Ksenon

хемијски елемент

Ksenon (Xe, lat. xenon) plemeniti je gas VIIIA grupe.[9] Ime potiče od grčke reči ksénos što znači stran. Količina ksenona u vazduhu iznosi 0,085 ppm (engl. parts per million). Ksenon su 1898. godine otkrili Ser Vilijam Remzi i Moris Travers (Engleska). Ksenon je inertan prema svim elementima i hemikalijama, osim gasovitog fluora s kojim stvara ksenon-fluorid.[10] Ksenon je jednoatomski gas bez boje, mirisa i ukusa. On nije potpuno inertan element i pod određenim uslovima može dati više veza.[11][12][13] Tako na primer pod pritiskom od 0,1 MPa i pri temperaturi od 0 °C lakše stvara hidrate od argona. Iz ovih veza se mogu stvoriti mnoge druge veze poput oksida, kiselina i soli. Ksenon ima malu komercijalnu upotrebu, ali se u istraživanjima koristi kao superkritična tečnost.

Ksenon
Opšta svojstva
Ime, simbolksenon, Xe
Izgledbezbojni gas, ispoljava plavi sjaj kada se stavi u električno polje
U periodnom sistemu
Vodonik Helijum
Litijum Berilijum Bor Ugljenik Azot Kiseonik Fluor Neon
Natrijum Magnezijum Aluminijum Silicijum Fosfor Sumpor Hlor Argon
Kalijum Kalcijum Skandijum Titanijum Vanadijum Hrom Mangan Gvožđe Kobalt Nikl Bakar Cink Galijum Germanijum Arsen Selen Brom Kripton
Rubidijum Stroncijum Itrijum Cirkonijum Niobijum Molibden Tehnecijum Rutenijum Rodijum Paladijum Srebro Kadmijum Indijum Kalaj Antimon Telur Jod Ksenon
Cezijum Barijum Lantan Cerijum Prazeodijum Neodijum Prometijum Samarijum Evropijum Gadolinijum Terbijum Disprozijum Holmijum Erbijum Tulijum Iterbijum Lutecijum Hafnijum Tantal Volfram Renijum Osmijum Iridijum Platina Zlato Živa Talijum Olovo Bizmut Polonijum Astat Radon
Francijum Radijum Aktinijum Torijum Protaktinijum Uranijum Neptunijum Plutonijum Americijum Kirijum Berklijum Kalifornijum Ajnštajnijum Fermijum Mendeljevijum Nobelijum Lorencijum Raderfordijum Dubnijum Siborgijum Borijum Hasijum Majtnerijum Darmštatijum Rendgenijum Kopernicijum Nihonijum Flerovijum Moskovijum Livermorijum Tenesin Oganeson
Kr

Xe

Rn
jodksenoncezijum
Atomski broj (Z)54
Grupa, periodagrupa 18 (plemeniti gasovi), perioda 5
Blokp-blok
Kategorija  plemeniti gas
Rel. at. masa (Ar)131,293(6)[1]
El. konfiguracija[Kr] 4d10 5s2 5p6
po ljuskama
2, 8, 18, 18, 8
Fizička svojstva
Agregatno stanjegas; retko: tečnost
Tačka topljenja161,40 K ​(−111,75 °‍C, ​−169,15 °F)
Tačka ključanja165,051 K ​(−108,099 °‍C, ​−162,578 °F)
Gustina na STP (0 °‍C i 101,325 kPa)5,894 g/L
tečno st., na t.k.2,942 g/cm3[2]
Trojna tačka161,405 K, ​81,77 kPa[3]
Kritična tačka289,733 K, 5,842 MPa[3]
Toplota fuzije2,27 kJ/mol
Toplota isparavanja12,64 kJ/mol
Mol. topl. kapacitet21,01[4] J/(mol·K)
Napon pare
P (Pa) 100 101 102
na T (K) 83 92 103
P (Pa) 103 104 105
na T (K) 117 137 165
Atomska svojstva
Oksidaciona stanja0, +1, +2, +4, +6, +8
(retko više od 0; slabo kiseli oksid)
Elektronegativnost2,6
Energije jonizacije1: 1170,4 kJ/mol
2: 2046,4 kJ/mol
3: 3099,4 kJ/mol
Kovalentni radijus140±9 pm
Valsov radijus216 pm
Linije boje u spektralnom rasponu
Spektralne linije
Ostalo
Kristalna strukturapostraničnocentr. kubična (FCC)
Postraničnocentr. kubična (FCC) kristalna struktura za ksenon
Brzina zvuka178 |1090| m/s
Prva vrednost — gas; Druga vrednost — tečnost
Topl. vodljivost5,65×10−3 W/(m·K)
Magnetni rasporeddijamagnetičan[5]
Magnetna susceptibilnost (χmol)−43,9·10−6 cm3/mol (298 K)[6]
CAS broj7440-63-3
Istorija
Otkriće i prva izolacijaVilijam Remzi i Moris Travers (1898)
Glavni izotopi
izotop rasp. pž. (t1/2) TR PR
124Xe 0,095% 1,8×1022 y[7] εε 124Te
125Xe syn 16,9 h ε 125I
126Xe 0,089% stabilni
127Xe syn 36,345 d ε 127I
128Xe 1,910% stabilni
129Xe 26,401% stabilni
130Xe 4,071% stabilni
131Xe 21,232% stabilni
132Xe 26,909% stabilni
133Xe syn 5,247 d β 133Cs
134Xe 10,436% stabilni
135Xe syn 9,14 h β 135Cs
136Xe 8,857% 2,165×1021 y[8] ββ 136Ba
referenceVikipodaci

Ksenon se dobija iz tečnog vazduha.[14] Ksenon se dobija frakcijskom destilacijom tečnog vazduha. Koristi se u prostorijama za testiranje raketnih pogona dizajniranih za rad u vakuumu, tj. za istraživanja svemira. Kao i kripton, može se dobiti frakcijskom destilacijom tečnog vazduha (kiseonika) ili selektivnom adsorpcijom na aktivnom ugljeniku. Ksenon koji se javlja u prirodi sastoji se iz sedam stabilnih izotopa. Osim njih postoji i preko 40 nestabilnih, radioaktivnih izotopa. Odnos između izotopa ksenona je važan alat za proučavanje rane istorije Sunčevog sistema.[15] Radioaktivni izotop ksenon-135 se dobija iz joda-135 kao rezultat nuklearne fisije, delujući kao najznačajniji apsorber neutrona u nuklearnim reaktorima.[16]

Primene ksenona ograničene su samo na specijalne namene.[17] Upotrebljava se za punjenje posebnih lampi,[18] i kao opšti anestetik.[19] Električni odvodnik u vakuumskim cevima daje plavo svetlucanje što ukazuje na položaj hemijskih linija u spektru zračenja. Prvi eksimerski laser koristio je ksenonske dimerne molekule (Xe2) kao aktivni laserski medijum,[20] a prvobitni laseri su koristili ksenonske bljeskalice kao laserske pumpe.[21] Zbog velike mase atoma pogodan je za punjenje mehuričastih komora za detekciju jonizujućeg zračenja.[22] Iz istog razloga je posebno interesantan kao radni gas u budućim jonskim propulzivnim motorima.[23] Izotop 133Xe koristi se kao radioizotop u radiološkim istraživanjima.

Istorija uredi

Ksenon je otkriven u Engleskoj, a otkrili su ga škotski hemičar Vilijam Remzi i engleski hemičar Moris Travers 12. jula 1898. vrlo brzo nakon što su otkrili elemente kripton i neon. Oni su ksenon pronašli u ostacima nakon što su isparile komponente tečnog vazduha.[24][25] Remzi je za ovaj gas predložio naziv xenon prema grčkoj reči ξένον [xenon], jednini srednjeg roda reči ξένος [xenos], što znači „stranac”, „nepoznati” ili „gost”.[26][27] Godine 1902. Remzi je izvršio procenu udela ksenona u Zemljinoj atmosferi od jednog dela u 20 miliona delova vazduha.[28]

Tokom 1930-ih, američki inženjer Harold Edžerton počeo je da istražuje tehnologiju stroboskopskih svetala za fotografiju velike brzine. To ga je dovelo do izuma ksenonskih bljeskalica, u kojima se svetlost generiše slanjem električne struje u vidu impulsa kroz cev napunjenu gasom ksenonom. Edžerton je 1934. uspeo pomoću ove metode da dobije bliceve u trajanju od jedne mikrosekunde.[17][29][30]

Američki lekar Albert R. Benki mlađi počeo je 1939. da istražuje uzroke „opijenosti” uočene kod ronioca koji su ronili u velikim dubinama. Proučavao je efekte raznih mešavina vazduha za disanje na roniocima, te je otkrio da su one uzrokovale da ronioci primete promene u dubinama. Na osnovu rezultata njegovih istraživanja zaključio je da bi gas ksenon mogao poslužiti kao anestetik. Mada je ruski toksikolog Nikolaj V. Lazarev navodno već proučavao korištenje ksenona u ove svrhe još 1941. Benki je ipak prvi objavio svoj izveštaj dok je potvrda otkrića usledila 1946. kada je američki medicinski istraživač Džon H. Lorens eksperimentisao na miševima. Ksenon je prvi put upotrebljen kao anestetik pri jednoj operaciji 1951. kada je američki anesteziolog Stjuart K. Kalen uspešno operisao dva pacijenta.[31]

Dugo vremena su se ksenon i drugi plemeniti gasovi smatrali potpuno hemijski inertnim i da nisu u mogućnosti da grade bilo koje jedinjenje. Međutim, dok je predavao na Univerzitetu Britanska Kolumbija, hemičar Nil Bartlet je otkrio da je gas platina heksafluorid (PtF6) vrlo jako oksidaciono sredstvo koje može da oksiduje gasoviti kiseonik (O2) dajući dioksigenil heksafluoroplatinat (O2+[PtF6]).[32] Pošto O2 i ksenon imaju gotovo identične prve energije jonizacije, Bartlet je shvatio da bi se platina-heksafluorid mogao takođe upotrebiti za oksidiranje ksenona. Tako je 23. marta 1962. on pomešao dva gasa dobivši prvo poznato jedinjenje nekog plemenitog gasa, ksenon heksafluoroplatinat.[13][33]

Bartlet je smatrao da je sastav njegovog jedinjenja Xe+[PtF6], ali su kasniji radovi doveli do zaključka da se verovatnije radi o mešavini različitih soli koje sadrže ksenon.[34][35][36] Od tada, otkriven je još veliki broj drugih ksenonovih jedinjenja,[37] a uporedo su otkrivena i neka jedinjenja drugih plemenitih gasova argona, kriptona i radona, uključujući argon fluorohidrid (HArF),[38] kripton difluorid (KrF2)[39][40] i radon fluorid.[41] Do 1971, bilo je poznato više od 80 jedinjenja ksenona.[42][43]

U novembru 1999. tim naučnika iz kompanije IBM demonstrirao je tehnologiju koja je u mogućnosti da manipuliše pojedinačne atome. Program nazvan IBM u atomima koristio je skenirajući tunelski mikroskop da bi aranžirao 35 pojedinačnih atoma ksenona na supstrat od izuzetno ohlađenog kristala nikla, tako da su tim atomima napisali tri slova kompanije IBM. Bio je to prvi slučaj da su atomi precizno raspoređeni na nekoj ravnoj površini.[44]

Osobine uredi

 
Ksenonska bljeskalica
 
Animacija

Ksenon ima atomski broj 54, što znači da njegovo jezgro sadrži 54 protona. Pri uslovima standardne temperature i pritiska, čisti gasoviti ksenon ima gustinu od 5,761 kg/m3, što je oko 4,5 puta više od gustine Zemljine atmosfere pri površini, 1,217 kg/m3.[45]

Kao tečnost, gustina ksenona iznosi 3,100 g/mL, a najveću gustinu dostiže na trojnoj tački.[46] Pod istim uslovima, gustina čvrstog ksenona iznosi 3,640 g/cm3, što je više od prosečne gustine granita, 2,75 g/cm3.[46] Pri pritiscima od nekoliko gigapaskala (GPa), ksenon se može prevesti u metalnu fazu.[47] Čvrsti ksenon prelazi iz ravanski centrirane kubne strukture (fcc) u heksagonalnu gusto pakovanu (hcp) kristalnu fazu pod pritiskom od 155 Gpa te počinje da prelazi u metal, bez primetne promene zapremine u hcp fazi. U potpuni metalni izgled prelazi pri 155 GPa. Kada se metalizuje, ksenon poprima plavu boju poput neba, jer apsorbuje crvenu svetlost i emituje druge vidljive frekvencije. Takve osobine su neobične za metal, a objašnjavaju se relativno malom širinom elektronskih traka u metalnom ksenonu.[48][49]

Ksenon je član elemenata sa nultom valencom a koji se nazivaju plemeniti ili inertni gasovi. U većini uobičajenih hemijskih reakcija on je inertan (poput sagorevanja), jer njegova spoljašnja valentna ljuska sadrži osam elektrona. To mu daje stabilnu konfiguraciju sa minimalnom energijom u kojoj su spoljašnji elektroni čvrsto vezani.[50] U cevi za električno pražnjenje, ksenon emituje plavu ili ljubičastu svetlost kada se pobudi električnim pražnjenjem. Ksenon emituje emisijske (spektralne) linije koje obuhvataju vidljivi spektar,[51] a najintenzivnije linije se nalaze u području plavog dela spektra, što mu i daje obojenost.[52]

Izotopi uredi

Ksenon u prirodi sastavljen je iz sedam stabilnih izotopa, što je više ili isto od svih drugih poznatih hemijskih elemenata izuzev kalaja, koji ih ima deset. Kalaj je jedini poznati element koji ima više od sedam stabilnih izotopa.[53] Za izotope 126>/sup>Xe i 134Xe se pretpostavlja da se raspadaju dvostrukim beta raspadom, ali to nikad nije dokazano pa se ubrajaju u stabilne izotope.[54] Osim ovih stabilnih, postoji preko 40 nestabilnih izotopa koji su dobro istraženi. Među nestabilnim izotopima najduže „živući” je 136Xe, za koji je dokazano da se raspada dvostrukim beta raspadom uz vreme poluraspada od 2,11×1021 godina.[55] Izotop 129Xe nastaje beta raspadom 129I, a ima vreme poluraspada od 16 miliona godina, dok su 131mXe, 133Xe, 133mXe i 135Xe neki od fisijskih proizvoda izotopa 235U i 239Pu[56] pa se kao takvi koriste kao indikatori nuklearnih eksplozija. Sada je dokazana i radioaktivnost izotopa 124Xe.

Jezgra dva stabilna izotopa ksenona, 129Xe i 131Xe, imaju intrinsični ugaoni momenat različit od nule (nuklearni spin, pogodan za NMR). Nuklearni spinovi se mogu poravnati iznad nivoa uobičajene polarizacije pomoću cirkularno polarizovane svetlosti i pare rubidijuma.[57] Tako postignuta polarizacija spina atomskog jezgra ksenona može prekoračiti za 50% svoje maksimalne vrednosti, značajno prelazeći vrednost termalne ravnoteže koju nalaže paramagnetna statistika (obično 0,001% najviše vrednosti pri sobnoj temperaturi, čak i u prisustvu najsnažnijih magneta). Takvo slaganje spinova izvan ravnoteže je privremena situacija i naziva se hiperpolarizacija. Proces hiperpolarizacije ksenona naziva se optičko pumpanje (iako se sam proces znatno razlikuje od „pumpanja” kod lasera).[58]

Pošto jezgro izotopa 129Xe ima spin 1/2, pa stoga ima nulti električni kvadrupolni moment, ono ne pokazuje bilo kakve kvadrupolne međureakcije tokom sudara sa drugim atomima, te se njegova hiperpolarizacija može održavati tokom dužeg vremenskog perioda, čak i kada se laserski snop prekine ili isključi a alkalne pare uklone kondenzacijom sa površine pri sobnoj temperaturi. Polarizacija spina 129Xe može se održati od nekoliko sekundi kod atoma ksenona rastvorenih u krvi[59] pa do nekoliko sati u gasnoj fazi[60] i nekoliko dana u duboko smrznutom čvrstom ksenonu.[61] Za razliku od njega, izotop 131Xe ima vrednost nuklearnog spina od ​32 i kvadrupolni moment različit od nule, tako da su njegova vremena relaksacije t1 u rasponima od milisekunde do sekunde.[62]

Neki radioaktivni izotopi ksenona, na primer 133Xe i 135Xe, nastaju neutronskom radijacijom fisijskog materijala unutar nuklearnih reaktora.[11] Izotop 135Xe je od posebnog značaja u procesima koji se odvijaju u nuklearnim fisijskim reaktorima. 135Xe ima enormno veliki poprečni presek za termalne neutrone od 2,6×106 barna,[16] te tako on deluje kao apsorber neutrona ili „otrov” koji može usporiti ili potpuno zaustaviti lančanu nuklearnu reakciju nakon određenog perioda. Ova pojava je otkrivena kod prvih nuklearnih reaktora koji su napravljeni u sklopu američkog projekta Menhetn za proizvodnju plutonijuma. Kasnije su naučnici načinili promene u dizajnu reaktora da bi povećali reaktivnost u njima (broj neutrona po fisiji koji dalje učestvuju u fisiji drugih atoma nuklearnog goriva).[63] „Trovanje” reaktora sa 135Xe igralo je značajnu ulogu u Černobiljskoj katastrofi.[64] Gašenje ili smanjenje snage reaktora može biti rezultat akumuliranja 135Xe i prelaska reaktora u takozvanu „jodnu jamu”.

U ekstremnim, neželjenim uslovima, relativno visoke koncentracije radioaktivnih izotopa ksenona se mogu naći da izlaze iz nuklearnog reaktora zbog otpuštanja fisionih proizvoda nastalih od oštećenih šipki nuklearnog goriva[65] ili fisije uranijuma u vodi za hlađenje.[66]

Pošto je ksenon traser za dva „roditeljska” izotopa, odnos izotopa ksenona u meteoritima je moćan alat za proučavanje nastanka Sunčevog sistema. Jodno-ksenonska metoda radiometričnog datiranja daje vreme prošlo između nukleosinteze i kondenzacije čvrstog objekta iz solarne maglice. Fizičar Džon H. Rejnolds je 1960. otkrio da određeni meteoriti sadrže izotopsku anomaliju u vidu prekomernog udela ksenona-129. On je zaključio da je taj ksenon proizvod raspada radioaktivnog joda-129. Ovaj izotop sporo nastaje spalacijom kosmičkim zrakama i nuklearnom fisijom, ali se u većim količinama proizvodi samo u eksplozijama supernova. Kako je vreme poluraspada 129I srazmerno kratko na kosmološkoj vremenskoj skali, samo 16 miliona godina, ono pokazuje da je prošlo vrlo malo vremena između neke supernove i vremena kada su meteoriti postali čvrsti te u sebi „zarobili” 129I. Za ova dva događaja (supernova i očvršćivanje gasnog oblaka) smatra se da su se desili tokom rane istorije Sunčevog sistema, pošto je izotop 129I po svemu sudeći nastao pre formiranja Sunčevog sistema, zasejavajući oblak solarnog gasa izotopima iz drugog izvora. Ovaj izvor iz supernove takođe je mogao uzrokovati i kolaps solarnog gasnog oblaka.[67][68]

Na sličan način, izotopski odnosi ksenona kao što su 129Xe/130Xe i 136Xe/130Xe su takođe vrlo dobri alati za razumevanje diferencijacije planeta i prvobitnog otpuštanja gasova.[15] Na primer, u atmosferi Marsa postoji slična rasprostranjenost ksenona kao na Zemlji: 0,08 ppm (engl. parts per million, delova na milion);[69] međutim, na Marsu je zabeležen veći udeo izotopa 129Xe nego na Zemlji ili Suncu. Kako se taj izotop generiše radioaktivnim raspadom, rezultat može ukazivati da je Mars izgubio svoju prvobitnu atmosferu, možda unutar prvih 100 miliona godina nakon što je nastao.[70][71] U drugom primeru, višak 129Xe pronađen u gasovitim izvorima ugljen dioksida u Novom Meksiku možda potiče od raspada gasova nastalih u plaštu nedugo nakon formiranja Zemlje.[56][72]

Rasprostranjenost uredi

Količine ksenona u Zemljinoj atmosferi su zanemarive, otprilike 87±1 nL/L odnosno oko 1 deo ksenona na 11,5 miliona delova vazduha,[73] a takođe je pronađen kao komponenta gasova koji izlaze iz nekih mineralnih izvora. Ksenon se komercijalno dobija kao nusproizvod separacije vazduha na kiseonik i azot. Nakon te separacije, generalno vršene pomoću frakcione destilacije u dvostrukoj koloni, proizvedeni tečni kiseonik sadrži male količine kriptona i ksenona. U dodatnim koracima frakcione destilacije, tečni kiseonik se može obogatiti tako da sadrži 0,1 do 0,2% mešavine kriptona i ksenona, koji se izdvajaju bilo apsorpcijom na silika-gelu ili destilacijom. Konačno, mešavina dva plemenita gasa se može destilacijom razdvojiti na zasebne gasove.[74][75] Svetska proizvodnja ksenona 1998. godine je procenjena na 5.000 do 7.000 m3.[76] Zbog njegovog vrlo malog udela, ksenon je dosta skuplji od lakših plemenitih gasova. Tako je, na primer, približna cena manjih količina ksenona u Evropi 1999. godine iznosila 10 €/L, dok je kripton koštao 1 €/L a neon 0,20 €/L,[76] dok je cena mnogo rasprostranjenijeg argona iznosila manje od jednog evro centa po litru.

Unutar Sunčevog sistema, udeo jezgara ksenona je 1,56×10−8, što je po rasprostranjenosti otprilike jedan deo na 630.000 delova po ukupnoj masi.[77] Ksenon je relativno redak u Sunčevoj atmosferi, na Zemlji, asteroidima i kometama. Planeta Jupiter ima neuobičajeno veliki udeo ksenona u svojoj atmosferi, oko 2,6 viši nego što ima Sunce.[78][79] Ovako velika zastupljenost ksenona na Jupiteru je i dalje nepoznanica, a možda je uzrokovana ranijim, brzim nastankom planetezimala, malih subplanetarnih tela, pre nego što se protosolarna maglica počela zagrejavati.[80] (U suprotnom, ksenon ne bi bio zarobljen u ledu planetezimala.) Problem niskog nivoa zemaljskog ksenona možda može biti objašnjen kovalentnim vezivanjem ksenona na kiseonik unutar kvarca, tako smanjujući „isparavanje” ksenona u atmosferu.[81]

Za razliku od plemenitih gasova nižih masa, tokom normalnog procesa nukleosinteze unutar neke zvezde ne nastaje ksenon. Elementi masivniji od izotopa železa-56 imaju neto energetski „trošak” da bi nastali putem fusije, tako da zvezda ne dobija dodatnu energiju proizvodeći ksenon.[67] Umesto toga, ksenon nastaje tokom eksplozija supernova,[82] procesom hvatanja sporih neutrona (s-proces), u zvezdama crvenim divovima koje su iscrpile vodonik u svojim jezgrima i ušle u asimptotsku granu giganata,[83] tokom klasičnih eksplozija nova[84] te radioaktivnim raspadom elemenata poput joda, uranijuma i plutonijuma.[56]

Jedinjenja uredi

Nakon otkrića Nila Bartleta 1962. godine da ksenon može da gradi određena hemijska jedinjenja, otkriven je i proučen veliki broj ksenonovih jedinjenja. Gotovo sva poznata ksenonova jedinjenja sadrže elektronegativne atome fluora ili kiseonika.[85]

Halidi uredi

 
Ksenon-tetrafluorid
 
Kristali XeF4, 1962.

Poznata su tri fluorida ksenona: XeF
2
, XeF
4
i XeF
6
. Za XeF se teoretiše da je nestabilan.[86] Fluoridi ksenona su polazna tačka za sintezu gotovo svih ostalih ksenonovih jedinjenja.

Čvrsti, kristalni difluorid XeF
2
nastaje kada se mešavina fluora i gasovitog ksenona izloži ultraljubičastom svetlu.[87] Za tu reakciju dovoljno je ultraljubičasta komponenta dnevnog svetla.[88] Dugotrajno zagrejavanje XeF
2
na visokim temperaturama uz NiF
2
kao katalizator daje XeF
6
.[89] Piroliza XeF
6
u prisustvu natrijum fluorida (NaF) daje veoma čvrsti XeF
4
.[90]

Ksenonovi fluoridi se ponašaju kao primaoci i kao donori fluorida, gradeći soli koje sadrže takve katjone kao što su XeF+
i Xe
2
F+
3
i anjone poput XeF
5
, XeF
7
i XeF2−
8
. Zeleni, paramagnetični Xe+
2
formira se redukcijom XeF
2
sa gasovitim ksenonom.[85] Jedinjenje XeF
2
je u mogućnosti da gradi i koordinacijske komplekse sa jonima prelaznih metala. Do danas je sintetisano i opisano preko 30 takvih kompleksa.[89]

Iako su ksenonovi fluoridi relativno dobro proučeni, ostali halidi nisi poznati, uz jedini izuzetak dihlorida, XeCl2. Za ksenon dihlorid navedeno je da je endotermno, bezbojno, kristalno jedinjenje koje se raspada na elemente pri temperaturi od 80 °C, a stvara se visokofrekventnim ozračivanjem mešavine ksenona, fluora i silicijum ili ugljenik tetrahlorida.[91] Međutim, postoji određena sumnja da li se kod XeCl
2
uopšte radi o realnom jedinjenju ili se radi o Van der Valsovom molekulu, koji se sastoji iz slabo povezanih Xe atoma i molekula Cl
2
.[92] Teoretski proračuni ukazuju da je linearni molekul XeCl
2
manje stabilan od Van der Valsovog kompleksa.[93]

Oksidi i oksohalidi uredi

Poznata su tri oksida ksenona: ksenon trioksid (XeO
3
) i ksenon tetroksid (XeO
4
), koji su opasno eksplozivni i izuzetno jaka oksidacijska sredstva, te ksenon dioksid (XeO2), koji je otkriven 2011. godine i ima koordinacijski broj četiri.[94]

XeO2 nastaje kada se ksenon tetrafluorid pospe preko leda. Njegova kristalna struktura mu daje sposobnost da zameni silicijum u silikatnim mineralima.[95] Katjon XeOO+ je identifikovan pomoću infracrvene spektroskopije u uzorcima čvrstog argona.[96]

Ksenon reaguje direktno sa kiseonikom, a trioksid nastaje hidrolizom XeF
6
:[97]

XeF
6
+ 3 H
2
O
XeO
3
+ 6 HF

XeO
3
je slabo kiseo, rastvara se u bazama dajući nestabilne soli ksenate koje sadrže anjon HXeO
4
. Ove nestabilne soli se vrlo lako disproporcioniraju u gasoviti ksenon i perksenatne soli, koje sadrže XeO4−
6
anjon.[98]

Barijum perksenat, kada se tretira sa koncentriranom sumpornom kiselinom, daje gasoviti ksenon tetroksid:[91]

Ba
2
XeO
6
+ 2 H
2
SO
4
→ 2 BaSO
4
+ 2 H
2
O
+ XeO
4

Da bi se sprečilo raspadanje, ksenon tetroksid koji se tako dobije, odmah se hladi čime nastaje svetložuti prah. Na temperaturi iznad −35,9 °C eksplodira raspadajući se na gasoviti ksenon i kiseonik.

Poznato je više ksenonovih oksifluorida, uključujući XeOF
2
, XeOF
4
, XeO
2
F
2
i XeO
3
F
2
. XeOF
2
nastaje reakcijom kiseonik difluorida (OF
2
) sa gasovitim ksenonom pri niskim temperaturama. Takođe se može dobiti i delimičnom hidrolizom XeF
4
. On se disproporcionira pri −20 °C na XeF
2
i XeO
2
F
2
.[99] XeOF
4
nastaje delimičnom hidrolizom XeF
6
,[100] ili reakcijom XeF
6
sa natrijum perksenatom, Na
4
XeO
6
. Ova druga reakcija takođe daje i manje količine XeO
3
F
2
. XeOF
4
reaguje sa CsF dajući anjon XeOF
5
,[99][101] dok XeOF3 reaguje sa fluoridima alkalnih metala KF, RbF i CsF dajući anjon XeOF
4
.[102]

Druga jedinjenja uredi

 
Spejs-šatl Atlantis osvetljen ksenonskim svetlima

Odnedavno, postoji interes za ksenonovim jedinjenjima gde je on direktno vezan za neki od slabije elektronegativnih elementa od fluora ili kiseonika, naročito ugljenik.[97] Grupe koje preuzimaju elektrone, poput grupa sa supstitucijom fluora, neophodne su da bi se stabilizovala ova jedinjenja.[98] Do danas je opisan veliki broj takvih jedinjenja kao što su:[99][103]

  • C
    6
    F
    5
    –Xe+
    –N≡C–CH
    3
    , gde je C6F5 pentafluorofenilna grupa.
  • [C
    6
    F
    5
    ]
    2
    Xe
  • C
    6
    F
    5
    –Xe–X
    , gde je X CN, F ili Cl.
  • R–C≡C–Xe+
    , gde je R C
    2
    F
    5
    ili tert-butil.
  • C
    6
    F
    5
    –XeF+
    2
  • (C
    6
    F
    5
    Xe)
    2
    Cl+

Druga jedinjenja koja sadrže ksenon spojen na slabije elektronegativniji element uključuju F–Xe–N(SO
2
F)
2
i F–Xe–BF
2
. Ovaj drugi se sintetiše iz dioksigenil-tetrafluoroborata, O
2
BF
4
, pri temperaturi od −100 °C.[99][104] Neobični jon koji sadrži ksenon je katjon tetraksenonzlato(II), AuXe2+
4
, koji sadrži veze između zlata i ksenona.[105] Taj jon se javlja u jedinjenju AuXe
4
(Sb
2
F
11
)
2
, a zanimljiv je jer u sebi ima direktne hemijske veze između dva atoma poznata po svojoj nereaktivnosti, ksenona i zlata, gde ksenon deluje kao ligand prelaznih metala.

Jedinjenje Xe
2
Sb
2
F
11
sadrži vezu Xe-Xe, najdužu poznatu vezu između dva elementa (iznosi 308,71 pm = 3,0871 Å).[105]

Godine 1995. M. Rasanen sa saradnicima, naučnicima sa Univerziteta u Helsinkiju, Finska, objavili su da su dobili ksenon dihidrid (HXeH), a nešto kasnije i ksenon hidridhidroksid (HXeOH), hidroksenoacetilen (HXeCCH) i druge molekule koje sadrže ksenon.[106] Krijačev i drugi su objavili dobijanje HXeOXeH pomoću fotolize vode unutar kriogene ksenonove matrice.[107] Dobijeni su takođe i deuterizirani molekuli HXeOD i DXeOH.[108]

Klatrati i ekscimeri uredi

 
Gasna cev za pražnjenje sa ksenonom

Pored jedinjenja u kojima ksenon gradi hemijske veze, on takođe može da gradi i klatrate, supstance gde su ksenonovi atomi „zarobljeni” unutar kristalne rešetke nekog drugog jedinjenja. Primer je ksenon hidrat (Xe•5,75 H2O), gde atomi ksenona zauzimaju praznine u rešetki molekula vode.[109] Ovakav klatrat ima tačku topljenja od 24 °C.[98] Takođe je dobijena i deuterizirana verzija ovog hidrata.[110] Takvi klatrati hidrata se mogu naći i u prirodi u uslovima visokog pritiska, kao što je jezero Vostok ispod večnog leda na Antarktiku.[111] Formacija klatrata se može koristiti da se frakcionalno destiliše ksenon, argon i kripton.[112]

Ksenon takođe može da gradi endohedralna fulerenska jedinjenja, gde je atom ksenona uhvaćen unutar molekula fulerena. Tako uhvaćeni atom u fulerenu se može nadgledati pomoću 129Xe NMR spektroskopije. Upotrebom ove tehnike, mogu se analizirati hemijske reakcije na molekulu fulerena, zbog osetljivosti hemijskog pomaka atoma ksenona na svoje okruženje. Međutim, atom ksenona takođe ima određeni elektronski uticaj na reaktivnost fulerena.[113]

Dok su atomi ksenona u svom osnovnom energetskom stanju, oni se između sebe odbijaju i ne grade međusobne veze. Međutim, kada se ti atomi pobude, oni mogu da formiraju egzimere (pobuđene dimere) sve dok se elektroni ne vrate u osnovno stanje. Ovakva supstanca nastaje zbog toga što njegovi atomi teže da popune svoju krajnju spoljnu elektronsku ljusku i mogu to učiniti tokom vrlo kratkog perioda tako što dodaju elektron iz susednog atoma ksenona. Tipični životni vek ksenonovih ekscimera iznosi 1–5 ns, te se raspada otpuštajući fotone talasne dužine između 150 i 173 nm.[114][115] Ksenon takođe može da gradi ekscimere sa drugim elementima, poput halogenih broma, hlora i fluora.[116]

Upotreba uredi

Iako je ksenon redak i relativno skup za izdvajanje iz Zemljine atmosfere, on ima veliki broj aplikacija.

Osvetljenje i optika uredi

Sijalice sa gasnim pražnjenjem uredi

 
Ksenonska kratkolučna svetiljka
 
VW Golf VI sa ksenonskim svetlima, LED dnevnim svetlima i senzorima automatskog sistema za pomoć pri parkiranju

Ksenon se upotrebljava u uređajima koji emituju svetlost zvanim ksenonske bljeskalice, a koje se koriste u fotografskim aparatima i stroboskopskim svetiljkama;[17] za pobuđivanje aktivnog laserskog medija u laserima koji generišu koherentno svetlo;[117] te nešto ređe u baktericidnim svetiljkama.[118] Prvi laser čvrstog stanja izumljen 1960. koristio je ksenonsku bljeskalicu kao lasersku pumpu,[21] a laseri korišteni za pogon inercijalnog zadržavanja fuzije takođe su koristili iste bljeskalice kao pumpe.[119]

Neprekinute, kratkolučne, visokopritisne ksenonske svetiljke imaju temperaturu boje sličnu kao Sunčeva svetlost u podne, pa se zbog toga koriste u simulatorima Sunca. Drugim rečima, hromatičnost takvih svetiljki je vrlo bliska zagrejanom crnom telu sa temperaturom sličnom kao što je površina Sunca. Nakon što su one prvi put uvedene 1940-ih, te svetiljke su polako počele da zamenjuju ugljenične lučne svetiljke u filmskim projektorima, a koje su imale znatno kraći vek trajanja.[18] Ksenonske svetiljke su korištene i u uobičajenim 35-milimetarskim, IMAX i novim digitalnim projektorima za sisteme filmske projekcije, automobilskim svetiljkama za pražnjenje visokog intenziteta (HID), visokotehnološkim „taktičkim” bljeskalicama i drugim specijalnim prilikama. Takve lučne svetiljke su odličan izvor kratkotalasnog ultraljubičastog zračenja i imaju intenzivnu emisiju u blisko-infracrvenom intervalu, koji se koristi u nekim sistemima za noćno posmatranje.

Pojedinačne ćelije u plazma-ekranima koriste mešavinu ksenona i neona koja se pretvara u plazmu pomoću elektroda. Međudelovanje te plazme i elektroda generiše ultraljubičaste fotone, koji dalje pobuđuju sloj fosfora sa prednje strane ekrana.[120][121]

Ksenon se koristi i kao „pokretački gas” u visokopritisnim natrijumskim svetiljkama. On ima najnižu toplotnu provodljivost i najniži potencijal jonizacije među svim neradioaktivnim plemenitim gasovima. Kao plemeniti gas, ne ometa niti učestvuje u hemijskim reakcijama koje se dešavaju unutar svetiljke. Niska toplotna provodljivost umanjuje toplotne gubitke u svetiljci dok je ona u stanju upotrebe, a niski potencijal jonizacije omogućava da probojni napon u gasu bude relativno nizak u hladnom stanju, što olakšava samo paljenje odnosno pobuđivanje svetiljke.[122]

Laseri uredi

Godine 1962. grupa istraživača pri Belovim laboratorijama (Bell Labs) otkrila je lasersko dejstvo u ksenonu,[123] a kasnije da se laserski snop poboljša ako se u laserski medijum doda malo helijuma.[124][125] Prvi ekscimerski laseri koristili su dimer Xe2 energiziran snopom elektrona kako bi dobili stimulisanu emisiju pri ultraljubičastoj talasnoj dužini od 176 nm.[20] U ekscimerskim laserima (odnosno tačnije ekscipleksima) takođe su se koristili i ksenon-hlorid i ksenon-fluorid.[126] Ekscimerski laser sa ksenon-hloridom se koristio u određene dermatološke svrhe.[127]

Medicina uredi

Anestezija uredi

Ksenon se koristi i kao opšti anestetik. Iako je relativno skup, mašine za anesteziju koje mogu da rade sa ksenonom pojavile su se na evropskom tržištu jer se ksenon može reciklirati i ponovno koristiti pa se time postiže i ekonomičnost njegove upotrebe.[128][129] Ksenon deluje na mnoge različite receptore i jonske kanale, te poput mnogih, teoretski, višemodalnih inflamacijskih anestetika, ova međudelovanja su verovatno komplementarna. Ksenon je takođe i antagonist NMDA receptora sa velikim afinitetom na mestu glicina.[130] Međutim, on se razlikuje od drugih sličnih antagonista koji se klinički koriste po tome što nije neurotoksičan te ima sposobnost da inhibira neurotoksičnost ketamina i azot-suboksida.[131][132] Za razliku od ketamina i NO, ksenon ne stimuliše efluks iz dopamina iz akumbenskog nukleusa (centara za zadovoljstvo u mozgu).[133] Slično kao azot-suboksid i ciklopropan, ksenon aktivira dvoporni domen kalijumskog kanala TREK-1. Sličan kanal TASK-3, takođe impliciran u delovanje inhalacijske anestezije, nije osetljiv na ksenon.[134]

Ksenon inhibira nikotinske acetilholinske α4β2 receptore koji doprinose analgeziji (ublažavanju bolova) kroz leđa.[135][136] Ksenon je delotvoran inhibitor proteina Ca2+ ATPaze u ćelijskoj membrani. On inhibira ovaj protein tako što se veže na hidrofobne pore unutar enzima i onemogućava da enzim nastavi sa aktivnim konformacijama.[137] Ksenon je takođe i kompetitivni inhibitor serotoninskih 5-HT3 receptora. Iako ova aktivnost smanjuje mučninu i povraćanje nastalu zbog anestezije, ona sama po sebi nije anestetična niti antinociceptivna.[138]

Ksenon ima minimalnu alveolarnu koncentraciju (MAC) od 72% kod pacijenata starosti oko 40 godina, što ga čini 44% snažnijim anestetikom od N2O.[139] Stoga se on može koristiti u koncentracijama sa kiseonikom snižavajući rizik od hipoksije. Za razliku od azot-suboksida (N2O), ksenon ne spada u stakleničke gasove te se ne smatra štetnim po okolinu.[140] Ksenon koji se ispusti u atmosferu vraća se svom prvobitnom izvoru, pa stoga nema nikakvog uticaja na zagađenje vazduha.

Neuroprotektant uredi

Ksenon izaziva snažnu kardio- i neurozaštitu putem raznih mehanizama delovanja. Putem njegovog uticaja na Ca2+, K+, KATP\HIF i NMDA antagonizme, ksenon je neurozaštitan kada se upotrebi pre, tokom i nakon tranzitivnih (prolaznih) ishemičnih napada (TIA).[141][142] Ksenon je takođe i antagonist visokog afiniteta na glicinskom mestu NMDA receptora.[130] On je i kardiozaštitan u ishemično-reperfuzijskim uslovima tako što izaziva farmakološke neishemične preduslove. Ksenon je i kardiozaštitan tako što aktivira PKC-epsilon i dalje p38-MAPK (p38 mitogen-aktiviranu proteinkinazu).[143]

Ksenon imitira neuronske ishemične preduslove tako što aktivira kalijumske kanale osetljive na ATP.[144] Ovaj gas alosterno smanjuje aktiviranje inhibicije ATP upravljanih kanala nezavisno od podjedinice sulfonilurea receptora 1, produžavajući vreme otvorenosti KATP kanala i povećavajući frekvenciju.[145] Ksenon ushodno reguliše transkripcioni faktor 1 alfa koji indukuje hipoksiju (HIF1a).

Gas ksenon je dodat kao sastojak mešavini za disanje za novorođene bebe u bolnici Sv. Majkla u Bristolu, Engleska, jer su imala vrlo male šanse za preživljavanje. Pošto je taj postupak bio uspešan, postepeno je doveo do potvrde za upotrebu ksenona u kliničkim ispitivanjima kod sličnih slučajeva.[146] Ovaj tretman je rađen istovremeno sa snižavanjem telesne temperature na 33,5°C.[147]

Doping uredi

Udisanje mešavine ksenona i kiseonika aktivira proizvodnju transkripcionog faktora HIF-1-alfa, koji dovodi do povećane proizvodnje eritropoetina. Za ovaj hormon je poznato da povećava proizvodnju crvenih krvnih ćelija, te se time i znatno pojačava izdržljivost i snaga sportista.[148] Međutim, 31. augusta 2014. Svetska antidoping agencija (WADA) dodala je ksenon (i argon) na spisak zabranjenih supstanci i metoda, mada do danas ne postoji pouzdan test za dokazivanje zloupotrebe ovog gasa na sportskim takmičenjima.[149]

Medicinsko snimanje uredi

Gama emisija iz radioizotopa 133Xe ksenona može se koristiti na primer za snimanje srca, pluća i mozga, pomoću jednoprotonske emisione računarske tomografije. 133Xe je takođe korišten za merenje protoka krvi.[150][151][152]

Ksenon, a posebno hiperpolarizovani 129Xe, jeste koristan kontrastni agens za magnetno rezonantno snimanje (MRI). U gasovitoj fazi, on može da prikazuje šupljine u poroznom uzorku, kao što su alveole u plućima ili protok gasova u plućima.[153][154] Pošto je ksenon rastvorljiv u vodi i u hidrofobnim rastvaračima, on se može koristiti za snimanje različitih mekih živih tkiva.[155][156][157]

Hirurgija uredi

Eksimerni laser sa ksenon hloridom ima određene dermatološke upotrebe.[158]

NMR spektroskopija uredi

Zbog velike, fleksibilne spoljašnje elektronske ljuske atoma ksenona, NMR spektar se menja kao odgovor na okolne uslove i može se koristiti za praćenje hemijskih okolnosti sredine. Na primer, ksenon rastvoren u vodi, ksenon rastvoren u hidrofobnom rastvaraču i ksenon povezan sa određenim proteinima mogu se razlikovati pomoću NMR.[159][160]

Hiperpolarizovani ksenon se može koristiti u površinskoj hemiji. Normalno je teško okarakterisati površine NMR-om, jer su signali sa površine preplavljeni signalima iz atomskih jezgara u većem delu uzorka koji su mnogo brojniji od površinskih jezgara. Međutim, nuklearni spinovi na čvrstim površinama mogu se selektivno polarizovati prenošenjem na njih spinova polarizacije sa hiperpolarizovanog ksenonskog gasa. To čini površinske signale dovoljno jakim da se mere i razlikuju od signala širom zapremina.[161][162]

Drugo uredi

U nuklearno energetskim studijama se ksenon koristi u komorama sa mehurima,[163] sondama i u drugim oblastima gde je poželjna velika molekulska težina i inertna hemija. Sporedni proizvod ispitivanja nuklearnog oružja je ispuštanje radioaktivnog ksenona-133 i ksenona-135. Ovi izotopi se prate kako bi se osiguralo poštovanje ugovora o zabrani nuklearnih testova,[164] i radi potvrđivanja nuklearnih testova od strane država kao što je Severna Koreja.[165]

 
Prototip ksenonskog jonskog motora koji se testira u Laboratoriji za mlazni pogon agencije NASA

Tečni ksenon koristi se u kalorimetrima[166] za merenje gama zraka i kao detektor hipotetičkih slabo interaktivnih masivnih čestica (engl. Weakly interacting massive particles, VIMP). Kada se VIMP sudari s ksenonskim jezgrom, teorija predviđa da to daje dovoljno energije da izazove jonizaciju i scintilaciju. Tečni ksenon je koristan za ove eksperimente, jer njegova gustina čini interakciju tamne materije verovatnijom i omogućava tih detektor putem samozaštite.

Ksenon je poželjno pogonsko gorivo za jonsko pokretanje svemirskih letelica, jer ima nizak potencijal jonizacije po atomskoj masi i može se skladištiti kao tečnost na sobnoj temperaturi (pod visokim pritiskom), a istovremeno lako ispari da bi se nahranio motor. Ksenon je inertan, ekološki prihvatljiv i manje korozivan za jonski motor u odnosu na druga goriva poput žive ili cezijuma. Ksenon je prvi put korišćen za satelitske jonske motore tokom 1970-ih.[167] Kasnije je korišćen kao pogonsko gorivo za JPL-ovu sondu Duboki svemir 1, evropsku svemirsku letelicu SMART-1[23] i za tri jonska pogonska motora na Nasinoj svemirskoj letelici Zora.[168]

Hemijski se perksenatna jedinjenja koriste kao oksidansi u analitičkoj hemiji. Ksenon difluorid se koristi za graviranje silicijuma, posebno u proizvodnji mikroelektromehaničkih sistema (MEMS).[169] Lek protiv karcinoma 5-fluorouracil može se proizvesti reakcijom ksenon difluorida sa uracilom.[170] Ksenon se takođe koristi u kristalografiji proteina. Primenjeni pod pritiscima od 0,5 do 5 MPa (5 do 50 atm) na proteinski kristal, ksenonski atomi se vežu u pretežno hidrofobnim šupljinama, često stvarajući visokokvalitetni, izomorfni, teškoatomski derivat koji se može koristiti za rešavanje faznog problema.[171][172]

Mere predostrožnosti uredi

Ksenon
 
Opasnosti
NFPA 704
 Kod zapaljivosti 0: Neće goreti (npr. voda)Zdravstveni kod 0: Izlaganje pod stanjem vatre ne bi predstavljalo opasnost osim one običnog gorljivog materijala (npr. natrijum hlorid)Kod reaktivnosti 0: Normalno stabilan, čak i pod stanjem izloženosti vatri; nije reaktivan s vodom (npr. tečni azot)Special hazards (white): no code
0
0
0

Budući da su snažno oksidativna, mnoga jedinjenja kiseonika i ksenona su toksična; ona su takođe eksplozivna (visoko egzotermna), pri čemu se razlažu do elementarnog ksenona i diatomskog kiseonika (O2) sa mnogo jačim hemijskim vezama od ksenonskih jedinjenja.[173]

Ksenonski gas se može bezbedno čuvati u uobičajenim zatvorenim staklenim ili metalnim posudama na standardnoj temperaturi i pritisku. Međutim, lako se rastvara u većini plastika i guma, i stoga postepeno izlazi iz kontejnera koji je zatvoren takvim materijalima.[174] Ksenon nije toksičan, mada se rastvara u krvi i pripada izabranoj grupi supstanci koje prodiru kroz krvno-moždanu barijeru, uzrokujući blagu do potpune hirurške anestezije kada se udiše u visokim koncentracijama sa kiseonikom.[173]

Brzina zvuka u ksenonskom gasu (169 m/s) manja je od one u vazduhu,[175] jer je prosečna brzina teških ksenonskih atoma manja od brzine molekula azota i kiseonika u vazduhu. Stoga, ksenon vibrira sporije u glasnim žicama kada se izdahne i stvara niže tonove glasa, efekat suprotan glasu visokog tona proizvedenom u helijumu. Poput helijuma, ksenon ne zadovoljava potrebe tela za kiseonikom, a istovremeno je i jednostavni asfiksant i anestetik moćniji od azot oksida; zbog toga, kao i zato što je ksenon skup, mnogi univerziteti su zabranili glasovnu demonstraciju kao opštu hemijsku demonstraciju. Gas sumpor heksafluorid je sličan ksenonu po molekularnoj težini (146 naspram 131), jeftiniji je i premda zagušljiv, nije toksičan ili anestetik; te se često koristi kao zamena u ovim demonstracijama.[176]

Gusti gasovi poput ksenona i sumpor heksafluorida mogu se bezbedno udisati ako se pomešaju sa najmanje 20% kiseonika. Ksenon u koncentraciji od 80%, zajedno sa 20% kiseonika, brzo proizvodi nesvesnost opšte anestezije (i za to se koristi, kao što je gore diskutovano). Udisanje veoma efikasno i brzo meša gasove različitih gustina tako da se teži gasovi izbacuju zajedno sa kiseonikom i ne nakupljaju se na dnu pluća.[177] Postoji, međutim, opasnost povezana sa bilo kojim teškim gasom u velikim količinama: on može neprimetno da ispunjava kontejner, i osoba koja uđe u prostor ispunjen bezmirisnim, bezbojnim gasom može se ugušiti bez upozorenja. Ksenon se retko koristi u dovoljno velikim količinama da to predstavlja problem, mada potencijalna opasnost postoji svaki put kada se rezervoar ili posuda ksenona drže u neventilisanom prostoru.[178]

Reference uredi

  1. ^ Meija, J.; et al. (2016). „Atomic weights of the elements 2013 (IUPAC Technical Report)”. Pure and Applied Chemistry. 88 (3): 265—291. doi:10.1515/pac-2015-0305. 
  2. ^ „Xenon”. Gas Encyclopedia. Air Liquide. 2009. Arhivirano iz originala 12. 03. 2016. g. Pristupljeno 20. 06. 2019. 
  3. ^ a b Haynes, William M., ur. (2011). CRC Handbook of Chemistry and Physics (92nd izd.). Boca Raton, FL: CRC Press. str. 4.123. ISBN 1439855110. 
  4. ^ Hwang, Shuen-Cheng; Weltmer, William R. (2000). „Helium Group Gases”. Kirk-Othmer Encyclopedia of Chemical Technology. Wiley. str. 343—383. ISBN 0-471-23896-1. doi:10.1002/0471238961.0701190508230114.a01. 
  5. ^ Magnetic susceptibility of the elements and inorganic compounds Arhivirano na sajtu Wayback Machine (12. januar 2012), in Lide, D. R., ur. (2005). CRC Handbook of Chemistry and Physics (86th izd.). Boca Raton (FL): CRC Press. ISBN 0-8493-0486-5. 
  6. ^ Weast, Robert (1984). CRC, Handbook of Chemistry and Physics. Boca Raton, Florida: Chemical Rubber Company Publishing. str. E110. ISBN 0-8493-0464-4. 
  7. ^ „Observation of two-neutrino double electron capture in 124Xe with XENON1T”. Nature. 568 (7753): 532—535. 2019. doi:10.1038/s41586-019-1124-4. 
  8. ^ Albert, J. B.; Auger, M.; Auty, D. J.; Barbeau, P. S.; Beauchamp, E.; Beck, D.; Belov, V.; Benitez-Medina, C.; Bonatt, J.; Breidenbach, M.; Brunner, T.; Burenkov, A.; Cao, G. F.; Chambers, C.; Chaves, J.; Cleveland, B.; Cook, S.; Craycraft, A.; Daniels, T.; Danilov, M.; Daugherty, S. J.; Davis, C. G.; Davis, J.; Devoe, R.; Delaquis, S.; Dobi, A.; Dolgolenko, A.; Dolinski, M. J.; Dunford, M.; et al. (2014). „Improved measurement of the 2νββ half-life of 136Xe with the EXO-200 detector”. Physical Review C. 89. Bibcode:2014PhRvC..89a5502A. arXiv:1306.6106 . doi:10.1103/PhysRevC.89.015502. 
  9. ^ Housecroft, C. E.; Sharpe, A. G. (2008). Inorganic Chemistry (3. изд.). Prentice Hall. ISBN 978-0-13-175553-6. 
  10. ^ Parkes, G.D. & Phil, D. (1973). Melorova moderna neorganska hemija. Beograd: Naučna knjiga. 
  11. ^ а б Husted, Robert; Boorman, Mollie (2003-12-15). „Xenon”. Los Alamos National Laboratory, Chemical Division. Приступљено 2007-09-26. 
  12. ^ Rabinovich Viktor Abramovich; Vasserman, A. A.; Nedostup, V. I.; Veksler, L. S. (1988). Thermophysical properties of neon, argon, krypton, and xenon (engl. изд.). Washington, DC: Hemisphere Publishing Corp. Bibcode:1988wdch...10.....R. ISBN 0-89116-675-0. Приступљено 2009-04-02. 
  13. ^ а б Freemantel Michael (2003-08-25). „Chemistry at its Most Beautiful” (PDF). Chemical & Engineering News. Приступљено 2007-09-13. 
  14. ^ urednici (2007). „Xenon”. Columbia Electronic Encyclopedia (6. изд.). Columbia University Press. Приступљено 2007-10-23. 
  15. ^ а б Kaneoka Ichiro (1998). „Xenon's Inside Story”. Science. 280 (5365): 851—852. doi:10.1126/science.280.5365.851b. 
  16. ^ а б Weston M. Stacey (2007). Nuclear Reactor Physics. Wiley-VCH. стр. 213. ISBN 3-527-40679-4. 
  17. ^ а б в James Burke (2003). Twin Tracks: The Unexpected Origins of the Modern World. Oxford University Press. стр. 33. ISBN 0-7432-2619-4. 
  18. ^ а б David Mellor (2000). Sound Person's Guide to Video. Focal Press. стр. 186. ISBN 0-240-51595-1. 
  19. ^ Sanders, Robert D.; Ma, Daqing; Maze, Mervyn (2005). „Xenon: elemental anaesthesia in clinical practice”. British Medical Bulletin. 71 (1): 115—35. PMID 15728132. doi:10.1093/bmb/ldh034. 
  20. ^ а б Basov N. G.; Danilychev, V. A.; Popov, Yu. M. (1971). „Stimulated Emission in the Vacuum Ultraviolet Region”. Soviet Journal of Quantum Electronics. 1 (1): 18—22. Bibcode:1971QuEle...1...18B. doi:10.1070/QE1971v001n01ABEH003011. 
  21. ^ а б Toyserkani E.; Khajepour, A; Corbin, S. (2004). Laser Cladding. CRC Press. стр. 48. ISBN 0-8493-2172-7. 
  22. ^ Ball Philip (2002-05-01). „Xenon outs WIMPs”. Nature. Приступљено 2007-10-08. 
  23. ^ а б Saccoccia G.; del Amo, J. G.; Estublier, D. (2006-08-31). „Ion engine gets SMART-1 to the Moon”. ESA. Приступљено 2007-10-01. 
  24. ^ Ramsay, W.; Travers, M. W. (1898). „On the extraction from air of the companions of argon, and neon”. Report of the Meeting of the British Association for the Advancement of Science: 828. 
  25. ^ Gagnon, Steve. „It's Elemental – Xenon”. Thomas Jefferson National Accelerator Facility. Приступљено 2007-06-16. 
  26. ^ nepoznat autor (1904). Daniel Coit Gilman; Harry Thurston Peck; Frank Moore Colby, ур. The New International Encyclopædia. Dodd, Mead and Company. стр. 906. 
  27. ^ The Merriam-Webster New Book of Word Histories. Merriam-Webster, Inc. 1991. стр. 513. ISBN 0-87779-603-3. 
  28. ^ Ramsay William (1902). „An Attempt to Estimate the Relative Amounts of Krypton and of Xenon in Atmospheric Air”. Proceedings of the Royal Society of London. 71 (467–476): 421—426. doi:10.1098/rspl.1902.0121. 
  29. ^ nepoznat autor. „History”. Millisecond Cinematography. Архивирано из оригинала 2006-08-22. г. Приступљено 2007-11-07. 
  30. ^ Paschotta Rüdiger (2007-11-01). „Lamp-pumped lasers”. Encyclopedia of Laser Physics and Technology. RP Photonics. Приступљено 2007-11-07. 
  31. ^ Marx, Thomas; Schmidt, Michael; Schirmer, Uwe; Reinelt, Helmut (2000). „Xenon anesthesia” (PDF). Journal of the Royal Society of Medicine. 93 (10): 513—7. PMC 1298124 . PMID 11064688. Приступљено 2007-10-02. 
  32. ^ Bartlett, Neil; Lohmann, D. H. (1962). „Dioxygenyl hexafluoroplatinate (V), O2+[PtF6]”. Proceedings of the Chemical Society. London: Chemical Society (3): 115. doi:10.1039/PS9620000097. 
  33. ^ Bartlett, N. (1962). „Xenon hexafluoroplatinate (V) Xe+[PtF6]”. Proceedings of the Chemical Society. London: Chemical Society (6): 218. doi:10.1039/PS9620000197. 
  34. ^ Graham L.; Graudejus, O.; Jha N.K.; Bartlett, N. (2000). „Concerning the nature of XePtF6”. Coordination Chemistry Reviews. 197 (1): 321—334. doi:10.1016/S0010-8545(99)00190-3. 
  35. ^ A. F. Holleman; Wiberg, Ego (2001). Bernhard J. Aylett, ур. Inorganic Chemistry. San Diego: Academic Press. ISBN 0-12-352651-5. ; prevod knjige Lehrbuch der Anorganischen Chemie, koju je prvobitno napisao A. F. Holleman, nastavak od Egon Wiberga, urednik Nils Wiberg, Berlin: de Gruyter, 1995, 34. izd., ISBN 3-11-012641-9.
  36. ^ Steel Joanna (2007). „Biography of Neil Bartlett”. College of Chemistry, University of California, Berkeley. Arhivirano iz originala 2009-09-23. g. Pristupljeno 2007-10-25. 
  37. ^ Bartlett Neil (2003-09-09). „The Noble Gases”. Chemical & Engineering News. American Chemical Society. 81 (36). Pristupljeno 2007-10-01. 
  38. ^ Leonid Khriachtchev; Pettersson, Mika; Runeberg, Nino; Lundell, Jan; Räsänen, Markku (2000-08-24). „A stable argon compound”. Nature. 406 (6798): 874—6. PMID 10972285. doi:10.1038/35022551. Pristupljeno 2008-06-04. 
  39. ^ Lynch, C. T.; Summitt, R.; Sliker, A. (1980). CRC Handbook of Materials Science. CRC Press. ISBN 0-87819-231-X. 
  40. ^ MacKenzie, D. R. (1963). „Krypton Difluoride: Preparation and Handling”. Science. 141 (3586): 1171. Bibcode:1963Sci...141.1171M. PMID 17751791. doi:10.1126/science.141.3586.1171. 
  41. ^ Paul R. Fields; Lawrence Stein; Moshe H. Zirin (1962). „Radon Fluoride”. Journal of the American Chemical Society. 84 (21): 4164—4165. doi:10.1021/ja00880a048. 
  42. ^ „Xenon”. Periodic Table Online. CRC Press. Arhivirano iz originala 2007-04-10. g. Pristupljeno 2007-10-08. 
  43. ^ Moody G. J. (1974). „A Decade of Xenon Chemistry”. Journal of Chemical Education. 51 (10): 628—630. Bibcode:1974JChEd..51..628M. doi:10.1021/ed051p628. Pristupljeno 2007-10-16. 
  44. ^ 2 Researchers Spell 'I.B.M.,' Atom by Atom - New York Times
  45. ^ Williams David R. (2007-04-19). „Earth Fact Sheet”. NASA. Pristupljeno 2007-10-04. 
  46. ^ a b Elena Aprile; Bolotnikov, Aleksey E.; Doke, Tadayoshi (2006). Noble Gas Detectors. Wiley-VCH. str. 8—9. ISBN 3-527-60963-6. 
  47. ^ Caldwell W. A.; Nguyen, J.; Pfrommer, B.; Louie, S.; Jeanloz, R. (1997). „Structure, bonding and geochemistry of xenon at high pressures”. Science. 277 (5328): 930—933. doi:10.1126/science.277.5328.930. 
  48. ^ E. Fontes. „Golden Anniversary for Founder of High-pressure Program at CHESS”. Cornell University. Pristupljeno 2009-05-30. 
  49. ^ Eremets, Mikhail I.; Gregoryanz, Eugene A.; Struzhkin, Victor V.; et al. (2000). „Electrical Conductivity of Xenon at Megabar Pressures”. Physical Review Letters. 85 (13): 2797—800. Bibcode:2000PhRvL..85.2797E. PMID 10991236. doi:10.1103/PhysRevLett.85.2797. 
  50. ^ Bader Richard F. W. „An Introduction to the Electronic Structure of Atoms and Molecules”. McMaster University. Pristupljeno 2007-09-27. 
  51. ^ Talbot John. „Spectra of Gas Discharges”. Rheinisch-Westfälische Technische Hochschule Aachen. Arhivirano iz originala 2007-07-18. g. Pristupljeno 2006-08-10. 
  52. ^ William Marshall Watts (1904). An Introduction to the Study of Spectrum Analysis. London: Longmans, Green, and Co. 
  53. ^ J. B. Rajam (1960). Atomic Physics (7. izd.). Delhi: S. Chand and Co. ISBN 81-219-1809-X. 
  54. ^ Barabash A. S. (2002). „Average (Recommended) Half-Life Values for Two-Neutrino Double-Beta Decay”. Czechoslovak Journal of Physics. 52 (4): 567—573. Bibcode:2002CzJPh..52..567B. arXiv:nucl-ex/0203001 . doi:10.1023/A:1015369612904. 
  55. ^ Ackerman N. (2011). „Observation of Two-Neutrino Double-Beta Decay in ^{136}Xe with the EXO-200 Detector”. Physical Review Letters. 107 (21). doi:10.1103/PhysRevLett.107.212501. 
  56. ^ a b v Caldwell Eric (2004-01-01). „Periodic Table – Xenon”. Resources on Isotopes. USGS. Pristupljeno 2007-10-08. 
  57. ^ Otten Ernst W. (2004). „Take a breath of polarized noble gas”. Europhysics News. 35 (1): 16. Bibcode:2004ENews..35...16O. doi:10.1051/epn:2004109. 
  58. ^ I. C. Ruset; Ketel, S.; Hersman, F. W. (2006). „Optical Pumping System Design for Large Production of Hyperpolarized 129Xe”. Physical Review Letters. 96 (5): 053002. Bibcode:2006PhRvL..96e3002R. doi:10.1103/PhysRevLett.96.053002. 
  59. ^ J. Wolber; Cherubini, A.; Leach, M. O.; Bifone, A. (2000). „On the oxygenation-dependent 129Xe t1 in blood”. NMR in Biomedicine. 13 (4): 234—7. PMID 10867702. 
  60. ^ B. Chann; Nelson, I. A.; Anderson, L. W.; et al. (2002). „129Xe-Xe molecular spin relaxation”. Physical Review Letters. 88 (11): 113—201. Bibcode:2002PhRvL..88k3201C. doi:10.1103/PhysRevLett.88.113201. 
  61. ^ Gustav Konrad von Schulthess; Smith, Hans-Jørgen; Pettersson, Holger; Allison, David John (1998). The Encyclopaedia of Medical Imaging. Taylor & Francis. str. 194. ISBN 1-901865-13-4. 
  62. ^ W. W. Warren; Norberg, R. E. (1966). „Nuclear Quadrupole Relaxation and Chemical Shift of Xe131 in Liquid and Solid Xenon”. Physical Review. 148 (1): 402—412. Bibcode:1966PhRv..148..402W. doi:10.1103/PhysRev.148.402. 
  63. ^ „Hanford Becomes Operational”. The Manhattan Project: An Interactive History. U.S. Department of Energy. Arhivirano iz originala 2009-12-10. g. Pristupljeno 2007-10-10. 
  64. ^ Jeremy I. Pfeffer; Nir, Shlomo (2000). Modern Physics: An Introductory Text. Imperial College Press. str. 421—. ISBN 1-86094-250-4. 
  65. ^ Edwards A. Laws (2000). Aquatic Pollution: An Introductory Text. John Wiley and Sons. str. 505. ISBN 0-471-34875-9. 
  66. ^ „A Nuclear Nightmare”. Time. 1979-04-03. Arhivirano iz originala 12. 10. 2007. g. Pristupljeno 2007-10-09. 
  67. ^ a b Donald D. Clayton (1983). Principles of Stellar Evolution and Nucleosynthesis. University of Chicago Press. ISBN 0-226-10953-4. 
  68. ^ Bolt, B. A.; Packard, R. E.; Price, P. B. (2007). „John H. Reynolds, Physics: Berkeley”. The University of California, Berkeley. Pristupljeno 2007-10-01. 
  69. ^ Williams David R. (2004-09-01). „Mars Fact Sheet”. NASA. Pristupljeno 2007-10-10. 
  70. ^ Schilling James. „Why is the Martian atmosphere so thin and mainly carbon dioxide?”. Mars Global Circulation Model Group. Arhivirano iz originala 2010-05-28. g. Pristupljeno 2007-10-10. 
  71. ^ Zahnle Kevin J. (1993). „Xenological constraints on the impact erosion of the early Martian atmosphere”. Journal of Geophysical Research. 98 (E6): 10,899—10,913. Bibcode:1993JGR....9810899Z. doi:10.1029/92JE02941. 
  72. ^ Boulos M. S.; Manuel, O.K. (1971). „The xenon record of extinct radioactivities in the Earth”. Science. 174 (4016): 1334—6. Bibcode:1971Sci...174.1334B. PMID 17801897. doi:10.1126/science.174.4016.1334. 
  73. ^ Hwang Shuen-Cheng; Robert D. Lein; Daniel A. Morgan (2005). „Noble Gases”. Kirk-Othmer Encyclopedia of Chemical Technology (5. izd.). Wiley. ISBN 0-471-48511-X. doi:10.1002/0471238961.0701190508230114.a01. 
  74. ^ Frank G. Kerry (2007). Industrial Gas Handbook: Gas Separation and Purification. CRC Press. str. 101—103. ISBN 0-8493-9005-2. 
  75. ^ „Xenon – Xe”. CFC StarTec LLC. 1998-08-10. Arhivirano iz originala 12. 06. 2020. g. Pristupljeno 2007-09-07. 
  76. ^ a b Häussinger Peter; Glatthaar, Reinhard; Rhode, Wilhelm; Kick, Helmut; Benkmann, Christian; et al. (2001). „Noble Gases”. Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry (6. izd.). Wiley. ISBN 3-527-20165-3. doi:10.1002/14356007.a17_485. 
  77. ^ David Arnett (1996). Supernovae and Nucleosynthesis. Princeton, New Jersey: Princeton University Press. ISBN 0-691-01147-8. 
  78. ^ Mahaffy P. R.; Niemann, H. B.; Alpert, A.; Atreya, S. K.; et al. (2000). „Noble gas abundance and isotope ratios in the atmosphere of Jupiter from the Galileo Probe Mass Spectrometer”. Journal of Geophysical Research. 105 (E6): 15061—15072. Bibcode:2000JGR...10515061M. doi:10.1029/1999JE001224. 
  79. ^ Maseni udio je izračunat iz prosečne mase atoma u Sunčevom sistemu od oko 1,29 jedinica atomske mase (u)
  80. ^ Owen Tobias; Mahaffy, Paul; Niemann, H. B.; Atreya, Sushil; Donahue, Thomas; Bar-Nun, Akiva; de Pater, Imke (1999). „A low-temperature origin for the planetesimals that formed Jupiter”. Nature. 402 (6759): 269—70. Bibcode:1999Natur.402..269O. PMID 10580497. doi:10.1038/46232. 
  81. ^ Sanloup, Chrystèle; et al. (2005). „Retention of Xenon in Quartz and Earth's Missing Xenon”. Science. 310 (5751): 1174—7. Bibcode:2005Sci...310.1174S. PMID 16293758. doi:10.1126/science.1119070. 
  82. ^ Heymann D.; Dziczkaniec, M. (1979-03-19). Xenon from intermediate zones of supernovae. Proceedings 10th Lunar and Planetary Science Conference. Houston, Texas: Pergamon Press, Inc. стр. 1943—1959. Bibcode:1979LPSC...10.1943H. 
  83. ^ Beer, H.; Kaeppeler, F.; Reffo, G.; Venturini, G. (1983-11-01). „Neutron capture cross-sections of stable xenon isotopes and their application in stellar nucleosynthesis”. Astrophysics and Space Science. 97 (1): 95—119. Bibcode:1983Ap&SS..97...95B. doi:10.1007/BF00684613. 
  84. ^ Pignatari M.; Gallino R.; Straniero O.; Davis A. (2004). „The origin of xenon trapped in presolar mainstream SiC grains”. Memorie della Societa Astronomica Italiana. 75: 729—734. Bibcode:2004MmSAI..75..729P. 
  85. ^ а б Harding, Charlie; Johnson, David Arthur; Janes, Rob (2002). Elements of the p block. UK: Royal Society of Chemistry. стр. 93—94. ISBN 0-85404-690-9. 
  86. ^ Dean H Liskow; Henry F Schaefer; Paul S Bagus; Bowen Liu (1973). „Probable nonexistence of xenon monofluoride as a chemically bound species in the gas phase”. J Amer Chem Soc. 95 (12): 4056—4057. doi:10.1021/ja00793a042. 
  87. ^ Weeks, James L.; Chernick, Cedric; Matheson, Max S. (1962). „Photochemical Preparation of Xenon Difluoride”. Journal of the American Chemical Society. 84 (23): 4612. doi:10.1021/ja00882a063. 
  88. ^ Streng, L. V.; Streng, A. G. (1965). „Formation of Xenon Difluoride from Xenon and Oxygen Difluoride or Fluorine in Pyrex Glass at Room Temperature”. Inorganic Chemistry. 4 (9): 1370—1371. doi:10.1021/ic50031a035. 
  89. ^ а б Tramšek, Melita; Žemva, Boris (2006-12-05). „Synthesis, Properties and Chemistry of Xenon(II) Fluoride” (PDF). Acta Chimica Slovenica. 53 (2): 105—116. doi:10.1002/chin.200721209. Архивирано из оригинала (PDF) 12. 05. 2013. г. Приступљено 2009-07-18. 
  90. ^ Ogrin, Tomaz; Bohinc, Matej; Silvnik, Joze (1973). „Melting-point determinations of xenon difluoride-xenon tetrafluoride mixtures”. Journal of Chemical and Engineering Data. 18 (4): 402. doi:10.1021/je60059a014. 
  91. ^ а б Scott, Thomas; Eagleson, Mary (1994). „Xenon Compounds”. Concise encyclopedia chemistry. Walter de Gruyter. стр. 1183. ISBN 3-11-011451-8. 
  92. ^ Proserpio, Davide M.; Hoffmann, Roald; Janda, Kenneth C. (1991). „The xenon-chlorine conundrum: van der Waals complex or linear molecule?”. Journal of the American Chemical Society. 113 (19): 7184. doi:10.1021/ja00019a014. 
  93. ^ Richardson NA, Hall MB (1993). „The potential energy surface of xenon dichloride”. The Journal of Physical Chemistry. 97 (42): 10952. doi:10.1021/j100144a009. 
  94. ^ Brock DS, Schrobilgen GJ (2011). „Synthesis of the missing oxide of xenon, XeO2, and its implications for earth's missing xenon”. Journal of the American Chemical Society. 133 (16): 6265—9. PMID 21341650. doi:10.1021/ja110618g. 
  95. ^ „Chemistry: Where did the xenon go?”. Nature. 471: 138. 2011-03-13. doi:10.1038/471138d. 
  96. ^ Zhou M, Zhao Y, Gong Y, Li J (2006). „Formation and Characterization of the XeOO+ Cation in Solid Argon”. Journal of the American Chemical Society. 128 (8): 2504—5. PMID 16492012. doi:10.1021/ja055650n. 
  97. ^ а б John H. Holloway; Hope, Eric G. (1998). A. G. Sykes, ур. Advances in Inorganic Chemistry Press. Academic. стр. 65. ISBN 0-12-023646-X. 
  98. ^ а б в W. Henderson (2000). Main group chemistry. UK: Royal Society of Chemistry. стр. 152—153. ISBN 0-85404-617-8. 
  99. ^ а б в г Mackay, Kenneth Malcolm; Mackay, Rosemary Ann; Henderson, W. (2002). Introduction to modern inorganic chemistry (6. изд.). CRC Press. стр. 497—501. ISBN 0-7487-6420-8. 
  100. ^ Smith D. F. (1963). „Xenon Oxyfluoride”. Science. 140 (3569): 899—900. Bibcode:1963Sci...140..899S. PMID 17810680. doi:10.1126/science.140.3569.899. 
  101. ^ K. O. Christe; D. A. Dixon; J. C. P. Sanders; G. J. Schrobilgen; S. S. Tsai; W. W. Wilson (1995). „On the Structure of the [XeOF5] Anion and of Heptacoordinated Complex Fluorides Containing One or Two Highly Repulsive Ligands or Sterically Active Free Valence Electron Pairs”. Inorg. Chem. 34 (7): 1868—1874. doi:10.1021/ic00111a039. 
  102. ^ K. O. Christe; C. J. Schack; D. Pilipovich (1972). „Chlorine trifluoride oxide. V. Complex formation with Lewis acids and bases”. Inorg. Chem. 11 (9): 2205—2208. doi:10.1021/ic50115a044. 
  103. ^ Frohn H; Theißen Michael (2004). „C6F5XeF, a versatile starting material in xenon–carbon chemistry”. Journal of Fluorine Chemistry. 125 (6): 981. doi:10.1016/j.jfluchem.2004.01.019. 
  104. ^ Goetschel Charles T.; Loos, Karl R. (1972). „Reaction of xenon with dioxygenyl tetrafluoroborate. Preparation of FXe-BF2”. Journal of the American Chemical Society. 94 (9): 3018. doi:10.1021/ja00764a022. 
  105. ^ а б Li, Wai-Kee; Zhou, Gong-Du; Mak, Thomas C. W. (2008). Gong-Du Zhou; Thomas C. W. Mak, ур. Advanced Structural Inorganic Chemistry. Oxford University Press. стр. 678. ISBN 0-19-921694-0. 
  106. ^ Gerber R. B. (2004). „Formation of novel rare-gas molecules in low-temperature matrices”. Annual Review of Physical Chemistry. 55 (1): 55—78. Bibcode:2004ARPC...55...55G. PMID 15117247. doi:10.1146/annurev.physchem.55.091602.094420. 
  107. ^ Khriachtchev Leonid; Isokoski, Karoliina; Cohen, Arik; Räsänen, Markku; Gerber, R. Benny (2008). „A Small Neutral Molecule with Two Noble-Gas Atoms: HXeOXeH”. Journal of the American Chemical Society. 130 (19): 6114—8. PMID 18407641. doi:10.1021/ja077835v. 
  108. ^ Pettersson Mika; Khriachtchev, Leonid; Lundell, Jan; Räsänen, Markku (1999). „A Chemical Compound Formed from Water and Xenon: HXeOH”. Journal of the American Chemical Society. 121 (50): 11904—11905. doi:10.1021/ja9932784. 
  109. ^ Pauling L. (1961). „A molecular theory of general anesthesia”. Science. 134 (3471): 15—21. Bibcode:1961Sci...134...15P. PMID 13733483. doi:10.1126/science.134.3471.15.  Ponovno izdano kao: Pauling, Linus; Kamb, Barclay, ур. (2001). Linus Pauling: Selected Scientific Papers. 2. River Edge, New Jersey: World Scientific. стр. 1328—1334. ISBN 981-02-2940-2. 
  110. ^ Tomoko Ikeda; Mae, Shinji; Yamamuro, Osamu; Matsuo, Takasuke; et al. (2000-11-23). „Distortion of Host Lattice in Clathrate Hydrate as a Function of Guest Molecule and Temperature”. Journal of Physical Chemistry A. 104 (46): 10623—10630. doi:10.1021/jp001313j. 
  111. ^ McKay C. P.; Hand, K. P.; Doran, P. T.; Andersen, D. T.; Priscu, J. C. (2003). „Clathrate formation and the fate of noble and biologically useful gases in Lake Vostok, Antarctica”. Geophysical Letters. 30 (13): 35. Bibcode:2003GeoRL..30m..35M. doi:10.1029/2003GL017490. 
  112. ^ Barrer R. M.; Stuart, W. I. (1957). „Non-Stoichiometric Clathrate of Water”. Proceedings of the Royal Society of London. 243 (1233): 172—189. Bibcode:1957RSPSA.243..172B. doi:10.1098/rspa.1957.0213. 
  113. ^ Frunzi Michael; Cross, R. James; Saunders, Martin (2007). „Effect of Xenon on Fullerene Reactions”. Journal of the American Chemical Society. 129 (43): 13343—6. PMID 17924634. doi:10.1021/ja075568n. 
  114. ^ William Thomas Silfvast (2004). Laser Fundamentals. Cambridge University Press. ISBN 0-521-83345-0. 
  115. ^ John G. Webster (1998). The Measurement, Instrumentation, and Sensors Handbook. Springer. ISBN 3-540-64830-5. 
  116. ^ Charles McGhee; Taylor, Hugh R.; Gartry, David S.; Trokel, Stephen L. (1997). Excimer Lasers in Ophthalmology. Informa Health Care. ISBN 1-85317-253-7. 
  117. ^ „Xenon Applications”. Praxair Technology. 2007. Arhivirano iz originala 22. 03. 2013. g. Pristupljeno 2007-10-04. 
  118. ^ Baltás E.; Csoma, Z.; Bodai, L.; Ignácz, F.; Dobozy, A.; Kemény, L. (2003). „A xenon-iodine electric discharge bactericidal lamp”. Technical Physics Letters. 29 (10): 871—872. Bibcode:2003TePhL..29..871S. doi:10.1134/1.1623874. 
  119. ^ Skeldon M.D.; Saager, R.; Okishev, A.; Seka, W. (1997). „Thermal distortions in laser-diode- and flash-lamp-pumped Nd:YLF laser rods” (PDF). LLE Review. 71: 137—144. Arhivirano (PDF) iz originala 16. 10. 2003. g. Pristupljeno 2007-02-04. 
  120. ^ „The plasma behind the plasma TV screen”. Plasma TV Science. Arhivirano iz originala 15. 10. 2007. g. Pristupljeno 2007-10-14. 
  121. ^ Marin Rick (2001-03-21). „Plasma TV: That New Object Of Desire”. The New York Times. Pristupljeno 2009-04-03. 
  122. ^ John Waymouth (1971). Electric Discharge Lamps. Cambridge, MA: The M.I.T. Press. ISBN 0-262-23048-8. 
  123. ^ C. K. N. Patel; Bennett W. R.; Faust, W. L.; McFarlane, R. A. (1962-08-01). „Infrared spectroscopy using stimulated emission techniques”. Physical Review Letters. 9 (3): 102—104. Bibcode:1962PhRvL...9..102P. doi:10.1103/PhysRevLett.9.102. 
  124. ^ C. K. N. Patel; Faust, W. L.; McFarlane, R. A. (1962-12-01). „High gain gaseous (Xe-He) optical masers”. Applied Physics Letters. 1 (4): 84—85. Bibcode:1962ApPhL...1...84P. doi:10.1063/1.1753707. 
  125. ^ W. R. Bennett Jr. (1962). „Gaseous optical masers”. Applied Optics Supplement. 1: 24—61. Bibcode:1962ApOpt...1S..24B. doi:10.1364/AO.1.000024. 
  126. ^ „Laser Output”. University of Waterloo. Arhivirano iz originala 06. 07. 2011. g. Pristupljeno 2007-10-07. 
  127. ^ E. Baltás; Csoma, Z.; Bodai, L.; Ignácz, F.; Dobozy, A.; Kemény, L. (2006). „Treatment of atopic dermatitis with the xenon chloride excimer laser”. Journal of the European Academy of Dermatology and Venereology. 20 (6): 657—60. PMID 16836491. doi:10.1111/j.1468-3083.2006.01495.x. 
  128. ^ Singh Sanjay (2005-05-15). „Xenon: A modern anaesthetic”. Indian Express Newspapers Limited. Arhivirano iz originala 13. 08. 2007. g. Pristupljeno 2007-10-10. 
  129. ^ Tonner P. H. (2006). „Xenon: one small step for anaesthesia ... ? (editorial review)”. Current Opinion in Anaesthesiology. 19 (4): 382—4. PMID 16829718. doi:10.1097/01.aco.0000236136.85356.13. 
  130. ^ a b Banks P, Franks NP, Dickinson R (2010). „Competitive inhibition at the glycine site of the N-methyl-D-aspartate receptor mediates xenon neuroprotection against hypoxia-ischemia”. Anesthesiology. 112 (3): 614—22. PMID 20124979. doi:10.1097/ALN.0b013e3181cea398. 
  131. ^ Ma D, Wilhelm S, Maze M, Franks NP (2002). „Neuroprotective and neurotoxic properties of the 'inert' gas, xenon”. Br J Anaesth. 89 (5): 739—46. PMID 12393773. doi:10.1093/bja/89.5.739. 
  132. ^ Nagata A, Nakao SS, Nishizawa N, et al. (2001). „Xenon inhibits but N(2)O enhances ketamine-induced c-Fos expression in the rat posterior cingulate and retrosplenial cortices”. Anesth Analg. 92 (2): 362—8. PMID 11159233. doi:10.1213/00000539-200102000-00016. 
  133. ^ Sakamoto S, Nakao S, Masuzawa M, et al. (2006). „The differential effects of nitrous oxide and xenon on extracellular dopamine levels in the rat nucleus accumbens: a microdialysis study”. Anesth Analg. 103 (6): 1459—63. PMID 17122223. doi:10.1213/01.ane.0000247792.03959.f1. 
  134. ^ Gruss M, Bushell TJ, Bright DP, Lieb WR, et al. (2004). „Two-pore-domain K+ channels are a novel target for the anesthetic gases xenon, nitrous oxide, and cyclopropane”. Mol Pharmacol. 65 (2): 443—52. PMID 14742687. doi:10.1124/mol.65.2.443. 
  135. ^ Yamakura T, Harris RA (2000). „Effects of gaseous anesthetics nitrous oxide and xenon on ligand-gated ion channels. Comparison with isoflurane and ethanol”. Anesthesiology. 93 (4): 1095—101. PMID 11020766. doi:10.1097/00000542-200010000-00034. 
  136. ^ Rashid MH, Furue H, Yoshimura M, Ueda H (2006). „Tonic inhibitory role of alpha4beta2 subtype of nicotinic acetylcholine receptors on nociceptive transmission in the spinal cord in mice”. Pain. 125 (1–2): 125—35. PMID 16781069. doi:10.1016/j.pain.2006.05.011. 
  137. ^ Maria M. Lopez; Kosk-Kosicka Danuta (1995). „How Do Volatile Anesthetics Inhibit Ca2+-ATPases?”. The Journal of Biological Chemistry. 270 (47): 28239—28245. doi:10.1074/jbc.270.47.28239. 
  138. ^ Suzuki T, Koyama H, Sugimoto M, et al. (2002). „The diverse actions of volatile and gaseous anesthetics on human-cloned 5-hydroxytryptamine3 receptors expressed in Xenopus oocytes”. Anesthesiology. 96 (3): 699—704. PMID 11873047. doi:10.1097/00000542-200203000-00028. 
  139. ^ Nickalls RW, Mapleson WW. „Age‐related iso‐MAC charts for isoflurane, sevoflurane and desflurane in man”. British Journal of Anesthesiology. 
  140. ^ Goto T, Nakata Y, Morita S (2003). „Will xenon be a stranger or a friend?: the cost, benefit, and future of xenon anesthesia”. Anesthesiology. 98 (1): 1—2. PMID 12502969. doi:10.1097/00000542-200301000-00002. Arhivirano iz originala 11. 08. 2011. g. Pristupljeno 2010-09-15. 
  141. ^ „Xenon Attenuates Cerebral Damage after Ischemia in Pigs”. 102 (5). 2005-05-01: 929—936. Arhivirano iz originala 29. 11. 2014. g. Pristupljeno 03. 08. 2019. 
  142. ^ Dingley J, Tooley J, Porter H, Thoresen M (2006). „Xenon Provides Short-Term Neuroprotection in Neonatal Rats When Administered After Hypoxia-Ischemia”. Stroke. 2006; 37: 501-506. 37 (2): 501—6. PMID 16373643. doi:10.1161/01.STR.0000198867.31134.ac. 
  143. ^ Weber NC, Toma O, Wolter JI, et al. (2005). „The noble gas xenon induces pharmacological preconditioning in the rat heart in vivo via induction of PKC-epsilon and p38 MAPK”. Br J Pharmacol. 144 (1): 123—32. PMC 1575984 . PMID 15644876. doi:10.1038/sj.bjp.0706063. 
  144. ^ Bantel C, Maze M, Trapp S (2009). „Neuronal preconditioning by inhalational anesthetics: evidence for the role of plasmalemmal adenosine triphosphate-sensitive potassium channels”. Anesthesiology. 110 (5): 986—95. PMC 2930813 . PMID 19352153. doi:10.1097/ALN.0b013e31819dadc7. 
  145. ^ Bantel C, Maze M, Trapp S (2010). „Noble gas xenon is a novel adenosine triphosphate-sensitive potassium channel opener”. Anesthesiology. 112 (3): 623—30. PMC 2935677 . PMID 20179498. doi:10.1097/ALN.0b013e3181cf894a. 
  146. ^ „First baby given xenon gas to prevent brain injury”. BBC News. 2010-04-09. Pristupljeno 2010-04-09. 
  147. ^ Sian Newman. „Xenon gas used in a bid to reduce brain injury in newborns”. Swansea University. Arhivirano iz originala 24. 05. 2012. g. Pristupljeno 2011-10-19. 
  148. ^ „Breathe it in”. The Economist. 2014-02-08. 
  149. ^ „WADA amends Section S.2.1 of 2014 Prohibited List”. 2014-08-31. Arhivirano iz originala 27. 04. 2021. g. Pristupljeno 03. 08. 2019. 
  150. ^ Van Der Wall, Ernst (1992). What's New in Cardiac Imaging?: SPECT, PET, and MRI. Springer. ISBN 0-7923-1615-0. 
  151. ^ Frank, John (1999). „Introduction to imaging: The chest”. Student BMJ. 12: 1—44. Pristupljeno 2008-06-04. 
  152. ^ Chandak, Puneet K. (1995-07-20). „Brain SPECT: Xenon-133”. Brigham RAD. Arhivirano iz originala 2012-01-04. g. Pristupljeno 2008-06-04. 
  153. ^ Albert, M. S.; Balamore, D. (1998). „Development of hyperpolarized noble gas MRI”. Nuclear Instruments and Methods in Physics Research A. 402 (2–3): 441—53. Bibcode:1998NIMPA.402..441A. PMID 11543065. doi:10.1016/S0168-9002(97)00888-7. 
  154. ^ Irion, Robert (1999-03-23). „Head Full of Xenon?”. Science News. Arhivirano iz originala 2004-01-17. g. Pristupljeno 2007-10-08. 
  155. ^ Wolber, J.; Rowland, I. J.; Leach, M. O.; Bifone, A. (1998). „Intravascular delivery of hyperpolarized 129Xenon for in vivo MRI”. Applied Magnetic Resonance. 15 (3–4): 343—352. doi:10.1007/BF03162020. 
  156. ^ Driehuys, B.; Möller, H.E.; Cleveland, Z.I.; Pollaro, J.; Hedlund, L.W. (2009). „Pulmonary perfusion and xenon gas exchange in rats: MR imaging with intravenous injection of hyperpolarized 129Xe”. Radiology. 252 (2): 386—93. PMC 2753782 . PMID 19703880. doi:10.1148/radiol.2522081550. 
  157. ^ Cleveland, Z.I.; Möller, H.E.; Hedlund, L.W.; Driehuys, B. (2009). „Continuously infusing hyperpolarized 129Xe into flowing aqueous solutions using hydrophobic gas exchange membranes”. The Journal of Physical Chemistry. 113 (37): 12489—99. PMC 2747043 . PMID 19702286. doi:10.1021/jp9049582. 
  158. ^ Baltás, E.; Csoma, Z.; Bodai, L.; Ignácz, F.; Dobozy, A.; Kemény, L. (2006). „Treatment of atopic dermatitis with the xenon chloride excimer laser”. Journal of the European Academy of Dermatology and Venereology. 20 (6): 657—60. PMID 16836491. doi:10.1111/j.1468-3083.2006.01495.x. 
  159. ^ Luhmer, M.; Dejaegere, A.; Reisse, J. (1989). „Interpretation of the solvent effect on the screening constant of Xe-129”. Magnetic Resonance in Chemistry. 27 (10): 950—952. doi:10.1002/mrc.1260271009. 
  160. ^ Rubin, Seth M.; Spence, Megan M.; Goodson, Boyd M.; Wemmer, David E.; Pines, Alexander (2000-08-15). „Evidence of nonspecific surface interactions between laser-polarized xenon and myoglobin in solution”. Proceedings of the National Academy of Sciences USA. 97 (17): 9472—5. Bibcode:2000PNAS...97.9472R. PMC 16888 . PMID 10931956. doi:10.1073/pnas.170278897. 
  161. ^ Raftery, Daniel; MacNamara, Ernesto; Fisher, Gregory; Rice, Charles V.; Smith, Jay (1997). „Optical Pumping and Magic Angle Spinning: Sensitivity and Resolution Enhancement for Surface NMR Obtained with Laser-Polarized Xenon”. Journal of the American Chemical Society. 119 (37): 8746—8747. doi:10.1021/ja972035d. 
  162. ^ Gaede, H. C.; Song, Y. -Q.; Taylor, R. E.; Munson, E. J.; Reimer, J. A.; Pines, A. (1995). „High-field cross polarization NMR from laser-polarized xenon to surface nuclei”. Applied Magnetic Resonance. 8 (3–4): 373—384. doi:10.1007/BF03162652. 
  163. ^ Galison, Peter Louis (1997). Image and Logic: A Material Culture of Microphysics. University of Chicago Press. str. 339. ISBN 0-226-27917-0. 
  164. ^ Fontaine, J.-P.; Pointurier, F.; Blanchard, X.; Taffary, T. (2004). „Atmospheric xenon radioactive isotope monitoring”. Journal of Environmental Radioactivity. 72 (1–2): 129—35. PMID 15162864. doi:10.1016/S0265-931X(03)00194-2. 
  165. ^ Garwin, Richard L.; von Hippel Frank N. (2006). „A Technical Analysis: Deconstructing North Korea's October 9 Nuclear Test”. Arms Control Today. Arms Control Association. 38 (9). Pristupljeno 2009-03-26. 
  166. ^ Gallucci, G. (2009). „The MEG liquid xenon calorimeter”. Journal of Physics: Conference Series. 160 (1): 012011. Bibcode:2009JPhCS.160a2011G. doi:10.1088/1742-6596/160/1/012011. 
  167. ^ Zona, Kathleen (2006-03-17). „Innovative Engines: Glenn Ion Propulsion Research Tames the Challenges of 21st century Space Travel”. NASA. Arhivirano iz originala 2007-09-15. g. Pristupljeno 2007-10-04. 
  168. ^ „Dawn Launch: Mission to Vesta and Ceres” (PDF). NASA. Pristupljeno 2007-10-01. 
  169. ^ Brazzle, J. D.; Dokmeci, M. R.; Mastrangelo, C. H. (1975-07-28). Modeling and Characterization of Sacrificial Polysilicon Etching Using Vapor-Phase Xenon Difluoride. Proceedings 17th IEEE International Conference on Micro Electro Mechanical Systems (MEMS). Maastricht, Netherlands: IEEE. str. 737—740. ISBN 978-0-7803-8265-7. 
  170. ^ Staff (2007). „Neil Bartlett and the Reactive Noble Gases”. American Chemical Society. Arhivirano iz originala 24. 09. 2018. g. Pristupljeno 2012-07-05. 
  171. ^ Staff (2004-12-21). „Protein Crystallography: Xenon and Krypton Derivatives for Phasing”. Daresbury Laboratory, PX. Arhivirano iz originala 2005-03-16. g. Pristupljeno 2007-10-01. 
  172. ^ Drenth, Jan; Mesters, Jeroen (2007). „The Solution of the Phase Problem by the Isomorphous Replacement Method”. Principles of Protein X-Ray Crystallography (3rd izd.). New York: Springer. str. 123–171. ISBN 978-0-387-33334-2. doi:10.1007/0-387-33746-6_7. 
  173. ^ a b Finkel, A. J.; Katz, J. J.; Miller, C. E. (1968-04-01). „Metabolic and toxicological effects of water-soluble xenon compounds are studied”. NASA. Pristupljeno 2007-10-04. 
  174. ^ LeBlanc, Adrian D.; Johnson, Philip C. (1971). „The handling of xenon-133 in clinical studies”. Physics in Medicine and Biology. 16 (1): 105—9. Bibcode:1971PMB....16..105L. PMID 5579743. doi:10.1088/0031-9155/16/1/310. 
  175. ^ 169.44 m/s in xenon (at 0°C and 107 kPa), compared to 344 m/s in air. See: Vacek, V.; Hallewell, G.; Lindsay, S. (2001). „Velocity of sound measurements in gaseous per-fluorocarbons and their mixtures”. Fluid Phase Equilibria. 185 (1–2): 305—314. doi:10.1016/S0378-3812(01)00479-4. 
  176. ^ Spangler, Steve (2007). „Anti-Helium – Sulfur Hexafluoride”. Steve Spangler Science. Arhivirano iz originala 2007-09-29. g. Pristupljeno 2007-10-04. 
  177. ^ Yamaguchi, K.; Soejima, K.; Koda, E.; Sugiyama, N (2001). „Inhaling Gas With Different CT Densities Allows Detection of Abnormalities in the Lung Periphery of Patients With Smoking-Induced COPD”. Chest. 120 (6): 1907—16. PMID 11742921. doi:10.1378/chest.120.6.1907. 
  178. ^ Staff (2007-08-01). „Cryogenic and Oxygen Deficiency Hazard Safety”. Stanford Linear Accelerator Center. Arhivirano iz originala 2007-06-09. g. Pristupljeno 2007-10-10. 

Literatura uredi

  • Holleman, Arnold F.; Wiberg, Egon; Wiberg, Nils (2007). Lehrbuch der anorganischen Chemie. Berlin: Walter de Gruyter. str. 417—429. ISBN 978-3-11-017770-1. .
  • Häussinger, Peter; Glatthaar, Reinhard; Rhode, Wilhelm; Kick, Helmut; Benkmann, Christian; Weber, Josef; Wunschel, Hans‐Jörg; Stenke, Viktor; Leicht, Edith; Stenger, Hermann (2001). „Noble Gases”. Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry. Weinheim: Wiley-VCH. ISBN 9783527303854. doi:10.1002/14356007.a17_485. .
  • Eintrag zu Xenon. In: Römpp Online. Georg Thieme Verlag, 19. Juni 2014.

Spoljašnje veze uredi