poveljama verske formule i zakletve su uglavnom pravoslavnog karaktera, a pre toga verske formule vladarskih povelja bile su pravoverne sa stanovišta i pravoslavne i rimokatoličke crkve.

Na osnovu izvora nenaklonjenih Tvrtku neki kasniji istoričari su zasnivali svoje zaključke. Tako nastavljač Baronijevih crkvenih anala, Odoriko Rinaldi, pod 1369. godinom navodi, između ostalog, sledeće: „U Bosni, kada se katolička vera iz dana u dan širila, stariji ban (Tvrtko), raskolnik (pravoslavac), prognao je mlađeg brata Stefana, katolika“ (In Bosnia, cum religio catholica in dies effloresceret, Banus senior schismaticus fratrem Stephanum iuniorem catholicum insectatus est). Zatim prenosi gore pomenuto pismo pape Urbana V ugarskom kralju Lajošu. Nakon toga piše kako je papa zamolio ugarskog kralja „da zaštiti Stefana od nasilja njegovog brata jeretika (bogumila)“ (ut a fratris haeretici iniuriis Stephanum vindicaret).

Danijele Farlati u četvrtom tomu svog kapitalnog dela „Sveti Ilirik“ piše: „Kada se ovaj (Tvrtko) upleo u grehe i grčku shizmu, odrodio se od stričeve vrline i religije, jereticima je pružao utočište i zaštitu, a katolike je kojim god načinom je mogao uznemiravao“. U daljem izlaganju prenosi opis požara u Bosni 1367. po Splićaninu Kutenu i zaključuje: „Ali Tvrtko iako uplašen ovim čudesom i obuzet tugom nije popustio ništa prema katolicima“ (Nec vero Tuartkus hoc prodigio territus de sua in catholicos acerbitate quidquam remisit). Posle opisivanja Tvrtkovog krunisanja, Farlati piše: „Zatim se ili na zapovest ili na opomenu Lajoša, od koga je primio kraljevsku titulu, uzdržao od proganjanja katolika. Posle Lajoševe smrti bio je zauzet građanskim ratovima, te nije smetao bosanskom katolicizmu, niti mu je bio od koristi. Doznao sam da u preostalom delu života nije uznemiravao ili zlostavljao vršioce latinskog obreda i rimsku crkvu.“

Papski arhivar Pjetro Balan u knjizi „Katolička crkva i Sloveni u Bugarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini“ piše: „I Bosna gdje se toliki trud ulaga, da se sačuva čista od maniheizma, pade u ruke Tvrtku vladaru šizmatiku ... Pokazao se oholim i takvim koji ne trpi uzda, te je štitio šizmatike i protivan bio katolikom, progonio je pače vlastitoga brata Stjepana zato, što je bio katolik... Dade se okruniti od shizmatičkoga patrijarhe i nazove se Stjepan Tvrtko I. kralj Bosne i Rasije.

Hrvatski istoričar Stipan Zlatović piše isto: „bana Stjepana naslijedi Tvrtko, odlučni privrženik grčke crkve ... Franjevci se tada nalaziše u raznim nezgodama, pa i u pogibelji samog opstanka, kad im bijahu uskraćene obične milostinje o kojih su jedino živjeli, bez baština i ikojih posjeda, da ih time prisile: ili se iz zemlje iseliti ili od gladi i potrebe izginuti“.

Rački piše da je Tvrtko „sljedio vjeru svoga oca tj. istočnu crkvu“ i da je pod njim ona „ne samo u Bosni podupirana bila državnom vlašću, nego si tijem nov ugled i upliv steče“.

Glušac, polazeći od toga da je „crkva bosanska“ zapravo bila pravoslavna, smatra sve bosanske vladare, izuzev Tomaša i njegovog sina Stefana Tomaševića, pravoslavnim hrišćanima.

Akademik Radojčić piše da je Tvrtko bio pravoslavac kada se krunisao za kralja u manastiru Mileševa. Da bi se krunisao za kralja u pravoslavnom manastiru morao je biti pravoslavac. On piše: „Ako je postoja sumnja o njegovom pravoslavlju, on ju je morao pre krunisanja razbiti“.

Purković doduše priznaje da ne postoji izvor „koji bi nas odneo na pravi put, koji bi sigurno i pouzdano rešio ovo sporno pitanje“, ali revnosno isključuje svaku pomisao na to da je Tvrtko bio katolik.

Ruvarac smatra da je Tvrtko „kršten i od svoje majke Jelene Šubićeve vaspitan u vjeri katoličkoj“ i da je i „kao ban i kao kralj ostao katolik sve do svoje smrti“, ali ga se uopšte ne tiče „da li je on bio dobar i revnjiv katolik“.

Ćorović je takođe mišljenja da je Tvrtko po veri bio katolik, ali ističe „da je to krunisanje u Srbiji, za srpskog kralja, bila ne privatna nego javna stvar i da je zbog toga verski momenat u tom pitanju trebalo da se ceni drugačije“.

Fesler piše da je Tvrtko bio unijata odnosno „revnostan pristalica grčko-sjedinjene crkve“ (ein eifriger Anhänger der griechisch-unirten Kirche),

Među Srbima je danas uvreženo da je Tvrtko bio veliki pravoslavac. Srpska pravoslavna crkva navodi da je krsna slava kralja Stefana Tvrtka Prvog Kotromanića Sveti arhiđakon Stefan.

Porodica

Porodično stablo

16. Radivoj

8. Prijezda I Kotromanić

4. Stefan I Kotromanić

9. Jelisaveta Slavonska

2. Vladislav

20. Stefan Uroš I

10. Stefan Dragutin

21. Jelena Anžujska

5. Jelisaveta Nemanjić

22. Stefan V Ugarski

11. Katalina Arpad

23. Jelisaveta Kumanka

1. Stefan Tvrtko I Kotromanić

24. Stjepko II Šubić Bribirski

12. Pavle I Šubić

25. neimenovana, iz loze Arpadovići

13. Ursa

3. Jelena

Supružnik

ime	slika	datum rođenja	datum smrti
Kraljica Doroteja Vidinska			1390.

Djeca

ime	slika	datum rođenja	datum smrti	supružnik
Kralj Tvrtko II			novembar 1443.	Kraljica Doroteja
Kralj Ostoja			1418.	Vitača; Kujava; Jelena
Vuk
Jelena		1390/1391.	1434/1435.	Przemek I Opavski

Literatura

• Acović, Dragomir M. (2008). Heraldika i Srbi. Beograd: Zavod za udžbenike.  COBISS.SR 152135692
• Antić, Čedomir; Kecmanović, Nenad (2015). Istorija Republike Srpske (1 izd.). Beograd: SAS Intelligence, Srpska književna zadruga. 
• Antić, Čedomir; Kecmanović, Nenad (2016). Istorija Republike Srpske. Beograd: Nedeljnik. 
• Blagojević, Miloš (1982). „Savladarstvo u srpskim zemljama posle smrti cara Uroša”. Zbornik radova Vizantološkog instituta. 21: 183—212. 
• Blagojević, Miloš (1997). Državna uprava u srpskim srednjovekovnim zemljama. Beograd: Službeni list SRJ. 
• Blagojević, Miloš; Medaković, Dejan (2000). Istorija srpske državnosti. 1. Novi Sad: Ogranak SANU. 
• Blagojević, Miloš (2011). Srpska državnost u srednjem veku. Beograd: Srpska književna zadruga. 
• Brković, Milko (2009). „Srednjovjekovne isprave bosansko — humskih vladara Splitu”. Starohrvatska Prosvjeta. 36. 
• Glušac, Vaso (1924). „Srednjovekovna ‘bosanska crkva’”. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor. 4. 
• Dinić, Mihailo (1932a). „O krunisanju Tvrtka I za kralja”. Glas Srpske kraljevske akademije. 147. 
• Dinić, Mihailo (1932b). O Nikoli Altomanoviću. Beograd: Srpska kraljevska akademija. 
• Ivić, Aleksa (1910). „Stari srpski pečati i grbovi, prilog srpskoj sfragistici i heraldici” (PDF). Knjige Matice srpske. 40. 
• Istorija Crne Gore II/2. Podgorica. 1970. 
• Kukuljević Sakcinski, Ivan (1852). Arkiv za povjesnicu jugoslavensku II. Zagreb. 
• Erdujhelji, Melhior (1897). „Tvrtko bán és János kanonok cselszövénye”. Századok. 31. 
• Isailović, Neven (2018). „Pomeni srpskog imena u srednjovekovnim bosanskim ispravama” (PDF). Srpsko pisano nasljeđe i istorija srednjovjekovne Bosne i Huma. Banja Luka-Istočno Sarajevo: Filološki fakultet, Filozofski fakultet. str. 261—282. 
• Jireček, Konstantin (1886). „Srbsky cár Uroš, král Vikašin a Dubrovčane”. Časopis musea království českého. 60. 
• Jireček, Konstantin (1892). „Spomenici srpski”. Spomenik srpske kraljevske akademije. 11. 
• Jireček, Konstantin; Radonić, Jovan (1981a). Istorija Srba I. Beograd. 
• Jireček, Konstantin; Radonić, Jovan (1981b). Istorija Srba II. Beograd. 
• Klaić, Vjekoslav (1900). Povjest Hrvata - od najstarijih vremena do svršetka 19 stoljeća, Svezak drugi: Dio prvi. Zagreb. 
• Kostić, Lazo (1955). Čija je Bosna? / Lazo M. Kostić : Mišljenja stranih naučnika i političara o etničkoj pripadnosti Bosne i Hercegovine. Toronto. Arhivirano iz originala 14. 12. 2021. g. Pristupljeno 08. 02. 2022. 
• Logos, Aleksandar A. (2017). Istorija Srba I (PDF). Beograd. ISBN 978-86-85117-37-4. 
• Lucius, Joannis (1666). De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Amsterdam. 
• Makušev, V. (1871). „Prilozi k srpskoj istoriji XIV. i XV. veka”. Glasnik Srpskog učenog društva. 32: 164—208. 
• Milaš, Nikodim (1901). Pravoslavna Dalmacija. Istorijski pregled. Novi Sad. 
• Mrgić, Jelena (2002). Donji Kraji: Krajina srednjovekovne Bosne. Beograd: Filozofski fakultet. 
• Mrgić, Jelena (2008). Severna Bosna: 13-16. vek. Beograd: Istorijski institut. 
• Orbini, Mauro (1601). Il Regno de gli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni. Pesaro: Apresso Girolamo Concordia. 
• Orbin, Mavro (1968). Kraljevstvo Slovena. Beograd: Srpska književna zadruga. 
• Pejačević, Franjo Ksaver (1799). Historia Serviae: seu colloquia XIII. de statu regni, et religionis Serviae ab exordio ad finem, sive a sæculo VII. ad XV.: opus posthumum. Colocæ. 
• Purković, Miodrag (1934). Avinjonske pape i srpske zemlje. Požarevac. 
• Radojčić, Nikola (1948). Obred krunisanja bosanskog kralja Tvrtka I. Beograd. 
• Rački, Franjo (1931). Bogomili i patareni. Beograd. 
• Ruvarac, Ilarion (1894a). „Banovanje Tvrtka bana 1353—1377”. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini. 6. 
• Ruvarac, Ilarion (1894b). „Tri dodatka k raspravi Banovanje Tvrtka bana (1353—1377)”. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini. 6. 
• Smičiklas, Tadija (1911). Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, IX. 
• Solovjev, Aleksandar V. (1926). Odabrani spomenici srpskog prava (od XII do XV veka). Beograd. 
• Stojanović, Ljubomir (1929). Stare srpske povelje i pisma I. Beograd. 
• Stojanović, Ljubomir (1927). Stari srpski rodoslovi i letopisi. Sremski Karlovci. 
• Ćirković, Sima (1964a). Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd: Srpska književna zadruga. 
• Ćirković, Sima (1964b). „Sugubi venac: Prilog istoriji kraljevstva u Bosni”. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu. 8 (1): 343—370. 
• Ćirković, Sima (1995). Srbi u srednjem veku. Beograd: Idea. 
• Ćirković, Sima (2004). Srbi među evropskim narodima. Beograd: Equilibrium. 
• Ćorović, Vladimir (1933). Istorija Jugoslavije. Beograd. 
• Ćorović, Vladimir (1940). Historija Bosne. Beograd: Srpska kraljevska akademija. 
• Ćorović, Vladimir (2001). Istorija srpskog naroda. Beograd: Janus. 
• Ćorović, Vladimir (1925). Kralj Tvrtko I Kotromanić. Beograd: Srpska kraljevska akademija. 
• Fine, John Van Antwerp (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press. ISBN 978-0-472-08260-5. 
• Farlati, Danijel (1769). Illyricum Sacrum IV. Venecija. 
• Fejer, Đerđ (1834). Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis IX/3. Budim. 
• Fermendžin, Euzebije (1892). Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752. Zagreb. 
• Florijan, Maćaš (1884). Historiae hungaricae fontes domestici III. Lajpcig. 
• Fesler, Ignac Aurel (1869). Geschichte von Ungarn II. Lajpcig. 
• Šišić, Ferdo (1903). „Studije iz bosanske historije”. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini. 15. 
• Anđelić, Pavao (1979), Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautovićima) kod Visokog (na jeziku: srpskohrvatski) CS1 održavanje: Neprepoznat jezik (veza)

Spoljašnje veze

• Istorijska biblioteka: Doroteja Vidinska
• Boris Stojkovski - „Tvrtko I Kotromanić – kralj Srba i Bosne“
• Tvrtko I Kotromanić, kralj Srba i Bosne | HistoryCast