Википедија

Duklja

средњовековна кнежевина у југоисточној Европи
Za rimski grad pogledajte stranicu Duklja (grad).

Duklja, odnosno Dioklitija (srpsl. Dioklitiꙗ)[1] je srednjovjekovna srpska oblast i država, koja je postojala od 7. vijeka do kraja 12. vijeka. Kao istorijska oblast, obuhvatala je južnu polovinu današnje Crne Gore i dio današnje sjeverne Albanije. Od 11. vijeka počinje se nazivati i Zetom, a od kraja 15. vijeka i Crnom Gorom. Jezgro dukljanske oblasti bilo je područje od Boke kotorske prema istoku, ukljućujući širi prostor oko Skadarskog jezera, od sliva rijeke Zete i Morače na sjeveru, do oblasti oko rjeke Bojane na jugu, obuhvatajući brojne srednjovjekovne župe i gradove.[2]

Duklja
Grb Duklje
Grb

Duklja (Zeta) i ostale srpske oblasti
krajem 11. i početkom 12. vijeka
Geografija
Kontinent Evropa
Regija Balkan
Društvo
Službeni jezik srpski
Religija stara slovenska vjera, pravoslavlje, katolicizam
Politika
Oblik države monarhija
 — knez (arhont), potom kralj Petar Dukljanski (10. vijek)
  Mihailo Vojislavljević (11. vijek)
Istorija
Istorijsko doba srednji vijek
 — Osnivanje prva polovina 7. vijeka
 — Ukidanje kraj 12. vijeka
Zemlje prethodnice i naslednice
Duklje
Prethodnice: Naslednice:
Vizantija Zeta u doba Nemanjića

Državnost Duklje je potvrđena u 10. vijeku, kroz pomen prvog po imenu poznatog dukljanskog arhonta Petra,[3] a novi uspon doživljava za vrijeme vladavine knezova Jovana Vladimira i Stefana Vojislava.[4] Među njihovim nasljednicima iz dinastije Vojisavljevića, najveće zasluge za jačanje i širenje države stekli su kraljevi Mihailo i Bodin, koji su tokom druge polovine 11. vijeka uspjeli da pod svojom vlašću ujedine sve srpske zemlje.[5]

Tokom 12. vijeka, državna vlast je znatno oslabila usljed unutrašnjih dinastičkih sukoba i jačanja Vizantijskog carstva, koje je ponovo ovladalo skadarskom oblašću.[6] Vizantijsku vlast je oko 1185. godine potisnuo veliki župan Stefan Nemanja, koji je Duklju priključio državi Nemanjića, dajući je na upravu svom najstarijem sinu Vukanu.[7][8]

Tekovine iz vremena državnosti Duklje negovane su i u državi Nemanjića, a nekadašnja država Vojislavljevića je u izvorima iz epohe Nemanjića pominjana i kao staro, odnosno veliko kraljevstvo od prva.[9][10][11]

Etimologija

Prema nekim autorima, naziv srednjovjekovne države Duklje potiče od imena ilirskog plemena Dokleata (lat. Docleates), koje je nastanjivalo prostor od današnje Podgorice do Nikšića. Takođe, neki autori smatraju da je naziv te srednjovjekovne srpske države mogao nastati i od antičkog grada Dokleje (lat. Doclea), koji se kao upravni grad rimske provincije Prevalis nalazio u blizini današnje Podgorice. U antičko vrijeme bilo je uobičajeno da geografske oblasti dobijaju imena po njihovim upravnim gradovima (primjer: antički grad Sirmijum i Sremska kraljevina Stefana Dragutina).

Među najvažnijim istorijskim izvorima koji nas obavještavaju o tome kako je grad Diokleja dobila ime, ističe se djelo vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita, O upravljanju Carstvom (lat. De administrando imperio), nastalo polovinom 10. vijeka, gdje autor kaže:[12]

Šta više, i grad Diokleju, koju sada drže Dioklićani, isti car Dioklecijan podiže, zbog čega su stanovnici te zemlje nazvani Dioklićanima (grč. Διοκλητιανοί).

— Konstantin Porfirogenit — „O upravljanju carstvom“, X vijek

Tri vijeka kasnije, Porfirogenita potvrđuje i Toma Arhiđakon (Toma Splitski, lat. Thomas Archidiaconus), dalmatinski hroničar i katolički sveštenik (rodom iz romanske patricijske porodice). U svom djelu Istorija salonitanske crkve (lat. Historia Salonitana) iz 1266. godine, on navodi:[13]

U zemlji Geta, koja se sada zove Srbija ili Raška, dao je pored neke vode sagraditi grad koji je po svojemu imenu nazvao Diokleja.

— Toma Arhiđakon — „Istorija salonitanske crkve“, XIII vijek.

Etnogeneza

 
Duklja i ostale srpske zemlje u 9. vijeku
 
Srpske oblasti i gradovi u 9. i 10. veku

Suprotno u javnosti populistički predstavljanim stavovima, današnja Republika Crna Gora kao država nema direktnu vezu sa Dukljom.[14]

Srpstvo Duklje u srednjovjekovnim hronikama

Srednjovjekovnu državu Duklju naseljavali su uglavnom Srbi[15][16], što direktno i indirektno potvrđuje niz dokumenata i hronika od 9. do 13. vijeka.

Franački hroničar Ajnhard u svojim Analima (Franačka Hronika, Ajnhardov letopis, lat. Annales regni Francorum) iz prve polovine 9. vijeka, opisujući ustanak panonskog kneza Ljudevita (818—823), pominje njegov bijeg Srbima[17],

...za koji se narod kaže, da posjeduje veliki dio Dalmacije... (lat. ...Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur...)[18]

— Ajhnard — „Franačka Hronika“, IX vijek.[19]

Ovaj izvor važan je za etnogenezu Duklje, pošto je ona za sada najstarija i prva hronika koja pominje nazive slovenskih plemena na tlu rimske provincije Dalmacije, u čijem sastavu je bio i predio na kojem je nastala sklavinija Duklja. Iz nje je jasno vidljivo da su Srbi jedino slovensko pleme koje se pominje da naseljava Dalmaciju između ekspanzivne Bugarske na istoku, i pred njenom vojskom prebjeglog slovenskog plemena Guduščana na zapadu (u oblastima od današnje Like do Sjeverne Dalmacije).

Vizantijski car Konstantin Porfirogenit u svom najznačajnijem djelu — O upravljanju Carstvom (lat. De administrando imperio), napisanom polovinom 10. vijeka, donekle potvrđuje Ajnhardovo spominjanje Srba na tlu bivše rimske provincije Dalmacije (po njemu, Srbija na zapadu graniči s Hrvatskom na rijeci Cetini[20] a za jedan od pograničnih gradova navodi Livno, dok su istočne granice Srbije bile u dolinama Ibra i Morave). Opisujući granice i porijeklo stanovništva Sklavinija — Srbije, Zahumlja, Travunije i Paganije, Porfirogenit u svom djelu ističe da su u pitanju Srbi, dok u vezi Sklavinije Duklje izostavlja ime slovenskog naroda koji ju je naselio. Neki naučnici, poput hrvatskog istoričara Nevena Budaka, smatraju da je to zbog toga što je Duklja bila do početka 11. vijeka potpuno zavisna od Vizantije, te da je „stalna prisutnost carstva sprečavala (...) širenje srpske vlasti, pa time i imena, na dukljansko područje“.[21]

Većina stranih istoričara u posljednja dva vijeka, neopterećeni uticajem politike na istorijsku nauku i služeći se isključivo naučnom metodologijom, smatraju logičnim da su Srbi slovenizovali Duklju, obzirom da su naselili i predjele duž njenih granica.[22] Osim toga, naučnici se oslanjaju i na nešto kasnije izvore, uglavnom vizantijske, iz kojih se sasvim jasno izvlači zaključak o prisustvu i ključnoj ulozi srpskog naroda i njegove vlastele u razvoju srednjovjekovne Duklje.

Tako Jovan Skilica (grč. Ιωάννης Σκυλίτζης), vizantijski hroničar iz 11. vijeka, koji je zauzimao i značajne položaje u Carstvu (kuropalata, drungara vigle, protovestijara), u svom djelu pod nazivom Kratka istorija (grč. Σύνοψις ιστοριών) koje obuhvata period od 811. do 1057. godine, pominjući vladara Duklje, Jovana Vladimira (vladao od 990. do 1016), kaže:[23]

Jer dok je Trimalijom i obližnjim oblastima Srbije (grč. Τρυμαλιας καί των άγχοτάτω Σερβίας μερών) vladao Vladimir, po kćeri Samuilov zet, čovek pravičan i miroljubiv i pun vrline, prilike u Draču su bile mirne.

— Jovan Skilica — „Kratka istorija“, XI vijek

Opisujući težak poraz arhonta Drača pri pohodu na dukljanskog vladara Stefana Vojislava, Skilica dalje navodi:[24]

On upade u zemlju Tribala (grč. εις Τριβαλλούς), prolazeći putevima strmim i kršnim i vrletnim i tesnim tako da uporedo nisu mogla ni dva konjanika da idu. Srbi su njima, kako se priča, namerno dozvolili i dopustili da ulaze, dok se on (Mihailo) nije brinuo niti o povratku niti je ostavljao dovoljno jaku stražu po tesnacima. Provalivši ovaj je pustošio i palio polja dok su Srbi zauzeli i čuvali tesnace i strmovita mesta na putu (grč. της τρίβου) i čekali na povratak...

— Jovan Skilica — „Kratka istorija“, XI. vijek

Ovi izvori su veoma važni zbog toga što jasno govore o prisustvu srpskog naroda u Duklji u 11. vijeku, kao i o sinonimu riječi "Tribal", "Travunjanin" i „Srbin“ kod vizantijskih vladara i hroničara, koji su očito vođeni željom da poistovjete bivše stanovnike i podanike iz oblasti Pomoravlja, Podunavlja i dijela Panonije sa Srbima koji su naselili pomenuta područja, ističući svoje pravo gospodarenja i nad njima. Često se od strane Vizantinaca (iz vremena dinastije Komnina) za Srbe koristio i naziv "Dalmati" (npr. kod Kinama), što opet ukazuje na njihovo prisustvo na tlu bivše provincije Dalmacije, a za Srbe smještene sjeveroistočnije i "Dačani". Prema objašnjenju Konstantina Jirečeka, radi se o „modi da se savremeni narodi nazivaju antičkim imenima“, koja je kod Vizantinaca prevladavala od 11. do 14. vijeka.[25] Takođe, samu Duklju, vizantijski izvori do kraja 11. vijeka češće zovu Srbijom. O pomenutom ustanku Srba u Duklji protiv Vizantije, Jovan Skilica još piše:[26]

I Srbija (ή Σερβία), koja se posle smrti cara Romana bila odmetla, ponovo se pokori. Jovan posla caru koji je boravio, kako rekosmo, u Solunu, deset kentenarija zlata, ali brod, zahvaćen olujnim vetrom, udari na ilirske obale (grč. τοις Ίλλυρικοΐς ... αΐγιαλοΐς) i razbi se. Zlato prigrabi Stefan Vojislav, arhont Srba (grč. Στέφανος δ καΐ Βοϊσθλάβος, δ των Σέρβων άρχων), koji je bio pre kratkog vremena pobegao iz Carigrada i zauzeo zemlju Srba (grč. τον τόπον των Σέρβων), proteravši odande Teofila Erotika...

— Jovan Skilica — „Kratka istorija“, XI vijek

Isti događaj opisuje i vizantijski aristokrata Kekavmen (grč. Κεκαυμένος) u svom djelu "Strategikon" (grč. Στρατηγικόν) iz 1087. godine, gdje dukljanskog vladara Stefana Vojislava smatra Srbinom porijeklom iz Travunije:[27]

Tako uradi u Duklji Travunjanin Srbin kapetanu Drača, Mihailu, sinu logoteta (grč. ...όποιον έποίησεν ό Τρφούνιος ό Σέρβος τω κατεπάνω Δυρραχίου Μιχαήλ τω του λογοθ-έτου υίω εις Διοκλείαν...), i uništi njegovu vojsku koja je brojala preko 40.000...

— Kekavmen — „Strategikon“, XI vijek

Vizantijska princeza i hroničarka Ana Komnina (grč. Άννα Κομνηνή), u svojoj "Aleksijadi" (grč. Αλεξιάς) iz 1148. godine, srpske kraljeve Mihajla Vojislavljevića i njegovog sina Konstantina Bodina, naziva „egzarsima Dalmata“, a prostore Duklje i Raške — „Dalmacijom“. Kao i njeni prethodnici, Ana Komnina arhaizira imena naroda prema starim rimskim provincijima, takođe koristeći imena „Srbi“ i „Srbija“ u istom djelu kao sinonime za „Dalmate“ i „Dalmaciju".[28] Razlog zbog čega je kod nekih vizantijskih hroničara za srpsko ime u Duklji i Raškoj često korišćeno i arhaično, dalmatinsko, najbolje objašnjava drugi vizantijski istoričar, Jovan Kinam (grč. Ἰωάννης Κίνναμος), u svom djelu "Epitome" (grč. Επιτομή) iz 1180—1183. godine, iz kojeg se vidi da je za njega tvrđava Ras još uvijek u Dalmaciji, a Srbe smatra „dalmatskim narodom“ (grč. Σέρβιοι, ε-8-νος Δαλματικών).[29]

Mihailo Glika (grč. Μιχαήλ Γλυκάς), vizantijski hroničar, književnik i teolog, takođe iz 12. vijeka, u svojoj "Hronici Svijeta" (grč. Βίβλος χρονική περιέχουσα την ιστορίαν της Βυζαντίδος) je manje dvosmislen po pitanju savremenih imena naroda. U vezi napred pomenutog poraza Vizantinaca od strane dukljanskih Srba, piše[30]:

Kada je ustanak izbio u Srbiji, pisao je on (...) guverneru Drača, koji je marširao protiv Srba (...) Pod naredbom cara da uguši ustanak u Srbiji (grč. πάνυ τοῖς Σέρβοις), on okupi vojsku od 60.000 ljudi i umaršira u zemlju Tribala, ali napadne na tako neiskusan način da je prouzrokovao pad 40.000 ljudi i 7 generala...

— Mihailo Glika, „Hronika Sveta“, XII vijek.

Od domaćih srednjovjekovnih autora koji pominju Duklju kao jednu od srpskih država, ističe se Teodosije Hilandarac, Domentijanov učenik, koji u svom djelu Žitije Svetog Save iz 1292. godine, navodi[31]:

Ovaj beše sin velikog župana Nemanje, vladara srpskog, koji samodržavno vladaše svim srpskim zemljama što se zovu: Dioklitija, Dalmatija, Travunija, na istoku se Iliriji približavajući, a na zapadu na Rimsku oblast naslonjeni.

— Teodosije Hilandarac — „Žitije Svetog Save“, XIII vijek

Istoričar Sima Ćirković objašnjava da većina izvora iz XI stoleća stanovništvo Duklje označavaju kao Srbe a njihovu zemlju često nazivaju Srbijom. On navodi da je pitanje etničke pripadnosti Dukljana, koje je stručno pitanje, do sada bilo ispolitizovano.[32]

„Barski rodoslov“ i teorija o „Crvenoj Hrvatskoj“

 
Županije srednjovjekovne Duklje pomenute u Ljetopisu Popa Dukljanina na današnjim granicama

U vezi Duklje i Dalmacije zanimljiva je i kontroverzna hronika — "Ljetopis Popa Dukljanina" (Barski rodoslov, lat. Gesta regum Sclavorum), za koju nije poznat podatak kada je napisana, tako da se oko godine (pa i vijeka) nastanka originala, istoričari često spore (uglavnom se smatra da se radi o polovini 12. vijeka). U njoj autor, katolički sveštenik, (čiji je crkveni čin, kao i identitet, takođe predmet razmimoilaženja)[33] Duklju na osnovu navodnih legendi toga vremena, jednim dijelom smješta u "Crvenu Hrvatsku" (lat. "...Croatiam Rubeam vocavit..."), koja se naziva i "Gornjom Dalmacijom" (lat. "...quae et Superior Dalmatia dicitur et.")[34] „Ljetopis“ je jedini istorijski izvor koji pominje Hrvatsku na tlu Duklje. Pošto je djelo pisano od strane katoličkog sveštenika, zanimljivo je da se Duklja kao dio „Crvene Hrvatske“, ako ne u vizantijskim, ne spominje ni u drugim katoličkim dokumentima tog vremena, već je, naprotiv, i u njima vezana uglavnom uz Srbiju. To naročito potvrđuju srednjovjekovne titule barskih nadbiskupa ("Primas Srbije", lat. "Primas Serviae"), kao i u tom kontekstu pominjanje "Srpske crkve" u Duklji i "Srba Dukljana" (lat. "Serblos Diocleates" ... "Diocleates Serbiensi" ... "Serblianae Ecclesianae"[35]) u djelima najuglednijih katoličkih crkvenih istoričara Balkana (Farlati, Ričeputi, Koleti: "Illyrici Sacri").

Neki hrvatski tumači istorije, koristili su ovaj izvor kao dokaz o „hrvatstvu Duklje“. Ipak, valja pomenuti da je bilo i drugačijih, suprotnih primjera, posebno od strane najuglednijih hrvatskih intelektualaca. Među njima ističe se i jedan od najznačajnijih hrvatskih i svjetskih slavista druge polovine 19. vijeka, Vatroslav Jagić, koji je u djelu "Historija književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga" napisao[36]:

U jednome od ovakieh manastira zapodjede se po mojem mišljenju prvi osnov one slovjenske kronike, koju, kako napried rekosmo, bezimenović pop dukljanski u 12. vieku prevede sa slovjenskoga na latinski jezik. Znajući mi gdje je ležao stari grad Duklja (blizu današnje Podgorice); znajući i to, što već jednom istakosmo, da je pred Nemanjino doba upravo po gornjoj Dalmaciji, uz jadransko primorje, najbudnijim životom živio narod srbski; imajući napokon pred očima samu sadržinu dukljanske kronike po latinskom prievodu, netrebamo ni za čas posumnjati, da se pod oniem slovjenskim jezikom razumieva jezik starosrbski.

— Vatroslav Jagić — „Historija književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga“, 1867. g.

Istorija

Istorija Duklje dijeli se na četiri perioda:

  • Prvobitna kneževina Duklja, od sredine 7. do sredine 10. vijeka
  • Epoha Jovana Vladimira, krajem 10. i početkom 11. vijeka
  • Duklja u državi Vojislavljevića, tokom 11. i 12. vijeka
  • Duklja u državi Nemanjića, od kraja 12. vijeka

Prvobitna kneževina Duklja

 
Olovni pečat dukljanskog kneza (arhonta) Petra
 
Duklja i ostale srpske zemlje okom 10. vijeka

Prema pisanju Porfirogenita, u pomenutom djelu O upravljanju Carstvom iz polovine 10. vijeka, zemlja (Sklavinija) Duklja je "...ponovo naseljena u vrijeme cara Iraklija..."[37]. Od istog autora saznajemo i imena gradova novonaseljene Duklje: Gradac, Novigrad i Lontodokla[37]. Na prostoru od Boka kotorske do rijeke Bojane, stvorena je „protodržava“ na čelu s arhontom nepoznatog imena, kao što je navedeno u često osporavanom "Ljetopisu Popa Dukljanina". Iz istog izvora saznajemo da su ga sa prijestola svrgnuli, poslije dugog ratovanja, trebinjski knezovi, u 9. vijeku. Duklja toga vremena bila je podložna caru Vizantije, kao i ostale susjedne Sklavinije koje pominje Porfirogenit.[38]

Prvi poznati vladar Duklje, bio je arhont (knez) Petar, koji je vladao u 10. vijeku,[39][40] a poznat je samo na osnovu dva pečata. Prvi se čuva u Berlinu, a na njemu je grčkim jezikom napisano: Petar, arhont Duklje, Amin.[41] Drugi pečat je otkriven u tvrđavi Oblun, a na njemu se nalazi grčki natpis koji u prevodu glasi: Gospode spasi slugu tvojeg Petra.[42]

Epoha Jovana Vladimira

 
Sveti knez Jovan Vladimir

Slijedeći poznati dukljanski vladar bio je knez Jovan Vladimir, koji se prvi put spominje 990/991. godine. Smatra se da je on bio Petrov potomak, te da su njegovi preci iz Travunije zavladali Dukljom. Sjedište mu je bilo pored manastira Prečiste Krajinske. Bio je vazal cara Samuila, čijom se kćerkom Teodorom (Kosarom), oženio. Ubijen je na prevaru 22. maja 1016. godine u Prespi, od strane Samuilovog bratanca Jovana Vladislava. Kult ovog prvog srpskog svetitelja još je uvijek živ, a njegove mošti nalaze se u manastiru Šin Đon (Sveti Jovan) u Elbasanu (današnja Albanija).

Duklja je bila izdijeljena na devet župa, od kojih je pet gravitiralo Skadarskom jezeru (Luška, Podlužje, Kupelnik, Oblik i Crmnica), dok je jedna bila kontinentalna (Gorska), a tri su bile u Primorju (Prapratna, Kučeva i Grbalj).

Duklja u državi Vojislavljevića

 
Vojislavljevi Srbi u borbi protiv vizantijske vojske (Madridski Skilica)
 
Duklja, Travunija i Zahumlje u državi Vojislavljevića, sredinom 11. vijeka

Nakon smrti cara Vasilija II (1025), Vizantija se našla u naglom opadanju. Ovo je pokušao odmah da iskoristi mjesni gospodar Duklje, Stefan Vojislav, porijeklom iz Travunije. Podigao je ustanak, tokom 1034. godine, koji je privremeno ugušen (1036), a on zarobljen i odveden u Carigrad. Uskoro se oslobodio zatočeništva i vratio u Duklju te ponovo zauzeo vladarsku poziciju već 1037/1038. Uspio je da se odbrani od Teofila Erotika, namjesnika Drača, a zatim je napadao na ostale srpske oblasti koje su još uvijek priznavale vizantijsku vlast. Zime 1039/1040. na dukljanskoj obali nasukao se jedan vizantijski brod s velikim blagom i zlatom, koje je 1040. Vojislav odmah prigrabio. Kada je odbio Carev zahtjev da mu ga vrati, ovaj je 1040. na njega poslao vojsku koja je žestoko potučena, tako da joj se i zapovjednik jedva spasio.

Dugo potiskivano nezadovoljstvo zbog mijenjanja naturalnog sistema dažbina i zloupotreba vizantijskih namjesnika, isplivalo je 1040. godine, kada je u Beogradu izbila pobuna vođena Petrom Odeljanom, koji je za sebe tvrdio da je unuk Samuilov i sin Gavrila Radomira (vidi:Slovenski ustanak protiv vizantijske vlasti (1040—1041). Ustanak se brzo proširio na jug, preko Niša i Skoplja u Makedoniju, a Odeljan se proglasio carem. Tada je buknuo još jedan ustanak, ovoga puta u Draču. Predvodio ga je izvjesni Tihomir, kojega su sljedbenici takođe uskoro izabrali za cara. Ustanici su vjerovatno neko vrijeme nastupali zajedno, a zatim je Odeljan likvidirao takmaca. Međutim, tada se među ustanicima pojavio još jedan, ovoga puta nesumnjivi Samuilov unuk — Alusijan, sin Jovana Vladislava, koji je došao da se pridruži iz Jermenije, gdje je bio vizantijski strateg. Kao drugi unuk, on je postao Odeljanov savladar. U neizbježnom sukobu između dvojice vladara, Alusijan je pred Solunom oslijepio Odeljana (1041) i prebjegao Vizantincima, u potpunosti obezglavivši ustanike koji su ubrzo potučeni.

Vizantija se tada ponovo okrenula Vojislavu, poslavši 1042. na njega veliku vojsku predvođenu čovjekom bez većeg vojnog iskustva. Vojska je imala uspjeha u nizini, zauzimajući gradove i pljačkajući, ali im je Vojislav zatvarao jedan po jedan klanac za leđima. Kada su se Vizantinci uputili natrag, on ih je sa svojim ratnicima napao stijenjem i strijelama u jednoj sutjesci i uništio veći dio neprijateljske vojske. Sada je imao slobodne ruke da svoju vlast ne samo učvrsti u Duklji i Travuniji, već da je proširi i na Zahumlje i da napada Rašku, gdje su tamošnji župani još uvijek priznavali vizantijsku vrhovnu vlast.

 
Kralj Mihailo na ktitorskoj fresci u Crkvi Svetog Mihajla u Stonu
 
Ktitorski natpis Mihaila iz crkve Svetog Mihaila u Stonu
 
Pismo iz 1078. godine u kome je Mihailo oslovljen kao kralj

Vojislava je prije 1055. naslijedio sin Mihailo (1055—1081). Ovaj je sa Vizantijom stupio u bolje odnose, te je od cara dobio i titulu protostapara 1077. godine. Mihailo se od 1078. u papskim dokumentima prvi puta spominje kao "kralj Slovena" (lat. "... Michaeli Slavorum regi..."), a titula mu se odnosila na Srbe (lat. "Michael suit Slavorum Serblorum Rex...").[43]

Nakon poraza kod Mancikerta makedonski Sloveni, nezadovoljni fiskalnom politikom Vizantije, počeli su da pripremaju pobunu. Stupili su u vezu sa Mihailom tražeći od njega pomoć i predlažući mu da njegov sin Konstantin Bodin postane vladar nove države. Mihailo je pristao, te je poslao sina i 300 ratnika predvođenih vojvodom Petrilom u Prizren gdje su se skupile vođe ustanka, među kojima je najugledniji bio Đorđe Vojteh iz Skoplja (vidi:Slovenski ustanak u Pomoravlju 1072.). Tu je Bodin 1072. proglašen za cara pod imenom Petar III. Namjesnik teme Bugarske je potučen, pa je zauzeto Skoplje, a nakon toga Bodin/Petar je krenuo i na Niš. Petrilo je osvojio Ohrid i Devol, te opsjeo Kostur, gdje je potučen, pa se okolnim putem jedva vratio u Duklju. Vojteh je predao Skoplje pod uslovom da lično bude pošteđen. Uprkos ovakvom odnosu snaga i već poodmakloj zimi, Bodin je odlučio da zapodjene bitku kod mjesta Pauni na Kosovu, ali je poražen. Zatvoren je čak u Antiohiji, ali je Mihailo potplatio neke Mletačke trgovce, koji su uspjeli da ga odatle izvuku.

Poslije ovoga nema nekih određenih vijesti o Mihailu, ali kako mu je susjed na mjestu dračkog stratega postao vješti vojskovođa Nićifor Vrijenije, pretpostavlja se da ga je ovaj u svojim energetičnim pohodima natjerao na bližu poslušnost. Godine 1081. Mihailo je oženio svoga sina ćerkom viđenog normanskog pristalice iz Barija, Arhirica.

 
Bodinov pečat sa predstavama svetog Teodora i svetog Đorđa
 
Pečat Bodinovog sina Đorđa (početak 12. vijeka)

U vrijeme normanskog napada na Drač (1081) Bodin je prvo pratio carske čete nanoseći Normanima manje udarce, zajedno sa mjesnim Albancima. Kada je došlo do odlučujuće bitke pod zidinama grada Drača, Bodin je ostao neutralan, a kada je vidio da je pobjeda u rukama Normana, pokupio se i odlučio da iskoristi teško stanje Vizantije, zauzevši Bosnu i Rašku (po Barskom rodoslovu). Smatra se da su dva ključna događaja, „međaša“, u stogodišnjim borbama za prevashodstvo nad srpskim zemljama između Duklje i Raške bili: prvi, već pomenuti događaj iz 1083/1084. godine, kada je kralj Bodin proširio svoju vlast na Rašku i Bosnu, te drugi, 1185. godine, kada je Stefan Nemanja zauzeo posljednji grad u vlasti dukljanskog kneza Mihaila — Kotor, čime je Duklja, kao samostalna država, prestala da postoji. Tako dug sukob još se čini zanimljiviji uz činjenicu da su dukljanska i raška dinastija imale bliske porodične odnose, kao i to da su obje države neprestano tražile politički oslonac u Vizantiji i Ugarskoj. Neki istoričari smatraju da se dukljansko-raški sukob može posmatrati, kao i većina srednjovjekovnih sukoba, kroz privrednu dimenziju "u što treba uklopiti i interese velikih sila — Ugarske i Vizantije".[44] Duklja je, dakle, svoj najveći uspon imala u vrijeme Bodinove vlasti (1081—1099), kada je držala Travuniju i Zahumlje (pod neposrednom vlašću Bodinovih srodnika), te Bosnu i Rašku (pod vlašću vazalnih gospodara). Smatra se da je Bodin ostvarivao izvjestan nadzor nad privrednim resursima vazalnih oblasti, te da je u svrhu protoka robe iz unutrašnjosti obezbjeđivao (moguće i gradio) puteve do primorskih gradova u Duklji, čime je omogućio i njen trgovinski procvat. Vjeruje se da je u tu svrhu izvršio i dvogodišnju opsadu Dubrovnika (1092—1094).

Između 1085. i 1090, u vrijeme dok je drački strateg bio Jovan Duka, Bodin se ponovo sukobio sa Vizantijom. Duka ga je potukao i zarobio, ali se on već 1091. nalazio ponovo na vlasti. Bodin, kao najmoćniji srpski vladar toga vremena, postavio je braću (njegove dvorjane), Vukana i Marka, da vladaju Raškom. Vukan je u tri navrata (1093, 1094. i 1106) nastavio s napadima na Vizantiju, prodirući sve do Skoplja, Tetova i Vranja, ali nije uspio trajno da ih zadrži. Time se stvorilo novo srpsko državno središte, te je uloga stare Raške episkopije postala sve značajnija. Župan Vukan je u vrijeme pregovora s carem Aleksijem Komninom (1093—1094) za ratne sukobe okrivio lokalnu vizantijsku vlastelu, tvrdeći da su oni "ne želeći da ostanu u sopstvenim granicama, vršili razne upade i nanijeli ne malu štetu Srbiji".[45]

U zimu 1096/1097. krstaši pod Remonom Tuluskim prolazili su obalom istočnog Jadrana a kralj Bodin ih je prijateljski primio u Skadru, no ipak nije mogao da natjera svoje podanike da ih ne napadaju. Bodin je preminuo februara ili marta 1099. godine, nakon čega je otpočela borba među vlastelom oko upražnjenog prijestola. Postojale su dvije glavne struje koje su nastojale da zavladaju Dukljom — prva je bila struja Bodinove žene Jakvinte, a druga Bodinovog polubrata Dobroslava, koji je imao veću podršku domaće vlastele i na taj način je i preuzeo vladarsku poziciju.

Razdor među vlastelom u Duklji omogućio je ponovnu prevlast Vizantije u toj srpskoj državi. Sporadične vijesti o prilikama koje su vladale u Duklji i Raškoj u prvoj polovini 12. vijeka, što se tiče domaćih izvora, moguće je pronaći u Žitiju svetog Simeona Stefana Prvovjenčanog, ili pak u Barskom rodoslovu, koji je ipak nešto precizniji u svojim vijestima iz toga vremena. Na osnovu tih izvora, saznajemo kako je Kočapar, najbliži Bodinov rođak, sklopio savez sa (od Bodina postavljenim) raškim velikim županom Vukanom, koji je 1094. godine takođe postao vizantijski vazal. Zajedničkim snagama, Kočapar i Vukan, bitkom na Morači (1102) uspjeli su da svrgnu Dobroslava i protjeraju ga u Rašku. Na prijestolu Duklje sada je bio knez Kočapar, kojim je praktično upravljao Vukan. No, i taj savez bio je kratkoga vijeka, te Vukan šalje svoju vojsku u Duklju, primoravajući Kočapara da pobjegne u Bosnu. Ondje se Kočapar oženio kćerkom bosanskoga bana, a poginuo je u borbama u Zahumlju. Vukan je uspio da ojača, te je ponovo pokušao da ukine vazalni odnos prema Vizantiji, napadajući carske posjede na Kosovu 1066. godine, ali nije uspio u svojim namjerama, bez obzira na značajne vojne pobjede.

Nakon Kočaparovog bijega, na dukljansko prijestolje popeo se unuk kralja Mihaila, Vladimir, koji se oženio Vukanovom kćerkom. Takve prilike odobravala je i sama Vizantija, koja je, iskoristivši raško-dukljanske sukobe, obje strane držala u vazalnom odnosu. Vladimir je nakon dvanaest godina vladanja otrovan od strane svojih dvorjana, koje je podgovorila Jakvinta, u namjeri da na prijesto postavi svog i Bodinovog sina Đorđa. Promjena je i uspjela 1111. godine, a u međuvremenu je umro Vukan, što je dovelo do previranja i meteža u Duklji i Raškoj, kako svjedoči Stefan Prvovjenčani. Na raško prijestolje, uz pomoć Ugarske, došao je Zavida, kojeg su pak svrgnuli sinovi Vukanovog brata Marka, Uroš i Stefan Vukan. Zavida je utočište našao u Gornjoj Zeti, na starim porodičnim posjedima, gdje se i rodio. Đorđe je pokušavao da učvrsti svoju vlast, čuvajući se pretendenata iz Zahumlja i Travunije, koji su podržavani od strane Vizantije. Budući vizantijski car Jovan Komnin, svrgnuo je Đorđa nakon njegove dvogodišnje vladavine (1113/1114), i postavio na dukljanski tron zatočenog Grubešu. Đorđe je uspio da se skloni u Rašku kod Uroša, koji više nije bio vizantijski, već ugarski vazal, a njegova majka Jakvinta uhvaćena je kod Kotora i odvedena u Carigrad, gdje je umrla. Đorđe je 1121. godine kod Bara porazio Grubešu (koji je poginuo u boju) uz Uroševu pomoć i vratio svoje vladarsko mjesto, ali je 1124. Vizantija ponovo nametnula svoju vlast u Raškoj, gdje je na velikožupanski prijesto vratila Zavidu. Grubešin brat Gradihna, oženio se u Raškoj gdje je pokušao da preuzme vlast. Međutim, Đorđe je intervenisao oko 1126. i na rašku vladarsku stolicu vratio Uroša, te je Gradihna izbjegao u Zahumlje, a potom u Drač kod Vizantinaca.

Do 1127. godine i Raška i Duklja su nanovo ustanovile svoj antivizantijski stav, te je Vizantija morala da interveniše, kako bi zadržala svoj vjekovni uticaj na te srpske zemlje. Stoga je carevina vojno potpomogla Grubešinu braću, Gradighnu i Dragihnu, koji su upali u Duklju. U međuvremenu je i Uroš postao vizantijski vazal, tako da je i on izvršio vojni pohod protiv svog doskorašnjeg saveznika Đorđa. On je uhvaćen u Kotoru i svoj život je završio u carigradskoj tamnici. Na prijestolje Duklje popeo se Gradihna, koji je u relativnom miru vladao jedanaest godina. Nakon njegove smrti, prevaga u snazi prešla je na stranu Raške, posebno nakon što je Travunijom zavladao Urošev sin Desa (oko 1144. godine), kada Duklja počinje da gubi sve više teritorija koje je držala. Takva situacija je dukljanske vladare primoravala na tešnje vazalstvo Vizantiji. Prema Barskom rodoslovu, dukljanski knez Radoslav, štićenik Manojla I Komnina, morao je da ide u Carigrad kako bi potvrdio svoju vlast. Slijedećih četrdeset godina moć Duklje je sve više opadala. Posljednjeg dukljanskog kneza Mihaila, porazio je Stefan Nemanja, veliki župan Raške, brat Tihomira Zavidovića i rodonačelnik dinastije Nemanjića.

Duklja u državi Nemanjića

 
Stefan Nemanja — Freska iz Bogorodičine crkve u Studenici
Glavni članak: Duklja u doba Nemanjića

Kotor i južni dijelovi Duklje postali su integralnim dijelom države velikog župana Stefana Nemanje do januara 1186. godine. Osvajanje se dešavalo tokom rata između Raške i Vizantije, koji je, s prekidima, trajao od 1183. do 1190. godine. Poslije okončanja raško-vizantijskog sukoba, država Stefana Nemanje proširena je u pravcu istoka i juga. U Hilandarskoj osnivačkoj povelji, koju je izdao Stefan Nemanja 1198. godine, tada kao monah Simeon, on ne pominje nikakvo osvajanje ili otimanje tuđih teritorija, već kaže[46]:

Bog premilostivi utvrdi Grke carevima, a Ugre kraljevima, i svaki narod razdeli, i zakon dade i naravi ustanovi (...) Stoga po mnogoj svojoj i neizmernoj milosti i čovekoljublju darova našim pradedovima i našim dedovima da vladaju ovom zemljom srpskom (...) I obnovih svoju dedovinu i većma utvrdih Božjom pomoću i svojom mudrošću, danom mi od Boga, i podigoh propalu svoju dedovinu i predobih: od morske zemlje Zetu i sa gradovima, a od Arbanasa Pilot, a od grčke zemlje Lab sa Lipljanom, Dubočicu, Reke, Zagrlatu, Levče, Belicu, Lepenicu.

— Sveti Sava — Hilandarska povelja Siemona Nemanje, XII vijek

Još potpunija obavještenja o tim događajima saopštava njegov nasljednik i sin Stefan Prvovjenčani u Žitiju Svetog Simeona, gdje veli[47]:

Iako me tada nije bilo niti pamtim šta je bilo o rođenju njegovu, ipak sam slušao da je bio veliki metež u ovoj strani srpske zemlje, i Dioklitije i Dalmacije i Travunije, i da su roditelju njegovu braća mu zavišću oduzeli zemlju. A on iziđe iz buna njihovih u mesto rođenja svojega, po imenu Dioklitija. (...) Pobedi neprijatelje svoje kao Mojsej Amalika, krst Hristov neoslabno noseći pred očima i njime odnoseći pobedu nad neprijateljskim varvarima. Povrati Dioklitiju i Dalmaciju, otačastvo i rođenje svoje, pravu dedovinu svoju, koju je nasiljem držao grčki narod, i gradove u njoj, sazidane od ruku njihovih, tako da se prozvala grčka oblast, a kojima su imena: Danj grad, Sardoniki grad, Drivast, Rosaf grad zvani Skadar, grad Svač, grad Ulcinj, grad slavni Bar. A Kotor ostavi, utvrdi ga i prenese svoj dvor u nj, koji je i do danas. Ostale gradove poobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš, istrebi grčko ime, da se nikako ne pominje ime njihovo u toj oblasti. Narod svoj u njima nepovređen ostavi da služi državi njegovoj, sa strahom, i sa urečenim dankom od Svetoga.

— Stefan Prvovjenčani — Život Svetog Simeona, XIII vijek
 
Kraljica Jelena i sin kralj Milutin — Manastir Gračanica

Uočava se da Stefan Nemanja ne upotrebljava antičke nazive „Dalmacija“ i „Dioklitija“, već domaći naziv „Zeta“, što upućuje na konstataciju da se političko jezgro iz Duklje pomjerilo prema sjeverozapadu, u dolinu rijeke Zete. Naziv „Zeta” bio je poznat već 1075. godine pomenutom vizantijskom hroničaru Kekavmenu, koji kaže da je i Zeta bila pod vlašću kneza Vojislava, kao i gradovi (teme) Dalmacije.

S ukidanjem vizantijske uprave, Duklja (Dioklitija) i Dalmacija postaju sastavnim dijelom države Stefana Nemanje i njegovih nasljednika. Od južnih primorskih gradova, Stefan Nemanja nije uspio da osvoji jedino Dubrovnik, kojeg je napao 1184. godine, uspomoć svoje braće, humskih gospodara i neposrednih susjeda Dubrovniku, Miroslava i Stracimira. Dubrovnik je pružio snažan otpor (kao i Korčula), te je na kraju potpisan ugovor o miru i slobodnoj trgovini.[48]

Duklju i južnu Dalmaciju bez Dubrovnika, srpski veliki župan povjerio je svom najstarijem sinu Vukanu oko 1185. godine, što je bilo u skladu s tadašnjim običajem da se državna teritorija dijeli između muških članova vladareve porodice, te su stvarane udione kneževine.[49]

Stefan Nemanja se dobrovoljno odrekao prijestola i odlučio da se zamonaši, pa je povodom toga sazvao državni sabor (1196) na kojem je za svog nasljednika odredio mlađeg sina Stefana. Starijem sinu Vukanu dodijelio je titulu „velikog kneza“, izjednačivši ga u dostojanstvu sa „velikim županom“, ali ne i u vrhovnoj vlasti u državi. Vukan se pominje kao „udioni knez” 1190, a 1195. godine kao „kralj”: Duklje, Dalmacije, Travunije, Toplice i Hvosna, ali je „gospodin Nemanja veliki župan” vrhovni vladar države. Titula „kralja” upotrebljena je uz Vukanovo ime u skladu s tradicijom, jer su ranije Dukljom vladali kraljevi, potomci Stefana Vojislava i njegovog sina kralja Mihaila. U sastav Vukanove „udione kneževine” ušle su: Duklja, Dalmacija, Trebinje (Travunija), Hvosno (Metohija) i Toplica, tj. jugozapadni dio tadašnje srpske države. Ubrzo poslije Nemanjinog silaska s prijestola i zamonašenja, izgleda da veliki knez Vukan više nije priznavao vrhovnu vlast velikog župana, odnosno svog mlađeg brata Stefana Nemanjića.

Vukan je potražio vojnu pomoć Ugarske, pa je sredinom 1202. godine protjerao Stefana Nemanjića iz Raške i zauzeo prijesto velikog župana. Borbe su nastavljene i slijedećih godina u kojima je Stefan Nemanjić postepeno potiskivao Vukana, tako da je uspio da se vrati na velikožupanski prijesto, krajem 1204. ili 1205. godine. Poslije završetka građanskog rata, velikom županu Stefanu Nemanjiću pripala je vrhovna vlast u cijeloj državi, dok je veliki knez Vukan zadržao svoju udionu kneževinu, koja je obuhvatala Duklju, Dalmaciju i Trebinje. Na ovoj teritoriji udioni knez je imao široka ovlašćenja kao i ranije, pa se ponašao kao pravi vladar. Imao je svoju vlastelu, svoju vojsku, posebne prihode, upravni aparat, održavao je diplomatske veze sa papama i ugarskim kraljem, priznavajući neko vrijeme njegovu vrhovnu vlast, a zaslužan je i za održavanje Barskog crkvenog sabora (1199), na kome je ozvaničeno stvaranje Barske nadbiskupije.[50]

Vukanov nasljednik postao je veliki knez Đorđe, koji se takođe pominje sa titulom „kralja”, koja se odnosila samo na teritoriju kojom je gospodario. Prava udionog kneza i naslijeđeni elementi državnosti Duklje nisu pretrpjeli osjetnije promjene ni kada je Stefan Prvovjenčani dobio kraljevsku titulu i krunu 1217. godine, koju su mu donijeli papski legati preko Splita. Tadašnje prilike na Balkanu, posebno osnivanje Latinskog carstva u Carigradu i razbijanje starog Vizantijskog carstva na više dijelova, uticale su na krunisanje Stefana Prvovjenčanog, koji se više vezao uz rimokatoličku crkvu. Međutim, neuspješan krstaški pohod ugarskog kralja Andrije, kao i pogibija latinskog cara Petra Kurtene, uticale su da se Stefan vrati staroj liniji, čime su postavljeni temelji za uspostavljanje autokefalne Srpske crkve 1219. godine. Osnivač samostalne Srpske pravoslavne crkve, prvi arhiepiskop i organizator, bio je Rastko Nemanjić (Sv. Sava), koji je u mladosti vladao Zahumljem. Time se pravoslavno stanovništvo Duklje, Dalmacije i Trebinja, našlo pod duhovnom jurisdikcijom Zetske pravoslavne episkopije, sa sjedištem u Hramu Sv. Arhangela Mihaila na Prevlaci. Dimitrije Homatijan, ohridski arhiepiskop, oštri protivnik srpske crkvene autokefalnosti, ipak je pisao da je Srbija pobožna zemlja, ukrašena „čašću valjanog morala svake vrste“.[51]

Udioni dukljanski knez Đorđe sa svojim odredom i saradnicima pridružio se vojsci kralja Vladislava, koji je juna 1237. godine boravio na Cetini. Nekoliko godina kasnije, knez Đorđe je dozvolio ulcinjskom biskupu da se potčini dubrovačkom nadbiskupu. Godine 1247. Dubrovčani su preko papske kurije isposlovali da se barski kaptol podvrgne Dubrovniku, te kada je dubrovački kanonik Matej došao u Bar da izvrši rješenje, vjernici su uzvikivali: „Šta se nas tiče papa? Naš je papa gospodin naš kralj Uroš!“, što je samo po sebi ukazivalo na njegovu vjersku tolerantnost.[52] Vladavina kneza Đorđa Dukljom okončana je oko 1248. godine, a sahranjen je u Sopoćanima. Naslijedio ga je mlađi brat Stefan (Vukanović), takođe sin velikog kneza i „kralja” Vukana, koji je u Morači podigao veliki manastirski kompleks i hram posvećen Uspenju presvete Bogorodice.

U periodu između 1190. i 1253. godine Nemanjići nisu ugrožavali ili razarali zatečene elemente državnosti na teritoriji Duklje, već su zatečeni elementi državnosti brižljivo čuvani i njegovani, sve do sredine šeste decenije XIII vijeka, kada je kralj Uroš I odlučio da ukine udione kneževine i u Zahumlju i u Duklji. Poslije njegovog nasilnog svrgavanja s prijestola (1276), nasljednik, kralj Stefan Dragutin, dao je svojoj majci, kraljici Jeleni Anžujskoj: Zetu, Trebinje, krajeve oko Plava i Gornjeg Ibra. Kraljica Jelena je gospodarila skoro samostalno svojim oblastima od 1276. do 1308. godine i bila je veliki zaštitnik katoličkog življa u Duklji. Posjedovala je dvorove u Trebinju, Skadru, Brnjacima na Ibru, a vjerovatno i u drugim mjestima. Pred kraj života zamonašila se u hramu Sv. Nikole u Skadru, a sahranjena je u manastiru Gradac.

Kralj Milutin je 1308. godine dao Zetu i Trebinje svom sinu Stefanu Urošu III Dečanskom, kojeg su Mlečani u dokumentima nazivali „kraljem Duklje, Albanije, Zahumlja i Primorja”.[53] Bio je to jedan od posljednjih pomena antičkog imena Duklje, koji je zamijenjen nazivom „Zeta“.

Crkveno uređenje

 
Krivotvorena isprava u obliku povelje anti-pape Klimenta III iz navodne 1089. godine

Na širem prostoru srednjovjekovne Duklje vjekovima su se ukršali uticaji zapadnog i istočnog hrišćanstva, a u obrednoj (liturgijskoj) praksi bila su zastupljena sva tri obreda: latinski, grčki i slovenski. Iako su izvori za najraniji period od 7. do 9. vijeka veoma oskudni, pouzdano se zna da je na zasjedanju Sedmog vaseljenskog sabora (787) učestvovao je i tadašnji kotorski episkop Jovan.[54][55]

Tokom 10. vijeka, u vrijeme ponovnog jačanja Vizantijskog cartava i teritorijalnog širenjea Dračke teme prema sjeveru, postepeno se širila i nadležnost pravoslavne Dračke mitropolije, koja je bila pod jurisdikcijom Carigradske patrijaršije. Krajem 10. i početkom 11. veka, Dračka mitropolija je pod svojom jurisdikcijom imala čak 15 eparhija, uključujući i pojedine episkopije u okolnom arbanaškom i srpskom zaleđu (Krojanska, Lješka, Pilotska, Drivastanska, Skadarska, Barska, Dukljanska).[56][57][58]

Jedno od najvažnijih pitanja koje se odnosi na vjersku istoriju Duklje tile se tačnog vremena i načina uzdizanja rimokatoličke biskupije u Baru na stepen nadbiskupije. To pitanje je predmet brojnih i dugotrajnih rasprava u domaćoj i stranoj istoriografiji, a razlike među istraživačima proističu prvenstveno iz neslaganja povodom pitanja o autentičnosti izvesnih spornih isprava, koje su datirane (stvarno ili fiktivno) u 11. ili 12. vijek.[59][60]

Nakon temeljitih diplomatičkih analiza, većina istraživača je prihvatila stav da navodna povelja o osivanju Barske nadbiskupije, koja se pripisuje papi Aleksandru II, a koja je datirana 18. martom 1067. godine, predstavlja falsifikat iz 13. vijeka. Nasuprot tome, slična saglasnost ne postoji povodom druge sporne povelje, koja se pripisuje protivpapi Klimentu III, a koja je datirana 8. januarom 1089. godine. Iako pojedini istraživači smatraju da je reč o autentičnom dokumentu, novije analize su pokazale da se vjerovatno radi o falsifikatu, koji je takođe mogao nastati tokom 13. vijeka, a sačuvan je u veoma poznom prepisu, koji potiče tek iz 16. vijeka.[61][62]

Prvi izričiti i nesporni podaci o zvaničnom priznanju Barske nadbiskupije od strane Rima potiču tek sa kraja 12. vijeka, odnosno iz vremena vladavine Vukana Nemanjića, koji je kao dralj Dalmacije i Duklje vladao srpskim Primorjem. Stupivši u pregovore sa rimskim papom Inoćentijem III, kralj Vukan je 1199. godine uspio da obezbedi zvaničnu potvrdu postojanja Barske nadbiskupije, a ti povodom je iste godine održan i čuveni Barski sabor, na kome je zaokružen proces stvaranja nove nadbiskupije u Baru.[63]

Vidi još

Reference

  1. ^ Daničić 1863, str. 271–272.
  2. ^ Kovačević 1967, str. 316–332.
  3. ^ Kovačević 1967, str. 367.
  4. ^ Pirivatrić 2018, str. 13–41.
  5. ^ Ćirković 1981a, str. 180–196.
  6. ^ Živković 2006b, str. 451–466.
  7. ^ Kalić 1981b, str. 251-262.
  8. ^ Ćirković 1981b, str. 263-272.
  9. ^ Kovačević 1955, str. 291-294.
  10. ^ Blagojević 2011, str. 7-24. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFBlagojević2011 (help)
  11. ^ Bubalo 2011, str. 79-93.
  12. ^ Moravcsik 1967, str. 123.
  13. ^ Perić, Matijević-Sokol & Katičić 2003, str. 15.
  14. ^ Ćirković 2020
  15. ^ Fine 1991, str. 202.
  16. ^ „New Advent: Catholic Encyclopedia, Montenegro”. Pristupljeno 22. 4. 2013. 
  17. ^ „Annales Regni Francorum”. Pristupljeno 22. 4. 2013. 
  18. ^ Pertz 1845, str. 83.
  19. ^ Scholz 1970, str. 111.
  20. ^ „O upravljanju carstvom 30. Priča o provinciji Dalmaciji”. Pristupljeno 22. 4. 2013. 
  21. ^ Budak 1994, str. 44.
  22. ^ Fine 1991, str. 53.
  23. ^ Ostrogorski & Barišić 1966, str. 117.
  24. ^ Ostrogorski & Barišić 1966, str. 160–161.
  25. ^ Konstantin Jireček, Istorija Srba — Prva knjiga do 1537. godine: Politička istorija, Naučna knjiga, Beograd. (1952). pp. 72.
  26. ^ Ostrogorski & Barišić 1966, str. 156–157.
  27. ^ Ostrogorski & Barišić 1966, str. 210–211.
  28. ^ Ostrogorski & Barišić 1966, str. 376–377.
  29. ^ Ostrogorski & Barišić 1971.
  30. ^ Michaelis Glycae Annales (recognovit Immanuel Bekkerus), Corpus scriptorum historiae Byzantinae, Tom 27, Academiae litterarum regiae Borussicae, Bonnae. (1836). pp. 594.
  31. ^ „Teodosije, Žitija”. Arhivirano iz originala 15. 09. 2013. g. Pristupljeno 22. 4. 2013. 
  32. ^ Ćirković 2020, str. 317
  33. ^ Živković 2009, str. 25.
  34. ^ Kunčer 2009, str. 56.
  35. ^ Jacobo Coleto, Illyrici Sacri, Tomus octavus, Venetiis. (1819). pp. 43.
  36. ^ Vatroslav Jagić, Historija književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga — Staro doba, Knjiga Prva, JAZU, Zagreb. (1867). pp. 138.
  37. ^ a b „O upravljanju Carstvom 35. O Dukljanima i zemlji u kojoj sada stanuju”. Pristupljeno 22. 4. 2013. 
  38. ^ Dukljanska dinastija
  39. ^ Živković 2002, str. 381. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFŽivković2002 (help)
  40. ^ Živković 2009, str. 260.
  41. ^ Schlumberger 1884, str. 433-434.
  42. ^ Zagarčanin 2015, str. 201-208.
  43. ^ Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, Studio et opera Georgii Fejér, Tomi VII, Volumen V, Ab anno 471-1300., Budae. (1841). pp. 77.
  44. ^ Živković 2006b, str. 453-454.
  45. ^ „Fordham University — The Jesuit University of New York, Medieval Sourcebook, Anna Comnena, The Alexiad, Book IX”. Arhivirano iz originala 15. 03. 2013. g. Pristupljeno 22. 4. 2013. 
  46. ^ „Sveti Sava: Sabrani spisi, Hilandarska povelja Simeona Nemanje”. Pristupljeno 22. 4. 2013. 
  47. ^ „Stefan Prvovenčani: Sabrani spisi, Život Svetog Simeona”. Pristupljeno 22. 4. 2013. 
  48. ^ Vladimir Ćorović, Ilustrovana istorija Srba, Knj. druga, Politika/Narodna Knjiga, Beograd. (2005). pp. 15.
  49. ^ Dinić 1955, str. 69-94.
  50. ^ Ćirković 1970, str. 4–5, 15-18.
  51. ^ Vladimir Ćorović, Ilustrovana istorija Srba, Knj. druga, Politika/Narodna Knjiga, Beograd. (2005). pp. 34.
  52. ^ Vladimir Ćorović, Ilustrovana istorija Srba, Knj. druga, Politika/Narodna Knjiga, Beograd. (2005). pp. 45.
  53. ^ Ćirković 1970, str. 60.
  54. ^ Katičić 1982, str. 75-92.
  55. ^ Komatina 2017, str. 253–260.
  56. ^ Dragojlović 1990, str. 201-209.
  57. ^ Petrović 1991, str. 131-135.
  58. ^ Komatina 2016, str. 68-73.
  59. ^ Komatina 2016, str. 132-144, 147.
  60. ^ Mitrović 2017, str. 47-83.
  61. ^ Komatina 2016, str. 132-149, 221-226.
  62. ^ Mitrović 2017, str. 52, 65-73.
  63. ^ Komatina 2016, str. 221-226.

Izvori i literatura

Izvori
Literatura

Spoljašnje veze

  Mediji vezani za članak Duklja na Vikimedijinoj ostavi

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Дукља&oldid=27724262”