Matija Korvin

угарски краљ и реформатор

Matija Korvin (mađ. Corvin Mátyás, češ. Matyáš Korvín, lat. Matthias Corvinus), poznat i kao Matija[a] Hunjadi (mađ. Mátyás Hunyadi, češ. Matyáš Hunyadi, lat. Matthias Hunyadi; Kluž, 23. februar 1443Beč, 6. april 1490), bio je ugarski kralj (14581490) i reformator, uz to od 1486. godine austrijski vojvoda a od 1469. je polagao pravo i na češku kraljevsku krunu, za koju je vodio borbe prvo sa Jiržijem Podjebratskim, a onda i sa Vladislavom II Jagelonskim.

Matija Korvin
Trg heroja (mađ. Hősök tere)-Milenijumski spomenik-Matija Korvin, bronza.
Lični podaci
Datum rođenja(1443-02-23)23. februar 1443.
Mesto rođenjaKluž, Kraljevina Ugarska
Datum smrti6. april 1490.(1490-04-06) (47 god.)
Mesto smrtiBeč, Kraljevina Ugarska, Austrija
GrobSekešfehervarska bazilika
Porodica
SupružnikJelisaveta Celjska, Katarina Podjebradska, Beatris Napuljska
PotomstvoJanoš Korvin
RoditeljiJanoš Hunjadi
Jelisaveta Silađi
DinastijaHunjadi
Kralj Ugarske
Period1458–1490
PrethodnikLadislav V Habzburški
NaslednikVladislav II Jagelonac
Kralj Češke (sporno)
Period1469–1490
PrethodnikJirži Podjebradski
NaslednikVladislav II Jagelonac
Vojvoda Austrije (sporno)
Period1487–1490
PrethodnikFridrih V Habzburški
NaslednikFridrih V Habzburški

Kao sin Janoša Hunjadija, vojvode iz Erdelja, izabran je za kralja 1458. godine i bio je poslednji ugarski vladar koji je uspeo da sredi unutrašnje prilike u zemlji i da uspostavi jaku kraljevsku vlast.[1][2] Samo doba Korvina je period najvećeg uspona ugarske države. Kralj se najpre oslanjao na niže i srednje plemstvo, a zatim i na sve veću moć gradova. Državni sabor je sazivan svake godine, a pritom su održavani i županijski sabori ili kongregacije. Zbog brzog razvijanja gradova, na sabore su puštani i njihovi predstavnici. Gradovi su davali velika materijalna sredstva za ostvarivanje osvajačke politike koju je tada vodila Ugarska.[2]

Matija je uspešno ratovao protiv Turaka, iako na početku vladavine nije uspeo da spreči pad Srbije 1459. godine i Bosne 1463. godine pod tursku vlast. Matija je zaslužan za stvaranje jedne vrste vojne granice prema Turcima, koja se nalazila na Dunavu i u Bosni, gde je preotevši jedan deo zemlje od Turaka stvorio jajačku i srebreničku banovinu. On je izgradio čitav niz tvrđava od Beograda preko Srebrenika, Jajca i Klisa sve do Jadranskog mora, gde je živeo graničarski sloj stanovništva, uvek spreman za rat. Međutim, ovo nije bila dovoljna odbrana od premoćnih Turaka. Na celoj dužini fronta od ušća Dunava do Jadranskog mora zemlje krune Svetog Stefana bile su otvorene napadima turskih četa i čitavih njihovih vojski, koje su harale i pljačkale. Nikad ne priznajući mir nevernicima, Turci su na granici neprestano ratovali četujući, robeći, paleći sve pred sobom, pri čemu su stradala i sela i gradovi. Tokom Matijine vladavine, oni su bezbroj puta upadali u Ugarsku, dopirući čak i po nekoliko stotina kilometara od granice. Turski upadi potpuno su promenili etničku sliku Ugarske, a posebno Hrvatske i Slavonije, koje su teško postradale.[1]

Matija Korvin je vodio i uspešne ratove sa Bohemijom, osvojivši deo njene teritorije, jedno vreme zauzimajući i sam njen presto.[2] Međutim, najuspešniji rat vođen je protiv Habzburgovaca, koji je rezultirao osvajanjem Štajerske, Koruške i čitavog njihovog porodičnog naslednog poseda Austrije sa prestonicom Bečom 1485. godine.[3][2] Korvin je reformisao državu, u Požunu (danas Bratislava) je 1465. godine osnovao univerzitet, a 1473. prvu štampariju. Tokom njegove vladavine obnovljena je 1471. srpska despotovina u Ugarskoj sa Vukom Brankovićem kao prvim despotom.

Posle njegove smrti 1490. godine, Ugarska je utonula u politički haos i u feudalnu anarhiju, što je iskoristio Maksimilijan Habzburški osvojivši natrag Austriju.[1][3][2] Nazvan je Korvin zbog gavrana (lat. corvus) na svom štitu.

Poreklo i mladost (1443—1457) uredi

Matija se rodio 23. februara 1443. godine u Kluž-Napoki kao drugi sin ugarskog vojskovođe Janoša Hunjadija i njegove supruge Eržebet Silađi.[4][5][6][7] Učitelj mu je bio Hrvat, Janoš Vitez od Sredne, savetnik njegovog oca i, od 1445. godine, biskup Velikog Varadina.[8] U mladosti nije bio mnogo aktivan, delimično stupa na scenu posle očeve smrti, kada se on i cela porodica Hunjadi našla u opasnosti od drugih magnatskih porodica, ponajviše od Celjskih i Gorjanskih.[4] Matijin stariji brat Ladislav je 9. novembra ubio grofa Ulriha II Celjskog.[4][9][10][11][12] Međutim, ugarski kralj Ladislav V, kome je celjski grof bio ujak, 13. marta 1357. godine na prevaru je zarobio braću Hunjadi u Budimu.[4][5][11] Osumnjičeni da pripremaju ubistvo kralja i njegovih savetnika, braća Hunjadi su od strane velikaša osuđeni na smrt.[5] Dok je Ladislav zaista 16. marta 1457. godine bio pogubljen na trgu Svetog Đorđa, Matija je održan u životu.[4][5][11][13]

U ovom bezakonju, stranka Hunjadijevih, pod vođstvom Matijinog ujaka Mihalja Silađija i majke Eržebet, započela je organizovanje zavere.[4] Na to je kralj, strepeći od otvorenog ustanka, početkom aprila pobegao u Beč, a odatle 19. septembra u Prag, sve vreme vodeći Matiju sa sobom kao zarobljenika.[4][14][5] Već 23. novembra iste godine, mladi kralj Ladislav je umro u Pragu od kuge, po nekima otrovan.[4][5][15][7].

Izbor za kralja (1457—1458) uredi

Pošto Ladislav nije imao potomstvo, u januaru 1458. godine su se sastali staleži da bi izabrali novog kralja, više plemstvo u Budimu, a niže u Rakošu.[4][8] Mnogi su polagali pravo na krunu i nudili su se ovoj tituli.[4][16] Kralj Ladislav imao je dve sestre: Anu, udatu za saksonskog vojvodu Vilhelma, i Elizabetu, udatu za poljskog kralja Kazimira IV Jagelonca. Međutim, njihove stranke su bile preslabe, prva naročito. Među vlastelom bio je veći broj pristalica Fridriha III, cara Svetog rimskog carstva i glave porodice Habzburga, ali je najveći deo učesnika sabora želeo da se za kralja izabere neki domaći velikaš.[4][17] Kruni se nadao palatin Ladislav Gorjanski, koji je po svojoj majci Ani Celjskoj bio u srodstvu sa tri poslednja kralja: Sigismundom, Albrehtom i Ladislavom, a uz to je njegov otac Nikola položaj palatina obavljao 32 godine.[4][16] Osim toga Ladislavljeva žena Aleksandra bila je vojvotkinja Tješina.[8] Takođe je krunu želeo i Nikola Iločki, vojvoda Erdelja i ban Slavonije i Mačve.[4][8] Nikola je bio bogat i ponosan velikaš i uz Janoša Hunjadija proslavio se u ratovima sa Osmanskim carstvom. Pošto je njegova kćerka Jeronima bila od 1455. godine verena s Henrikom, sinom gubernatora Bohemije Jiržija Podjebradskog, Nikola se nadao češkoj pomoći.[8]

 
Jirži Podjebradski i Matija Korvin, uljana slika Mikolaša Aleša iz 1878. godine.

Uprkos svim željama višeg plemstva, niže plemstvo i narod Ugarske želeli su za vladara Matiju.[4][8] Za Matiju je bila i crkva predvođena kardinalom Huanom Karvahalom i ostrogonskim nadbiskupom Dionizijem Sečom, koji je bio u srodstvu sa uglednim ugarskim porodicama. Na Matijinu stranu ubrzo je prešao i Ladislav Gorjanski. On je, naime, 12. januara sa svojom ženom došao u Segedin, gde se sporazumeo sa Silađijem, tadašnjim beogradskim kapetanom, i sa njegovom sestrom Eržebet. Ladislavu je jamčeno da će mu Matija ostaviti palatinsku čast i sva imanja i da će se oženiti njegovom kćerkom Anom.[8] Da bi prekratio kolebanje višeg plemstva i ubrzao izbor, Silađi je 20. januara, sa 15.000 do 20.000 vojnika, upao na sabor, izjavivši da će, ako se nastavi kolebanje, „onda njegov mač odlučiti o izboru kralja”.[4][8] Tako je posle dugog većanja, 24. januara četrnaestogodišnji Matija izabran za kralja jednoglasnim glasanjem, a Silađi za gubernatora kraljevine na 5 godina zbog kraljeve maloletnosti.[4][8][15][7] Međutim, novi kralj nije nasledio celu zaostavštinu Ladislava V. Predugo biranje kralja iskoristio je Fridrih III, koji je kao glava Habzburga zavladao nadvojvodstvom Austrijom. Ovaj metež u Ugarskoj iskoristili su i Česi, koji su 2. marta izabrali gubernatora Jiržija Podjebradskog za svog zasebnog kralja.[17]

Novi kralj se za vreme izbora još uvek nalazio u Pragu, gde ga je gubernator Podjebradski još 24. novembra 1457. godine oslobodio zarobljeništva i verio sa svojom devetogodišnjom kćerkom Katarinom. Doznavši za njegovu pobedu, Podjebradski ga je 5. februara 1458. godine sa sjajnom pratnjom čeških velikaša doveo do granice sa Ugarskom, gde su ga čekali majka i ujak sa uglednim poslanstvom, u čije je ime novog kralja pozdravio Janoš Vitez. Matija je 9. februara ponovio svoje obećanje, da će se oženiti s Katarinom Podjebradskom, a obećanje su sada pečatima potvrdili: kraljeva majka i ujak, a za njima i svi članovi poslanstva. Na to je Matija 14. februara svečano ušao u Budim. Na početku je u njegovo ime vladao gubernator Silađi, ali je novi kralj već u martu preuzeo svoje vladarske dužnosti, ali ne i vlast u potpunosti. Silađi tada odlazi u Beograd, a kralj je za svog glavnog savetnika postavio Janoša Viteza.[8]

Gubernator Mihalj Silađi (1458—1459) uredi

Teško stanje na početku vladavine uredi

 
Mihalj Silađi, Matijin ujak, gubernator Ugarske i vojskovođa. Iako mu je dugovao svoj dolazak na presto, Matija ga je surovo potisnuo s vlasti i zarobio ga. Slika Jožefa Telekija.

Kraljevska vlast mladog Matije je u početku bila slaba. Mihalj Silađi je, u interesu njegovog izbora, prihvatio vrlo teške uslove opozicionih velikaša. Ne manje obećanja on je dao i u Matijino ime, kao, na primer, da se mladi kralj neće svetiti zbog smrti svog starijeg brata, da će svoje protivnike ostaviti na položajima, da neće prikupljati vanredne poreze, da će se oženiti ćerkom vođe opozicije, a radi sprovođenja svega ovog Mihalj Silađi će pet godina biti gubernator. Stoga ne iznenađuje činjenica što su u inostranstvu prvi Matijini kraljevski aktovi prihvatani samo ako je na njih stavilo svoje potpise i nekoliko velikaša.

U godini njegovog stupanja na vlast zemlji je sa svih strana zapretio neprijatelj – sa juga Osmanlije, čija preteća sila je sve više rasla, a sa severa veoma moćni pretendenti na presto. Istovremeno, kako to jedan hroničar je zabeležio:

Ugarska se raspala, pocepala se na delove među kojima jedva ima kontakta.[4]

Oslanjajući se na svoje najamnike iz Bohemije, a i sam plaćenik Jan Jiskra je decenijama pobeđivao svaku kraljevsku vojsku i smatran je zakonitim gospodarom severne Ugarske.[18] Nažalost, ovo nije bio usamljeni primer, bilo ih je sličnih i u drugim delovima zemlje. Dok se umnožavao broj spoljnih neprijatelja i unutrašnjih nasilnika, riznica je ostajala prazna, a vojska slaba.[19]

Matija je imao dosta posla i u Hrvatskoj i okolnim oblastima.[8] Od pogibije Ulriha Celjskog, vodila se ljuta borba za bogatu baštinu celjskih kneževa.[10] Car Fridrih napao je posede celjskih u Kranjskoj i Štajerskoj, a Jan Vitovec [b] u Hrvatskoj i Slavoniji, dok je Ulrikova udovica Katarina, kćerka despota Đurđa Brankovića, nastojala da ih zadrži. Najveća jagma nastala je u Hrvatskoj, gde su se za kraljevske gradove Knin i Ostrovicu i za baštinu kneževa Talovaca Klis i Sinj otimali Frankopani, Kurjakovići, Kraljevina Bosna, Mletačka republika i herceg Stefan Vukčić Kosača. Matija je uzalud pokušavao da tamo obnovi kraljevsku vlast. Takođe se pitalo ko će naslediti zvanja Ulriha Celjskog. Matija je na mestu slavonskih banova ostavio Nikolu Iločkog i Jana Vitovca, ali je smenio banove Hrvatske i Dalmacije, gde je krajem 1458. za banove bili postavljeni Pavle Špirančić i Petar Zob.[20]

Srpsko pitanje i rat protiv Turaka uredi

 
Srpska despotovina u trenutku Matijinog stupanja na vlast.

Smrću srpskog despota Lazara Brankovića, sina Đurđa Brankovića, 20. januara 1458. godine, Srpska država zapala je u dugu anarhiju. Da bi izbegle strano mešanje sukobljene strane pokušale su da organizuju namesništvo, da bi zadovoljili i Turke i Ugare.[15][7] Jemstvo Ugarskoj davali su Lazarev oslepljeni brat, Stefan Branković i Lazareva udovica Jelena Paleolog.[21][15][7] Međutim, dobar deo Srba, koji su bili za mađarofilsku orijentaciju, bio je otuđen od iste, zbog toga što je gubernator kraljevine Ugarske bio Silađi, krvnik despota Đurđa.[15][7] Ugarsku stranu dodatno je oslabila vest iz redova kardinala Karvahala, da je Lazar Srbiju zaveštao papskoj kuriji, koja ju je, doista, 14. marta 1458. godine uzela pod zaštitu. Čak i pored svega toga, među namesnicima su se nastavili sukobi, što je učinilo ugarski uticaj ništavnim.[22] U međuvremenu, u samoj Ugarskoj nije moglo biti pravog govora o ratu s Turcima. Videvši to, bosanski kralj Stefan Tomaš 21. aprila 1458. godine priznao je vrhovnu vlast Turaka.[15][7]

Značaj Srbije ogleda se u tome što je sam gubernator Silađi, svesrdno potpomognut kardinalom Karvahalom, vodio pregovore o tome da dobije srpsku krunu, koji, naravno, nisu urodili plodom. Srbija je za ugarsku bila značajna, nešto zbog njenog strateškog položaja, za odbranu od Turaka sa juga, a nešto zbog njenog rudnog bogatstva.[7] U cilju zadržavanja vlasti za sebe i svoju kćerku Maru, Lazareva udovica Jelena Paleolog, predala je Matiji Golubac, a svoju kćer verila je sa naslednikom bosanskog kralja, Stefanom Tomaševićem.[21][7] Ljut zbog ovakvog postupka, sultan Mehmed II je na Srbiju poslao veliku vojsku od 40.000 ljudi, koja je lako osvojila Golubac, u avgustu, kao i niz drugih gradova u Srpskoj despotovini, koja je svedena na samo Smederevo sa uskom okolinom.[20][22][23] Na vest o padu tog za Ugarsku strateški veoma važnoga grada [v], u samoj zemlji je nastala velika uzrujanost. Srbe su okrivljeni za izdajice, a zameralo im se to što su odbijali da Ugarima predaju ostatak svoje države.[22]

Jedna turska vojska potom je provalila preko Save u Slavoniju.[21][22] Na to je Matija skupio vojsku, sa kojom je 9. septembra 1458. godine, u pratnji kardi­nala Karvahala, došao u Petrovaradin.[24] Matija je u Petrovaradinu ostao do 1. oktobra, uspevši da pomoću Karvahalovih krstaša potuče turske čete, koje su, opljačkavši Mitrovicu, pusto­šile po Sremu.[25][22] Do 5.000 Turaka moralo je bežati natrag preko Save, gde se većina podavila. Iako je imao mnogo vojske, kralj Matija ipak nije nastavio rat s Turcima.[25]

Put ka preuzimanju vlasti uredi

 
Matija Korvin na stranici Ugarske hronike (lat. Chronica Hungarorum) Janoša Turocija, koja je izdata 1488. godine.
 
Ostaci tvrđave Vilagoš, u kojoj je bio zatočen Mihalj Silađi.

Uprkos svemu, Matija je odmalena vaspitavan da se bori sa teškoćama. Njegov dvorski hroničar Bonfini, sa preterivanjima karakterističnim za humanističke hroničare u ovakvim slučajevima, pisao je:

Rođen je uz zveket bitaka, rastao u vojnom logoru, a razvijao se u vojničkim šatorima. Od ranog detinjstva je naučio kako treba prevladati opsadu, preplivati Dunav, po mrazu i žezi danonoćno izdržati pod oružjem, dugo trpeti umor i glad, uporno otkrivati neprijatelja, a ništa ne mrzeti više od kukavičluka i neaktivnosti.

Zaista, kralj Matija nije dugo ostao neaktivan. Slušajući svog vaspitača i savetnika Janoša Viteza, najistaknutijeg državnika Hunjadijevih, on je svaku nametnutu tačku nagodbe u vezi sa izborom kralja smatrao ništavnom, pa nije otišao u prosidbu kod Gorjanskih već se oženio Katarinom Podjebradskom.[19] Tokom njegovog prvog rata s Turcima, odmetnuo se veliki broj velikaša, a na prvom mestu palatin Ladislav Gorjanski, pošto nije bio ispunjen ugovor iz Segedina. Zato je Matija umesto Gorjanskog sredinom 1458. godine za palatina imenovao Mihalja Orsaga. Ovakav kraljev postupak uplašio je Jana Vitovca i Nikolu Iločkog, koji su bili u opasnosti da izgube svoje posede i časti. Stoga su se Gorjanski, Iločki i Silađi sastali 26. jula 1458. u Šimontornji, u cilju sklapanja odbrambenog saveza. Bez obzira na to Matija je nastavio raditi samovoljno, pa je u jesen 1458. bez dozvole sabora nametnuo porez za rat s Turcima plemstvu.[20] Nije se ustručavao ni da svog protivnika, inače ujaka, Mihalja Silađija, kome je i dugovao svoj dolazak na presto, 8. oktobra 1458. godine zarobi u tvrđavi Vilagoš.[g][19][20][22]

Zarobivši Silađija, Matija je stekao brojne neprijatelje, koji su na vlast hteli podići cara Fridriha, koji, ne samo da je držao krunu Sv. Stefana, već i više gradova u zapadnoj Ugarskoj, koje mu je nekada založila kraljica Elizabeta. Nikola Iločki sazvao je nezadovoljne velikaše i plemiće u Viner Nojštat, gde su 17. februara 1459. pozvali cara Fridriha, da se kruniše za ugarskog kralja. Poslušavši ih, car je zaista bio krunisan ugarskim kraljem i to od strane nadbiskupa Salcburga, a 4. marta zagazio je u otvorenu borbu s Matijom. Kada je 22. marta car dobio sina Maksimilijana, Nikola Iločki ga je krstio.[20] Rat sa Silađijem i ostalim buntovnicima i neprijateljima nije davao kralju mogućnosti da se ozbiljno spremi i vodi borbu protiv Turaka na južnoj granici, štaviše, Ugarska je tokom ovog perioda bila bila upola paralisana.[19]

Posledice: Pad Srbije uredi

 
Stefan Tomaš Kotromanić, kralj Bosne, portret iz knjige Slike iz hrvatske povijesti, Rudolfa Horvata, izdate 1910. godine.

Nešto kraljeva obećanja, a mnogo više Silađijevo zarobljavanje, privukli su Srbe na ugarsku stranu.[22] Despotica Jelena i kralj Tomaš obnovili su svoje pregovore sa Matijom, koji se oktobra 1458. godine, nalazio u Beogradu.[25][26][7] Kralj Tomaš, poslao je mladom ugarskom kralju jedno izaslanstvo, ponudivši mu sporazum. Bosanci su mu obećavali priznavanje vrhovne vlasti i saradnju u borbi s Turcima. Tomaš je čak i lično došao u Ugarsku i dao kralju željenu izjavu, na osnovu koje je i došlo do sporazuma.[27][7] Rešen da ozvaniči taj sporazum, prvom polovinom januara 1459. godine, on je došao na ugarski državni sabor u Segedinu, koji je zasedao krajem 1458. i početkom 1459. godine, do 18. januara. Na njemu mu je dozvoljeno da svog sina oženi Marom (Jelenom) Branković, kao i spajanje Bosne i Srbije, naravno pod uslovom da obe ostanu pod ugarskom vrhovnom vlašću.[27][28] Matija mu je obećao pomoć protiv Turaka, naloživši mu da požuri, jer je pretnja od Turaka svakim danom postajala veća.[23] Negativni uticaj sabor u Segedinu je taj, da je dodatno udaljio Srbe od Ugarske, jer su njegovom odlukom, na koju su svakako uticali srpski neprijatelji, konfiskovani posedi srpskih despota u Ugarskoj i razdeljeni plemićima.[29]

U međuvremenu, početkom 1459. godine četiri turske vojske prodrle su u Bosnu iz Vrhbosne i Bihora i opsele gradove Vranduk i Bobovac, u kome se nalazio Stefan Tomašević. Stefan je jedva pobegao iz opsednutog grada, pohitavši u Smederevo. Uprkos turskoj smetnji, uz pomoć ugarske pratnje, ipak se domogao grada.[25][27][23] Tomaš, koji se već 31. januara nalazio u svojoj prestonici Jajcu, pisao je 10. februara Janošu Vitezu o tom turskom napadu, moleći Matiju za pomoć.[25][23] Stefan je stigao u Smederevo tek 21. marta, kada je i primio vlast, dok je venčanje obavljeno 1. aprila. Smatrajući dolazak ugarskog štićenika na srpski presto povredom svojih interesa, sultan Mehmed II krenuo je u pohod na Smederevo.[25][27][23] Novi despot, našavši se u vrlo teškoj situaciji, molio je za pomoć i oca i kralja Matiju. Tomaš je pokušao da mu pomogne, uspevši da osvoji grad Hodidjed, ali ništa više nije mogao učiniti. Matija nije ni pokušavao da mu pomogne, jer se već upleo u težak rat protiv feudalaca i cara Fridriha.[27][23]

Znajući da je bez pomoći otpor uzaludan, mladi srpski despot predao je grad 20. juna 1459. godine, čime je Srpska despotovina završila svoj život. Po sporazumu sa Turcima, Stefanu i njegovom stricu Radivoju dozvoljeno je da mirno napuste grad, dok je mala ugarska posada u gradu bila pobijena.[25][27][30] Za ovaj čin predaje, Matija je optužio srpskog despota i njegovog oca.[31][30] Poverovavši ugarskom kralju, sam papa Pije II je aprila 1460. godine naredio kardinalu Karvahalu da ispita celu stvar. Dana 7. juna papa je pisao da je stekao loše mišljenje o bosanskom kralju, na taj način je kralj Tomaš u potpunosti diskreditovan pred Evropom.[32]

Balkanska politika uredi

Matija je, pod sugestijama iz starine, bio nepravedan u oceni svojih, prvenstveno južnih, suseda, nikad ne htevši da krivicu za loše ispale događaje traži i kod sebe samog, kao ni da i svoje držanje podvrgne kritici. Ugarski kralj je stajao prema njima kao idealista Mađar, hrišćanski vladar sa zapadnom kulturom, kao vitez prema podlacu, kao svetlo lice prema tamnom naličju. Ugari nisu hteli da shvate njihov neobično teški politički položaj, koji ih je nagonio da se kao prvi na udaru ne izlažu dok ne dobiju uverenje da je to izlaganje samo privremenog karaktera, a upravo to je balkanske države i uništilo. Ugari su hteli apsolutnu odanost balkanskih vladara zbog sebe i svoje sigurnosti, zamerajući im kad su se oni obezbeđivali bez njihovog učešća. Mada je dosta uradio za odbranu Balkana od Turaka, Matija nije bio suviše moralan u svojoj politici i vodio je nestalnu politiku.[33]

Rat za krunu Sv. Stefana i pad Bosne (1459—1463) uredi

Feudalna opozicija i Silađijeva ofanziva uredi

 
Portret cara Fridriha III, cara Svetog rimskog carstva, delo Hansa Burkmajra Starijeg sa kraja XV ili početka 16. veka, po izgubljenom originalu iz 1468. godine. Danas se nalazi u Muzeju istorije umetnosti u Beču.

U Ugarskoj je, Fridrihovim krunisanjem, nastao građanski rat. Njegovu stranku je na jugu, u Hrvatskoj, vodio knez Martin Frankopan, gde mu je bio suprotstavljen Matijin rođak Tomaš Sekelj, vranski prior. Samo u 1459. godini, u ovoj oblasti su stradali gradovi: Samobor, Jastrebarsko, Kalnik, Steničnjak, Hresno [d] i Susedgrad. Na severu Fridrihove pristalice vodio je Jan Jiskra, dok su 1460. godine kraljeve pristalice vodili braća Imre i Ištvan Zapolja. Međutim, smrću Ladislava Gorjanskog, Fridrihova strana izgubila je glavnog predvodnika, pa su Iločki, Vitovci, Silađi i Kaniški, bili primorani da se izmire sa Matijom. Posrednik su bili papa Pije i kardinal Karvahal.[21]

Matija je tek posle pada Srbije, kad je južna ugarska granica ostala sasvim otvorena, jasno uvideo koliko je pogrešio što odbrani Srbije nije posvetio veću pažnju. On stoga pokušava da naredne događaje dočeka bolje pripremljen, a prvi uslov za to bilo je sređivanje unutrašnjih kriza. Prvo izmirenje palo je sa Silađijem, kome je tom prilikom obećao Srpsku despotovinu, ako mu pođe za rukom da je oslobodi od Turaka. Silađi je, doista, u savezu sa Vlaškom, pokušao jednu ofanzivu protiv Turaka, ali cela akcija se završila neuspešno.[34] Usledio je upad Turaka u Banat, gde su uspeli da ga 9. novembra 1460. godine u jednoj borbi i zarobe. Silađi je kao zarobljenik poslat u Istanbul, gde je bio pogubljen.[34][32] Pasivno držanje Ugara za vreme srpske krize i ovaj neuspeh Silađijeve ofanzive samo su obeshrabrili susedne vladare za dalju borbu sa Turcima, udaljivši ih od Ugarske, koja nije bila sposobna da ih zaštiti.[34]

Silađijevom smrću u Ugarskoj je ponovo buknuo građanski rat i Matijin novi dugi sukob sa carem Fridrihom. Sam Matija nije krio, da bez pomoći sa zapada ne može izdržati borbu protiv Turaka i da će biti prinuđen na sklapanje mira sa njima, čak je i počeo mirovne pregovore. Papa Pije, pokušavši da pomiri dva hrišćanska monarha i okrene ih protiv Turaka, sazvao je poseban sabor u Mantovi, gde je namenjivao caru Fridrihu ulogu hrišćanskog kapetana, ali uzalud. Dva monarha su se toliko mrzela, da ih taj gest nije mogao pomiriti.[32]

Politika kralja Tomaša uredi

Iako mu je papa predlagao da se još više veže za Ugarsku, Tomaš je ostao pasivan, nešto zbog Matijinog nepoverenja prema njemu, a nešto zbog toga što mu nije stizala stalno obećavana pomoć sa zapada.[35] Štaviše, turski vojskovođa Hasan-paša je 1460. godine od bosanskog kralja iznudio dozvolu da Turci preko Bosne provaljuju u Sremsku i Vukovarsku županiju, što je samo produbilo Matijino nepoverenje prema njemu i povećalo tužbe na njega papi.[21] Ipak, bosanski kralj je počeo pregovore s papskom kurijom sa ciljem da od nje dobije krunu. Težnja kralja Tomaša da se približi papi izazvala još veće ugarsko nepoverenje, jer bi time Bosna prešla pod vrhovnu vlast Svete stolice i tako izašla iz ugarske sfere uticaja.[34][36] Matija je stoga poručivao u Rim, da bi to davanje krune smatrao kao akt neprijateljstva protiv sebe i da bi u tom video izjednačenje bosanskog kralja dotadašnjeg svog vazala sa sobom i da to ne bi mogao prihvatiti. Međutim, kurija je počela uviđati da Tomaš nije takav kakvim ga je prestavljao Budim, pa je papa, da olakša njegov položaj, 23. marta 1461. godine naredio splitskom nadbiskupu da objavi bulu o krstaškom ratu protiv Turaka ukoliko bi napali Tomaša ili njegovog južnog suseda Stefana Vukčića, hercega od Svetog Save.[36] Ni Vukčić nije bio pošteđen turskih pretnji, posebno od kada su mu 1459. godine tražili grad Čačvinu u Dalmaciji kao bazu za napad na Ugarsku sa zapada.[34][32]

 
Stefan Tomašević, poslednji bosanski kralj, kleči pred Hristom, detalj sa slike Jakopa Belinija iz 1460. godine.

Ugarsko neraspoloženje protiv bosanskog dvora pokazivalo je i neprijateljsko držanje novog hrvatskog bana Špirančića, za koga su savremenici govorili da je bio čovek skandalozan. Kad je nasrtljivi ban, Matijin pristalica, hteo da vaspostavi stari, posle Talovaca rascepkani posed banskog domena, došao je u sukob sa svim susedima: sa Mletačkom republikom, sa Bosnom, sa Hercegovinom i sa krbavskim knezovima Kurjakovićima. Ogorčeni Mlečani, pomišljali su čak i da sklope mir sa Turcima zarad rata sa Špirančićem, pa čak i da protiv istog organizuju savez i koji bi činili ugroženi susedi.[37]

Bosanski kralj dobija krunu od pape uredi

Posle smrti kralja Tomaša 10. jula [đ] na bosanski presto stupio je njegov sin Stefan. Mladi kralj se izmirio sa hercegom, ali od tog izmirenja nije bilo nikakve koristi, jer su i obojica u sklopu pomenutog saveza zagazili u rat protiv bana Špirančića.[21][34][37][36] Iako mu nije bila prijatelj, Mletačka republika je ipak, zbog ličnih koristi, posredovala za njega, posebno oko Klisa i Ostrovice.[34][37][36] Ubrzo je došlo i do raspada saveza, jer je herceg iz njega morao istupiti zbog sukoba sa Turcima, usled kojih se za pomoć morao obraćati ne samo kralju Matiji, nego i samom banu. Ban je čak primio 3.000 dukata za vojnu opremu od hercega, ne bi li mu došao u pomoć, ali to nije učinio. Hercegu posle te obmane nije ostajalo ništa drugo nego da izmoli mir od Turaka za 40.000 dukata godišnjeg danka. Ovakav razvoj događaja izazvao je veliku zabunu u bosanskoj državnoj politici.[37]

Postoji mogućnost da je novi kralj zbog ugarskog nepoverenja pomoću hercega pokušao da se bar donekle približi Turcima. Za to ga je optuživao Matija, koji ga je nazivao verolomnim, nepouzdanim i izdajnikom. Matija je čak i prebacivao kuriji što prima bosanske poslanike i što pregovara s njima o davanju pomenute krune. Mada je sama kurija stalno priznavala mađarsko vrhovno pravo na Bosnu, kralj Matija je iznošenjem te činjenice najbolje pokazao na koje je pitanje u odnosu sa Bosnom on polagao glavno težište.[34]

Pošto su svi pozivi u pomoć Ugarskoj, koja ga je smatrala neprijateljem, ostali bez odgovora, kralj Stefan pristupio je nastavku pregovora s papom.[36][37][25] Želeći da pomogne bosanskom kralju, papa Pije mu je, uprkos neprijateljskom stavu kralja Matije, poslao legata sa krunom, koji ga je krunisao u Jajcu, početkom novembra 1461. godine.[38][37][25] Stefanovo krunisanje nije bilo dobro primljeno na ugarskom dvoru.[39] Iako mu je papa to javio, kralj Matija bio je stavljen pred svršen čin.[38] Ugarski kralj je neuvijeno korio rimskoj kuriju, optužujući je da je tim aktom pomogla bosanske težnje ka odvajanju od Ugarske i da nije vodila računa o pravima krune Sv. Stevana.[39] Ljut i nepoverljiv prema bosanskom kralju, Matija je tražio, da mu Stefan ustupi gradove na turskoj granici. Mladi kralj je, doista, ušao u pregovore s njim, ali ne sa namerom da ih izvrši nego da bi dobio na vremenu.

Očigledno je da je bosanski kralj mislio da će dobijanjem krune razbiti nepoverenje ugarskog kralja. U tom se prevario, štaviše, doveo je sebe u težak položaj, jer sada zbog pape nije mogao ništa preduzeti što bi pokazalo zlu volju, ali nije mogao ni podneti bez pogovora, da se Bosanci ne oslobađaju budimskog tutorstva. Tako krunisanje nije donelo Stefanu očekivanu korist, a Matija je ostao kivan na njega i njegov neprijatelj.[38]

Mirovni sporazumi: Kupovina krune Sv. Stefana uredi

 
Štampana naslovna strana sporazuma u Viner Nojštatu iz 1462. godine.
 
Vladarske oznake ugarskih kraljeva: kruna Svetog Stefana, mač i kugla sa krstom.

Odlučan i prema vlasteli i prema caru Fridrihu, koji je upao u Ugarsku, u oštroj, neretko odlučujućoj borbi, Matija je slomio feudalne lige, a cara je prinudio na sklapanje mira, koji je posredovanjem pape Pija, kardinala Karvahala, a i biskupa Janoša Viteza, sklopljen 3. aprila 1462. godine, u štajerskom Gracu.[19][21] Odredbama mira Fridrihu je ostala titula ugarskog kralja, pa će on, tačnije njegov sin, naslediti Matiju, ukoliko bude umro bez muških potomaka. Matija se obavezao da će platiti caru 80.000 dukata za naknadu ratne štete i troškova, posle čega će mu Fridrih predati grad Šopron i krunu Sv. Stefana.[21]

Dosledan u svojoj politici izmirenja, papa je nastojao da uredi i odnose između Bosne i Ugarske.[38][39] Kralj Matija je naglašavao, da kurija nije mogla donositi nikakvih odluka o Bosni bez prethodnog sporazuma sa Ugarima, pošto je ona njihova vazalna zemlja.[38] Stoga je cena sporazuma morala biti samo vraćanje Bosne u područje ugarske krune i bosanskog kralja u položaj ugarskog vazala.[38][39] Na osnovu toga je krajem maja 1462. došlo do izmirenja, koje je, ipak, bilo neiskreno.[25][38][39] Stefan je čak pristao, da novčano pomogne kralju Matiji u otkupu krune Sv. Stefana, po savetu modruškog biskupa Nikole, prekinuvši sve odnose sa Turcima, pa i plaćanje danka.[38][39] Ovaj sporazum je, doduše na kratko, zaustavio neprijateljstva bana Pavla na zapadu.[39] U ovim pregovorima je učestvovao i predstavnik hercega.[38]

Potvrđivanju ovog ugovora iz Graca pristupilo se tek sledeće godine, a prvi ga je 7. maja potvrdio papa. U leto iste godine kralj Matija je poslao sjajno izaslanstvo u Austriju u kom je bio Nikola Iločki. Primivši od njega dogovorenu sumu, car Fridrih je 24. jula predao krunu, koja je kod njega bila pune 23 godine.[19][21] Tom prilikom, car Fridrih je verifikovao sporazum.[21] Već 26. jula, kruna je uz velike svečanosti stigla u Budim, gde ju je primio Matija i verifikovao sporazum. Time je, posle dugo godina, između Ugarske i Svetog rimskog carstva, tj. Nadvojvodstva Austrije, zavladao mir.[19][21]

Pad Bosne i Matijino držanje uredi

Doznavši za učešće Hercegovine u pregovorima, turska vojska je upala u nju i opljačkala je. Bosna je prošla mnogo gore od Hercegovine, jer se protiv nje počela spremati velika turska vojska. Obavešteni o tome, kralj i herceg poslali su februara 1463. godine, izaslanike svim susedima, pa i samom Matiji, da im saopšte uznemiravajuće vesti. Matijin odgovor glasio je da se drže zajedno, da bi se združenim snagama (lat. unitis viribus) mogli odupreti zajedničkom neprijatelju.[38][39]

 
Portret Matije Korvina sa jednog rukopisa iz Korvinske biblioteke.

Ali-beg, smederevski sandžak-beg, je od maja 1463. na Savi i Dunavu izvodio razne vojničke operacije, pa su Ugari pomislili da predstoji napad na njihovo područje.[40][41][42] Mlečani su mu još tokom januara i marta preporučivali da on sam preduhitri Turke, ali Matija nije ni mogao niti je smeo to učiniti. Njegovi poslanici u Veneciji, još u maju su govorili, da nisu sigurni da bi u tom poduhvatu prošli dobro, potraživši od Republike pomoć ne u floti, nego baš u kopnenoj vojsci. Kad je video da se sultan kreće Matija je poslao na jug svog rođaka Janoša Pongraca s nešto vojske. Ali-beg je za to vreme prodro sve do Temišvara, gde ga je Pongrac porazio. Međutim, Turci su mogli biti zadovoljni, jer su uneli zabunu među Ugare i lišili Bosnu svake pomoći sa te strane. Smederevski sandžak-beg je i posle toga, zadržavajući Ugare, vršio demonstrativne upade po Sremu i Bačkoj.[41]

U međuvremenu, turska vojska pod vođstvom samog sultana i velikog vezira Mahmud-paše Anđelovića je, gotovo bez otpora, osvojila Bosnu za manje od mesec dana i početkom juna pogubila njenog kralja.[40][43][44] Kralj Matija se tokom celog tog pohoda nalazio u Batanji i Baču, a od 6. juna u Futogu. Bojeći se turskog upada preko Save i Dunava, čiji uvod je trebalo da predstavljaju upadi smederevskog sandžak-bega, on je ostao, uglavnom neaktivan, ne preduzevši ništa da olakša položaj bosanskog kralja.[45][42] Nije se pokrenuo ni krajem juna, kada je dobio sigurne vesti da se Turci povlače.[46] Tek početkom septembra, kao da se opravdava, prešao je u Beograd da lično predvodi vojsku u borbi sa demonstracionim odredima turske vojske, koja se povlačila na celoj liniji.[42] Mada se njegova neaktivnost može donekle braniti neizvesnošću situacije, pa i strahom od sukoba sa samim sultanom, ipak postoji mogućnost da je ostavio bosanskog kralja njegovoj sudbini, misleći da kasnije izvede intervenciju u Bosni čisto na svoj račun.[45][42] On nije želeo pad Bosne, zbog same Ugarske, ali ne bi se moglo reći da nije želeo pad Stefana Tomaševića.[47]

Sa mnogo strana počeli su padati prekori kako hrišćani nisu dovoljno solidarni, kako ne znaju da se snađu u času opasnosti, i kako je velika njihova krivica, a posebno kralja Matije i mletačkog dužda, što je Bosna, ključ i kapija celog hrišćanstva kako ju je nazivao sam ugarski kralj, propala. Sada kralj Matija nije mogao prebacivati krivicu na druge, kao što je bio slučaj pri padu Smedereva i Srpske despotovine, iako je to pokušavao.

Ban Pavle Špirančić iskoristio je prvu priliku da opljačka udovicu kralja Stefana, koja je bežeći iz Bosne prošla preko njegovog područja.[48] U junu, turske čete su iz Bosne upale na Krbavu do Senja opustošivši i popalivši je, a potom prodrle u Dalmaciju sve do Sinja. Poražen u sukobu s njima, ban Špirančić bio je zarobljen.[40][45][48]

Saveznički rat protiv Turaka (1463—1464) uredi

Pobeda nad feudalnim ligama i Habzburzima, omogućili su obnavljanje borbi protiv Turaka. Međutim, pošto se i turska vlast na Balkanu konsolidovala, a Matija se mogao osloniti samo na svoje male snage, nije bilo moguće preduzeti pohod velikih razmera kojim bi se iznudilo konačno rešenje. Pohodi na Bosnu, organizovani 1463. i 1364. godine, imali su za cilj da ojačaju liniju graničnih gradova na jugu, a najveći uspeh ovog ratovanja bilo je osvajanje Jajca. Ovaj uspešni pohod je zaustavio osvajače, ali Matija, kasnije nije nastavio borbe protiv Turaka sa potrebnom energijom, iako su bile od životne važnosti.[19]

Sklapanje saveza uredi

 
Kristoforo Moro, mletački dužd u vreme sklapanja saveza u Petrovaradinu. Delo renesansnog slikara Đentila Belinija iz XV veka.

Brzo napredovanje Turaka uplašilo je Mlečane, koji su strahovali za svoju svoju Dalmaciju.[40][45] Stoga su požurivali Ugare da sklope savez, pošto su Turci ugrožavali i njihova područja, koja su dolazila na red posle bosanskog.[40][45][48] Dana 12. septembra 1463. godine, Matija je, boraveći u Petrovaradinu, sklopio savez i ligu za vođenje rata protiv zajedničkog neprijatelja sa Mletačkom republikom.[49][45][48] Tom prilikom dogovoreno je da kralj s Turcima ratuje u Bosni kopnenom vojskom, a Mlečani uznemiravaju Turke duž dalmatinske obale i na Moreji flotom.[50][45] Pored Matije, Mletačka republika je pregovarala i sa preostalim balkanskim državama Albanijom, Hercegovinom Svetog Save, Zetom, pa i sa bosanskom vlastelom, sa ciljem da ih uvuče u savez.[50][45][48]

Ekspedicija u Bosni uredi

Kombinovanoj kontraofanzivi pristupilo se odmah, već početkom jeseni 1463. godine, kada su Ugari krenuli u Bosnu, a Mlečani na Moreju.[51][48] Kao saveznik dveju hrišćanskih sila, javio se herceg Stefan, čiji je sin Vladislav počeo akcije u Bosni, izjavljujući da to radi u ime Mletačke republike.[52] Toliko su bili nepopularni Ugari, čak i kad se radilo na potiskivanju Turaka, koji su u svom upadu pokazali toliko bezobzirnosti. Znajući koliko su Ugari osetljivi u pitanju Bosne i kako bi svaki tuđ ulazak u nju smatrali čistim neprijateljstvom, Mlečani su kategorički odbijali Vladislavljeve ponude.[53]

Ugarsku vojsku u Bosni vodio je lično kralj, koji se 29. septembra nalazio u Virovitici.[50][53] Početkom oktobra prešao je Savu kod Gradiške i dolinom Vrbasa, sa dve kolone vojske, nastavio prema Jajcu.[50][51][53] Jednu vojsku vodio je Imre Zapolja, a drugu, koja je udarila preko Ključa, sam kralj.[51] Ovim vojskama pridružile su se i hrvatske čete Martina Frankopana.[51][53] Turski otpor bio je slab, jer se glavna vojska povukla sa sultanom; jedino jajačka posada se održala duže.[53] Opsada Jajca počela je oko 10. oktobra, kada je pao sam grad, a tvrđava se junački branila sve do 25. decembra, kada je bila prinuđena da se preda.[50][51][53] U opsadi se posebno proslavio kraljev sestrić Matija Gereb, budući hrvatski ban, koji je u jednom dvoboju savladao turskog vojvodu Mustafu.[54]

Ugarskoj vojsci dosta je pomogao Vladislav Hercegović, koji je osvojio Ljubuški, župu Ramu sa gradom Prozorom i župu Uskoplje, na gornjem Vrbasu. Vladislav je 6. decembra priznao vlast kralja Matije, kome su se posle toga pokorili gradovi u dolini Vrbasa i u Usori.[50]

Sa Jajcem pala je i cela severna Bosna.[53] Glavnu zaslugu ovim lepim uspesima Matija je pripisao vojvodi Imru Zapolji, plemiću iz požeške županije, dalekom potomku bosanskog bana Borića. Zapolja je imenovan za bana Hrvatske, Dalmacije i Slavonije i za gubernatora bosanskog kraljevstva. Matija je, očevidno, spojio sve ove časti da bi olakšao odbranu jugozapadne Ugarske.[51][53][50] Pod Jajcem Matija je odlikovao drugog hercegovog sina Vlatka, koji mu je, vođen opštim hrišćanskim interesom, po očevoj naredbi, došao u pomoć. Vlatko je kao nagradu dobio ramsku, livanjsku i uskopsku župu.[53]

Nešto zbog zime koja je u bosanskim planinama bila još oštrija, a nešto zbog nedostatka novca, Matija je na samom kraju 1463. ili početku 1464. godine godine krenuo natrag u Ugarsku.[51][53] 17. januara njega nalazimo u Čazmi, 28. januara u Dubravi, a 13. februara svečano je ušao u Budim. Dana 29. marta u Sekešfehervaru je u prisustvu mnogih prelata, velikaša i plemića svečano krunisan krunom Sv. Stefana.[50]

Turska kontraofanziva uredi

 
Sultan Mehmed II Osvajač miriše ružu, slika sa kraja XV veka.

Godine 1464. Matija nije mogao da nastavi početi rat, nešto zbog oskudice sredstava, a nešto zbog političkih prilika u samoj zemlji. Mlečani, gledajući skoro sa očajanjem kako prolazi vreme, stalno su ga požurivali i nudili mu svoje političke i finansijske usluge.[51] Međutim, sultan Mehmed II nije bio voljan, da se odrekne prošle godine već osvojene Bosne, pa se počeo spremati za rat protiv Matije.[53][50] Već 1. juna Mlečani su javljali u Rim, da Turci spremaju novu vojsku protiv Ugara, ne skrivajući strah da Ugari sami neće izdržati turski nalet.[51] Sredinom juna u Bosnu su stigle turske izvidničke čete, koje su brojale svega oko 3.000 konjanika.[55] Ove čete su pustošile sve prošle godine oslobođene krajeve, šireći strah i užas, dopirući sve do Splita.[56]

Još istog meseca u Bosnu je pristigao Mahmud-paša sa vojskom, koja je brojala između 20.000 i 40.000 vojnika, opljačkavši Hercegovinu sve do Dubrovnika.[50] Jedan odred ove vojske je, predvođen samim pašom, upao u Hrvatsku i naneo velike štete opustošivši modrušku županiju kneza Stefana Frankopana, zarobivši i njegovog sina.[50][53] Turska vojska je 12. jula ponovo prispela pod Jajce, kome su, kao bivšoj bosanskoj prestonici, naročit značaj davale obe strane. Svi turski napori da zauzmu grad bili su uzaludni, ugarska posada borila se hrabro i požrtvovano, sasvim drukčije nego bosanska prošle godine.[56] Ubrzo je tu pristigao i sam sultan s još većom vojskom, pred kojom je herceg Stefan pobegao u Dubrovnik.

I posle dolaska sultana, koji je lično prisustvovao jurišima, poticao ljude na borbu i bodrio na nove juriše, situacija se nije mnogo promenila.[50][53][56] Turci su pred Jajcem koristili nove topove, kojima su bombardovali gradsku tvrđavu 30 dana, i potkopavali su zidine.[50] Vizantijski istoričar Kritovul živo, mada bez pojedinosti, opisuje borbe na jajačkim zidinama, za koje preterano kaže da niko nije video ni čuo za slične.[53]

Na vest da Jajcu stiže u pomoć sam kralj Matija i da je jedan deo ugarske vojske pod vođstvom Imrea Zapolje prešao Savu i operiše oko Banja Luke, sultan je 22. avgusta naredio opšti juriš.[57][53][56] Međutim, posada se hrabro držala, pa juriš i pored velikih žrtava nije uspeo.[50][53][56] Potom je sultan naglo zaustavio napade naredio opšte i brzo povlačenje, koje je počelo već 23. avgusta. Po svoj prilici nije hteo da se sa svojom prilično umornom ordijom, koja je još pretrpela i osetne gubitke, upusti u borbu sa novom ugarskom vojskom, čiji je broj namerno predstavljen kao velik.[57][53][56] U međuvremenu, Zapoljina vojska je krenula dolinom Vrbasa prema Jajcu, ali u nevelikom broju, znajući da Turci pod Jajcem nisu mnogobrojni i opasni.[53] Pobeda pod Jajcem važna je i zato što je digla ugled Ugara, pa su se i izvesni bosanski velikaši počeli priznavati njihovu vlast.[56]

Druga ekspedicija u Bosni uredi

Matija je vest o turskom povlačenju dobio u Gorjanima, na Dunavu, u Slavoniji, gde se početkom septembra nalazila i glavnina ugarske vojske od 30.000 ljudi.[58][53][56] On je odmah naredio da za Zapoljom i ostala vojska pređe Savu i pođe za Turcima, ali je, iako osokoljen turskim porazom, dugo ostao neaktivan.[58][56] Kralj Matija nalazio se 14. septembra u Iloku, 24. septembra u Moroviću, a 1. oktobra kod Rače na Savi. Korvin je krenuo u napad tek početkom oktobra i to ne prema Jajcu, jer za to nije imalo potrebe, već dolinom Drine prema Zvorniku, prenoseći ratište na istočnu Bosnu.[58][53][56] Očevidno, Matija je hteo da oslobodi istočni deo Bosne, da bi dobio bedem od Vrbasa do Beograda kao zaštitu za Ugarsku.[53]

Međutim, bosanski sandžak-beg Mehmed Minetović trudio se naročito da odbrani naročito turske položaje na Drini, iako nije imao dovoljno vojske na raspolaganju. Drinski gradovi naročito su bili značajni, jer bi njihovim padom bila presečena veza između Bosanskog sandžaka i ostalih delova Osmanske imperije. Zato je snabdeo Zvornik hranom i municijom i odabranom vojskom.[56] 19. oktobra Matija je, zajedno sa Zapoljom, dolinom Drine dopro do tog grada i opseo ga.[58][53] Međutim, opsada se otegla, pošto se grad nalazio na nepristupačnom mestu, pa je Matija, ne gubeći vreme, krenuo u osvajanje okolnih gradova između reka Bosne i Drine.[58] Zapolja je, u smelom zaletu, opljačkao Srebrenik, dok je sam kralj osvojio Srebrenicu sa njenim bogatim rudnicima.[58][53] U međuvremenu, Zvornik je, uprkos svim naprezanjima, ostao neosvojiv. Sam Zapolja je bio ranjen pod tim gradom, izgubivši jedno oko. Nešto zbog toga, a nešto zbog vesti da se sultan vraća u Bosnu, Matija je odustao od dalje opsade i sredinom novembra žurno je krenuo natrag, gonjen od ohrabrenih Turaka, koji su njegovoj vojsci naneli osetnih gubitaka.[58][53][56] I pored turskih napada, vojska je bez problema prešla Savu kod Rače i ušla u Ugarsku.[53]

Tokom ovog pohoda, herceg Stefan je, prekinuvši sve veze sa Turcima, prišao kralju Matiji, mada mu nikad nije postao sasvim iskren prijatelj. Kad je video ugarske težnje u drinskoj dolini, on je bio voljan da im ustupi jedan deo svog severoistočnog područja oko Lima i Drine sve do Mileševa, kao oblast koja je bila stalno na putu Turcima i koja je od njih redovno i stradala, u zamenu za odgovarajuće posede u Slavoniji. Izvršavanje ovog plana omeo je poraz pod Zvornikom.[59] Štaviše, herceg se našao u velikoj neprilici, pošto je, da bi se uopšte održao, morao sultanu ustupiti najveći deo Hercegovine, a za taoca mu dati svog najmlađeg sina Stefana. Ovim činom izmirenja sa Turcima herceg se zamerio kralju Matiji.[58]

Sistem odbrane južnih granica uredi

Ovim povlačenjem, završen je i svaki dalji ugarski pokušaj, da velikom i sistematskom ofanzivom proteraju Turke iz Bosne.[56] Od tada, duži niz godina, istočnu polovinu i središnji deo Bosne držali su Turci, a zapadni i severni Ugari.[58][56] U tim delovima sa središtima u Jajcu i Srebreniku, osnovane dve banovine sa potpuno vojničkom organizacijom, koje su služile kao neka vrsta mrtve straže.[56]

Sukobi sa Turcima 1465. uredi

U međuvremenu nastavljaju se sukobi u Hercegovini, dok je polako osvajaju Turci. Godine 1465. drugi hercegov sin sin Vlatko otišao je da traži pomoći od kralj Matije. Kad su čuli da su se Turci uputili na Herceg Novi, Mlečani su krenuli da osvoje Kotor, što je dovelo do sukoba između Mletačke republike i Matije, koji im je prebacivao što se mešaju u njegove poslove bosanskog kraljevstva.[60]

Te godine Matija je spremao veliki napad na turske položaje u Bosni. Sam sultan je po Vuku Grguroviću, titularnom srpskom despotu, ponudio Matiji mir, svakako pokušavajući da ga odvrati od saveza s Mlečanima. Međutim, Matija je odbio ponudu, zbog čega mu se 13. januara 1465. zahvalila Mletačka republika. Štaviše, Matija je 30. marta poslao sjajno poslanstvo od 300 vitezova, predvođeno pečujskim biskupom Janošem Česmičkim, u Rim, da bi dobio pomoći iz Italije. Poslanici su sa sobom poneli Matijino pismo novom papi Pavlu II, u kome je upozoravano, da će sultan te godine sa čitavom svojom silom udariti na Beograd i Jajce i osvojiti ostatak Bosne i Mačve. Poslanstvo je bilo lepo dočekano u Rimu, a na povratku takođe i u Veneciji. Sam papa je 26. maja javio kralju Matiji, da mu za ratne troškove daje 57.500 zlatnih forinti [e], a povrh svega poslao mu je i zlatan krst s komadićem drvenog krsta, na kome je bio razapet Isus Hristos. Mletačka republika je 16. jula odlučila, da će za rat protiv Turaka izdvojiti 50.000 dukata. Već 15.000 dukata bilo je uručeno poslanstvu kralja Matije, 27. juna. Matija je, u ovaj savez, pozvao i arbanaškog junaka Skenderbega.[58]

Međutim, i pored velikih priprema od cele ekspedicije nije bilo ništa.[58] Kralj je, doista, 8. oktobra, kod Gradiške na Savi, s velikom vojskom ušao u Bosnu, ali se već nekoliko dana kasnije vratio natrag. U Bosni su samo operisali kraljev tavernik Janoš Rozgonji, hrvatsko-dalmatinski ban Stefan Frankopan i ban Jan Vitovec, knez zagorski, sa 5.000 vojnika, sa ciljem odbrane Livna i njegove župe od Turaka.[58][60] Međutim, pravi cilj ove vojske bila je odbrana Hercegovine od Turaka i Mlečana.[58] S tim ciljem, Matija je 3. novembra Vitovcu i Razgonjiju dao punomoć, da mogu u njegovo ime pregovarati sa hercegom, svakako o odnosu Hercegovine prema Ugarskoj.[60] Hercegovina se tada nalazila u vrlo teškom položaju, jer su Turci saznali za hercegove pregovore, potpuno onemogućivši hercegov prošlogodišnji plan.[59] Isto tako, Vitovecu i Razgonjiju je dozvoljeno da pomažu ugroženom Dubrovniku. Ostareli herceg je, u međuvremenu, pregovarao i sa Mlečanima i sa Ugarima, ne verujući ni jednima ni drugima.[60] Između dva hercegova saveznika nije bilo samo neslaganja, nego i prave svađe oko Hercegovine.[59][60] Mlečani nisu mogli pristati, da se Ugari uvuku u Boku Kotorsku, a Ugari su zbog dalmatinske obale i zapadne Bosne nerado gledali Mlečane i na Neretvi.[60]

Jedini ugarski uspeh 1465. godine, bilo je učvršćivanje Vitoveca i Rozgonjija, krajem godine, u Počitelju na Neretvi.[58] Herceg je, na tajnim pregovorima sa Ugarskom u Dubrovniku, pristao na to posedanje. Takvoj odluci bitno su doprineli i Dubrovčani, stari mletački neprijatelji. Oni su čak pristali, da o svom trošku, podignu veliki most preko Neretve kod Počitelja, sa čijom izgradnjom se počelo već početkom iduće godine.[60]

Rezultat ratovanja 1464. godine nije bio povoljan ni za Ugare ni za Turke. Turci od tada nisu preduzimali većih akcija u Bosni, dok su u Hercegovini borbe bile su lokalnog karaktera.[53][61] I Turcima i Ugarima bilo je jasno da su postignuti rezultati relativni i da treba još mnogo velikih napora da bi se obezbedila sigurna vlast nad Bosnom, za šta im je bila potrebna podrška Bosanaca.[62] Ugari su računali na simpatije tamošnjih hrišćana, a Turci na bogumile, dobar deo pravoslavaca, kao i na ugarske neprijatelje, kakav je bio Vladislav Hercegović. Krajem 1465. godine, sultan je obnovio titulu bosanskog kralja i dao je sinovcu kralja Tomaša Matiji Šabančiću.[ž][59][61] To je učinio očevidno, stoga što se Bosna nalazila na krajnjoj zapadnoj tački Osmanskog carstva i bila izložena neprestanoj agitaciji Ugara i Mlečana, a osim toga ni on sam ličnim zalaganjem nije mogao u njoj celoj vaspostaviti svoju vlast. Međutim, novi bosanski kralj, zbog svoje neaktivnosti, nije bio od koristi, pa ugarski uticaj nije bio nimalo potisnut.

Promena politike prema Srbima (1464—1465) uredi

 
Vuk Grgurević Branković, srpski despot u Sremu i jedan od najvećih Matijinih vojskovođa. Ovaj drvorez je nastao oko 1880. godine.

U vezi sa novom turskom politikom u Bosni i Ugari su morali menjati svoju politiku prema Srbima, da bi ih dobili za saveznike. Do tada su i dvor i magnati dozvoljavali sebi ponekad grube ispade. Primeri za to svakako su bili Silađijevi ispadi prema despotu Đurđu Brankoviću, pa i Korvinovo držanje prema Stefanu Tomaševiću. Matija je čak otišao i korak dalje kad je oduzimao posede Brankovića u Ugarskoj. Međutim, kad je turska opasnost postala očigledna, posle pada Bosne, kralj je počeo iz osnova menjati svoju politiku, trudeći se da što više Srba veže za Ugarsku, dajući primer i drugima.[61] Inače, posle pada Despotovine u Ugarsku je prešlo mnogo Srba, a naročito mađarofila, koji su sa sobom vodili ne samo mnogobrojno dvorsko osoblje, već i ratničku pratnju.[29] Tako su u Ugarsku prešla braća Jakšići iz Jagodine, Stefan i Dmitar, sa 1.200 ratnika, kojima je kralj 1464. godine poklonio Nađlačko vlastelinstvo u Čanadskoj županiji i još neke posede oko Moriša, od kojih je najznačajniji Međehez.[61][63][64][29] Ova porodica je kasnija dobila i druga imanja u Kluškoj i Aradskoj županiji.[61] Aradska županija je s vremenom postala njihov glavni posed.[64] Drugom srpskom velikašu Milošu Belmuževiću, bivšem vojvodi despota Đurđa, koji se javlja u Ugarskoj od 1470. godine, Matija je dao grad Šašvar i Jenopolje u Aradskoj županiji.[63][29] Ovaj velikaš je kasnije, 1483. godine, od kralja na poklon dobio Majiš i Poznad u temišvarskom kraju.[63]

Najveću uspeh postignut je 1465. godine, kada je Korvin uspeo da pridobije i sjajnog junaka Vuka Brankovića [z], koji je do tada bio u turskoj službi, kod svoje tetke sultanije Mare.[65][61][29] Kao takav, Vuk je ušao u sastav turskog poslanstva, koje je sa Ugarima u Beogradu pregovaralo o uslovima mira. Ovi pregovori, o kojima dugo diskutovalo u Budimu i u Veneciji, nisu doveli do rezultata.[61] Međutim, Matiji je pošlo za rukom da pridobije Vuka na svoju stranu, poklonivši mu potom gradove Slankamen i Kupinik kod Save, i imenovavši ga za zapovednika srpskih ratnika u Ugarskoj sa činom vojvode. Vuk se brzo pročuo kao nesvakidašnji junak, što je, pored visokog porekla, znatno doprinelo da se oko njega okupi veliki broj vrednih i odlučnih srpskih ratnika, koje Matija, u prvi mah nije upotrebio protiv Turaka nego protiv Jiržija Podjebradskog, sa kojim je dugo vodio rat.[65][61][29] Pošto se u ovom ratu posebno istakao, Vuk je dobio grad Belu Stenu i oblast Totuševinu, stekavši kraljevo poverenje i postavši njegov miljenik.[61][29] Od sada je Matija jedina nada i Srba i Hrvata, željnih da nastave borbu sa Turcima.[66]

Smene banova u Hrvatskoj (1465—1466) uredi

Korvin je u proleće 1465. godine Imru Zapolji dodelio čast vranskog priora, da bi mu dao što više prihoda. Međutim, već u jesen, Zapolji su oduzete sve časti. U povelji 5. novembra 1465. godine Zapolji se ne navode sve ove časti, već samo titula nasledni župan spiški. Umesto njega, Matija je za banove kraljevina Rame, Dalmacije i Hrvatske imenovao Petra Zoba, bivšeg hrvatskog bana, i Ladislava de Disnoša (mađ. de Disznos), dok je u Slavoniji ban postao Nikola Iločki, mačvanski ban. Svi novi banovi pominju se u kraljevoj povelji 24. marta 1466. godine.

Avgusta 1466. Matija je došao Slavoniju, da sredi prilike u njoj. 8. avgusta bio je sazvan sabor plemstva u Križevcu, na kome je sporazumno odlučeno, kako će se zagrebačkoj biskupiji plaćati desetina. Kralj je potom nastavio ka Zagrebu, gde je 23. avgusta potvrdio pravila nekih cehova. Tom prilikom za bana i vrhovnog kapetana kraljevina Bosne, Dalmacije, Hrvatske i čitave Slavonije imenovao je svog miljenika Janoša Tuza, koji je dotada bio magistar kraljevskih vratara. Možda je na ovu odluku uticao banov brat Osvald Tuz, koji je od 16. aprila 1466. bio zagrebački biskup [i]. Glavni zadatak novog bana bio je da obnovi međe kraljevina Dalmacije i Hrvatske, tako što će osvojiti utvrđeni Klis. Ovaj grad, koji je nema sumnje imao veliki strateški značaj, jer se posredstvom tog grada moglo upravljati svom oblašću od Splita do Trogira, držala je Margareta, udovica bana Špirančića, ali su se za njega otimali i Turci i Mlečani. Već sredinom septembra ban Tuz je došao pod taj grad, uplašivši time Mlečane. Bojeći se za svoje gradove Split i Trogir, oni su 25. septembra uveravali Matiju, da se neće mešati u borbu za Klis, koji je ubrzo i pao u kraljeve ruke.[67]

Sukobi u Hercegovini 1466. uredi

Dok se herceg kolebao, u njegovoj porodici je nastupio pravi rascep kome se prikloniti. Mlađi hercegovi sin Vlatko bio je na ugarskoj strani, a ima indicija da ga je herceg ovlastio da proda Hercegovinu ugarskom kralju za 100.000 dukata i grad Zagreb.[59] Početkom 1466. godine herceg Stefan se, na samrti, opredelio za Mlečane.[58][59][60] Dakle, nisu mu se isplatili toliki pregovori sa Korvinom, kome je čak, uzalud, poslao 12.000 dukata, ne bi li dobio vojnu pomoć.[68] Ovog puta je ugarska intervencija izostala, ali, kada je herceg dozvolio i Mlečanima da se mogu učvrstiti na Neretvi, krenula je jedna kaznena ekspedicija predvođena Vitovecom i Rozgonjijem.[58][59][61] Ova ugarska vojska osvojila je sve mletačke gradove i tvrđave na Neretvi, dok se republika nije ni usuđivala protestovati, jer se Hercegovina vekovima nalazila u ugarskoj zoni interesa.[69] Našavši se u teškom položaju, herceg je bio primoran obnoviti pregovore sa Korvinom, pa mu se ubrzo i priklonio.[67][61]

Nedugo potom, uprkos mletačkom nepoverenju, krenula je nova ugarska akcija u Hercegovini predvođena Janom Vitovecom i Janošem Tuzom, novim hrvatsko-dalmatinskim banom. Vitovec je ušao u Dubrovnik, a Tuz u Počitelj i dolinu Neretve. Pošto su se saveznici, umesto da organizuju odranu od Turaka, otimali za ostatke Hercegovine, Turci su dobili slobodne ruke. Iskoristivši to što se saveznici nisu udaljavali od doline Neretve, oni su, u međuvremenu, osvajali celu istočnu Hercegovinu.[59] Herceg je, u međuvremenu, ponovo obnovio pregovore sa Mlečanima, ponudivši im ostatke Hercegovine i žaleći im se na Turke, a posebno na svog ugarskog gospodara, istovremeno pregovarajući i sa njim.[70]

 
Ruševine stare tvrđave Veliki Kalnik.

Početkom marta 1466. godine, sultan je, zbog težih neprilika u Maloj Aziji, ponudio mir hercegu, ponudivši mu povratak svih izgubljenih teritorija i priznavanje osmanske vrhovne vlasti.[71] Osim sukoba u Maloj Aziji sultan je imao i mnogih neprilika i sa Skenderbegom, koji je održavao veze sa Ugarskom.[72] Možda je zato u leto ponudio kralju Matiji Bosnu i Srbiju, ne zna se u kom obimu, pod uslovom da sa njim sklopi trajan mir. Kralj nije hteo ni da primi tursko poslanstvo, odbivši sultanove darove.[70]

Posle smrti hercega Stefana u Novom, 22. maja 1466. godine, u Hercegovini je nastupila prava borba oko vlasti između njegovih sinova Vladislava, koji je u leto pobegao Turcima, i Vlatka, koji je uzeo titulu hercega i održavao veze sa Ugarima.[67][73][72] Vladislav se, da bi dobio deo očevog blaga od 70.000 dukata koje se tada nalazilo u Dubrovniku, obratio njegovom zaštitniku kralju Matiji, otuđivši tako Vlatka od ugarskog dvora.[73][72] Pošto je, intervencijom kralja Matije, dobio deo očevog blaga, Vladislav je, napustivši borbu s Turcima i Hercegovinu, uopšte, a približivši se Ugarima, otišao u Slavoniju, gde mu je Matija, pre proleća 1470. godine, dao oblast oko Brezovice i gradove Veliki i Mali Kalnik, koji su štitili područje reke Lonje.[74][75][72] Zajedno sa Vladislavom u Ugarsku je prešao cvet hercegovačkog plemstva.[74] U međuvremenu, Vlatko se približio Mlečanima i bio je jedno vreme protivnik Ugara, koji su 1471. godine, pod pritiskom Turaka, napustili Počitelj i povukli se u dolinu Neretve. Novi herceg je čak optuživao Dubrovačku republiku zbog veza sa Ugarima, što je republici Sv. Vlaha donelo mnogih poteškoća.[75]

Period rata sa Bohemijom (1468—1479) uredi

Matija kao kralj Bohemije uredi

 
Bohemijski kralj Jirži Podjebradski, prvobitno tast, a kasnije veliki neprijatelj kralja Matije. Iluminacija na pergamentu iz 1607. godine, napravljena za Karla II od Minsteberg-Oelsa, potomka Podjebradskog.

Reformama obnovljenu snagu Ugarske, Matija je nastojao da iskoristi za ostvarivanje svojih grandioznih spoljnopolitičkih planova. Sa ciljem da stvori jaku podunavsku monarhiju, Matija je napustio oslobađanje Bosne od turske vlasti i okrenuo se prema zapadu i severu, prvenstveno sa ciljem da osvoji Bohemiju. Ocenio je da su odnosi snaga u svetskoj politici takvi da bi se samo koncentracijom snaga u srednjoj Evropi stvorila mogućnost za slamanje turske moći na Balkanu, zadatka koji mu je otac Janoš Hunjadi ostavio u amanet. Shodno svojoj političkoj zamisli, njegova politika je od sredine 1460-ih bila prema Turcima na jugu defanzivna, a prema zapadu i severu ofanzivna.[76] Prilika za ostvarivanje tog plana pružila mu se 23. decembra 1466. godine, kada je papa Pavle II ekskomunicirao bohemijskog kralja Jiržija Podjebradskog kao zaštitnika takozvanih kalikstinaca [j].[67][77] Car Fridrih bio je pozvan da Podjebradskog zbaci sa prestola, ali on, zbog nekih drugih problema, to nije mogao učiniti. Početkom 1468. car je zamolio Matiju za pomoć, obećavši mu, da će se, ako se on odazove, odreći titule ugarskog kralja i da će finansirati njegov rat.[67] Pošto ga od smrti supruge nisu povezivale rodbinske veze sa češkim dvorom, Matija je 31. marta 1468. objavio rat Podjebradskom.[67][77] Verski obojen rat jasno je imao osvajačke namere.[77] Korvin je u ovom ratu imao uspeha, uspevši da svojoj zemlji pripoji Moravsku, Šleziju i Lužice, a, 3. maja 1469. godine, uz njega pristali katolički bohemijski velikaši izabrali su ga za kralja Bohemije.[67][77] Jirži Podjebradski umro je 22. marta 1471. godine, našta su kalikstinci 27. maja 1471. za bohemijskog kralja izabrali poljskog kraljevića Vladislava, koji je nastavio borbu s Matijom.[67] Borba je vođena promenljivom srećom još 8 godina.[67][77]

U to vreme se Bohemija nalazi u dubokom privrednom opadanju. U prethodnim verskim ratovima je naročito stradalo gradsko zanatstvo, a odlučujuću ulogu je preuzelo plemstvo, izvukavši najveću korist iz političke i crkvene autonomije zemlje. Panovi su još od Husitskih ratova držali ogromna crkvena imanja, a stekli su i veliki broj kraljevskih feuda. Značaj gradova bila je u punom opadanju, tako da oni na saborima gube i svoju drugostepenu političku ulogu. Naročito je stradalo slobodno seljaštvo, kažnjeno zbog simpatija prema taboritima [k] oduzimanjem zemlje. Koristeći svoje političke privilegije i porasli socijalni uticaj, plemstvo ih je u velikoj meri pretvaralo u kmetove.[78]

Turski upadi uredi

Dok je Matija trošio svoje snage u Bohemiji, Turci su povećali svoju aktivnost na Balkanu.[79][75] Naime, 17. januara 1468. umro je Skenderbeg i Albanija je postala turski plen, tako da je Ugarska sada bila prva na udaru Turcima.[79][72] Turci su od 1468. godine postali mnogo aktivniji i njihovi upadi u Dalmaciju i Hrvatsku postaju sve češći. Pljačkaške čete se neretko zadržavaju u blizini granice već dopiru do zadarskog i šibeničkog kraja, pa i do same Krbave.[75] U proleće te godine bosanski Turci su provalili iz preko Like i Krbave provalili sve do Senja, odakle su upali u modrušku župu Frankopana, paleći kuće, pustošeći polja i zarobljavajući ljude i stoku.

U martu 1469. godine, Turci su opet upali u Hrvatsku.[79] Bosanski sandžak-beg Isa-beg Isaković prodro je početkom maja sa 20.000 Turaka, praćenih od mnoštva ljudi željnih pljačke i haranja, preko modruškog kraja i Hrvatske u Kranjsku.[79][75] Turci su tu opljačkali mnoge crkve, popalili brojna sela i poubijali mnoštvo ljudi, vrativši se sa 60.000 zarobljenika u Bosnu.[79] Sledećih je meseci ponovo je stradala Hrvatska, gde su Turci zarobili preko 10.000 ljudi. 29. septembra Turci su po četvrti put provalili u Hrvatsku i doprevši sve do Save, preko koje su u Zagreb bežali kmetovi iz južnijih oblasti. Seljaci su u Zagrebu izazvali paniku i veliki strah od Turaka, pomoću kog je prevaziđena jednovekovna mržnja između Kaptola i Gradeca, pa su Gradečani dozvolili kanonicima i kaptolskim građanima, da se sklone u gornji grad. Međutim, Turci nisu prešli preko Savu, jer je noću reka nabujala usled jakih kiša u Kranjskoj. Potom je 3. oktobra sklopljen ugovor između Gradeca i Kaptola, kojim i jedni i drugi zaboravljaju pređašnja neprijateljstva. Kanonici Kapitola uviđali su da treba utvrditi svoj deo grada, zato su odmah zamolili kralja Matiju, koji im je odgovorio potvrdno 17. novembra u Budimu.

Senjska kapetanija uredi

 
Matija Korvin, portret na platnu Petra Paula Rubensa iz 1610-ih godina.

Tokom ovih turskih provala posebno je bio na udaru frankopanski grad Senj.[79][75] Frankopanima su pomagali Mlečani, bojeći se, da će Turci, pošto osvoje frankopanske posede, napadati njihovu Istru.[79] Kralj Matija je, naprotiv, sumnjajući, da Mlečani žele da se dočepaju Senja, poslao u Hrvatsku svog kapetana Blaža Mađara sa 9.000 konjanika, koja je u novembru 1469. godine, osvojila grad.[79][75] Senj je od tada bio kraljevski grad, sa kraljevom posadom, kojom su zapovedali posebni kapetani, braneći grad i od Turaka i od Mlečana.[80][75] Blaž Mađar je potom nametnuo gradu godišnji porez u iznosu od 400 dukata, ali ga je 5. marta 1471. godine ukinuo lično kralj, koji je tom prilikom vratio gradu sve stare povlastice.[74] Kapetanija, koja je postala jedna od glavnih vojničkih središta između Bosne i Venecije, imala je za prvenstveni cilj odbranu severne Dalmacije i Like od Turaka.[29]

Novi turski upadi uredi

Hrvatska je i 1470. godine stradala od turskih upada, zbog čega je bio smenjen nesposobni ban Janoš Tuz i na njegovo mesto je imenovan Blaž Mađar, koji se u povelji 5. decembra 1470. naziva banom kraljevina Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Po kraljevom nalogu novi ban je zatvorio starog, zbog saučešća u jednoj zaveri, ali ga je kasnije oslobodio. Janoš Tuz je ostatak života proveo u Medvedgradu kod Zagreba.[74]

Još teža za jugozapadnu Ugarsku bila je 1471. godina. Meseca maja Turci su prodrli u Dalmaciju do zidina Splita, Zadra i Šibenika, opljačkavši i dubrovačko područje.[74][75] Početkom aprila provalio je Isa-beg u Kranjsku, harajući sve do Ljubljane i Kranja, zašavši i u Štajersku sve do Celja, tom prilikom zarobivši 30.000 ljudi.[74] Već u leto krenula je nova turska ofanziva predvođena novim bosanskim namesnikom Ajaz-begom, koja je, provalivši preko Hrvatske, pregazila Istru i jedan deo Kranjske, doprevši do Udina i Ljubljane. U međuvremenu, druga turska vojska je operisala u Sremu.[75] U avgustu turske čete zu pljačkale okolinu Zagreba, a u novembru su preko Krasa, provalili sve do Gorice.[74] U septembru 1471.[l] pod njihovu vlast je pao Počitelj na Neretvi, samim tim čitava oblast između Neretve i Cetine, izuzev samog primorja.[74][81]

Tokom ovih turskih upada, Matija je imenovao i drugog bana Damjana Horvata od Litve, ali ni on ni Blaž Mađar nisu mnogo učinili za odbranu od Turaka. Uz to, u Hrvatskoj se vodio pravi građanski rat među plemstvom; najmoćniji knezovi Frankopani, pocepani u više međusobno zavađenih ogranaka, vodili su pravi rat protiv krbavskih knezova Kurjakovića. Ovi ratovi slabili su odbrambenu moć jugozapadnog Ugarskog kraljevstva.[74]

Obnova Srpske despotovine uredi

Kad su Turci, leta 1471. godine, sa velikim brojem radnika, podigavši grad Zaslon [lj] na Dunavu, da bi osvojili Beograd, Matiji je postalo jasno da se, osim gradova i utvrđenja, protiv Turaka mora stvoriti i živ bedem odane ljudske snage za odbranu granice.[82] Najpogodniji i najbolji za to bili su Srbi, koji osim toga nisu ni bili skupa vojska.[83] Da bih ih što bolje pridobio Matija je 1471. godine kralj Matija je obnovio Srpsku despotovinu, ali u Sremu, a za prvog despota imenovao je Vuka Grgurevića.[65][83][29] Despotovina je, uglavnom, obuhvatala samo Srem, dok drugi veliki posedi, koji su oduzeti Brankovićima posle pada Srbije, nisu vraćeni.[64] Obnovom despotovine kralj je priznao izuzetan položaj srpskom elementu u Sremu, a davanjem despotske titule podsetio je Srbe na njihovu državnu tradiciju, koju je i sam poštovao.[29] To je učinio svakako sa namerom da Srbe življe podstakne na borbu, da okupi njihove prilično razbijene snage i da bi im probudio nadu za obnovu države, čije bi postojanje bilo i u interesu njega samog.[83][29]

Za Srbe je obnova despotske časti značila neku vrstu produženja njihove državne egzistencije, iako je to bilo na tuđem području. Od tada oni se nisu osećali kao prosti begunci, koji služe kao najamnici, veća kao ratnici jedne ratom izgubljene države, koji se bore da je vaspostave. Uočljivo je da kralj vodi računa o raspoloženju Srba iz bivše Despotovine, pošto im je za despota imenovao njihovog čoveka, dok za bosanskog kralja imenuje stranca.

Obnova Despotovine i obnova Bosanskog kraljevstva imale su za cilj da izazovu privatne i lokalne inicijative u nalaženju sredstava i načina za borbu protiv Turaka. Ugari su tim ujedno obavezali obe obnovljene države da se vežu za njih, što im je sve bilo naročito potrebno u trenutku kada su Turci isticanjem svojih kandidata, pokušavali da što lakše pridobiju novoosvojene teritorije. Da bi se što uspešnije organizovala lokalna odbrana, Matija je odvojio Jajačku i Srebreničku banovinu i poverio ih vojnički najpouzdanijim vođama.[29]

Velika zavera (1471) uredi

 
Portret Janoša Viteza od Sredne sa naslovne strane Plautovog kodeksa iz 1465. godine, knjige koja je pripadala Matiji Korvinu. Janoš Vitez je bio ugarski humanista, ostrogonski nadbiskup i učitelj kralja Matije, kao i jedan od kolovođa zavere iz 1471. godine.

Iako se obavezao, car Fridrih, međutim, nije finansirao rat u Bohemiji, koji je iziskivao znatna finansijska sredstva, izazivajući nezadovoljstvo ogromnih razmera.[77] Stoga je godine 1471. u Ugarskoj skovana zavera, koja je imala za cilj da Matiju liši prestola i da na njega dovede poljskog kralja Kazimira.[74][72][77] Zaveri su pristupili i najbliži Matijini saradnici: Janoš Vitez, tada ostrogonski nadbiskup, zatim biskupi: Janoš Česmički i Osvald Tuz, ban Blaž Mađar, kao i većina ugarskog plemstva.[74][77] Međutim, zavera je posebno dobila na snazi kad joj se priključio Nikola Iločki, koji je važio kao jedan od najuticajnijih i najbogatijih magnata kraljevstva.[72][75] Matija, koji je o toj zaveri saznao na ratištu u Bohemiji, požurio da je predupredi, dok nije dobila isuviše opasne razmere.[74][72] Naime, on je Iločkom ponudio bosansku krunu, za kojom je on odavno žudeo.[84][72][75]

U septembru je sazvan državni sabor u Budimu, koji je primio tu ponudu.[74][72][75] Tom prilikom je Iločki, do tada večni knez Teočaka i mačvanski ban, dobio na upravu i hrvatsku i slavonsku banovinu, kao i gradove vranskog priorata.[84][72][75] Zadovoljivši se tom visokom čašću Iločki se izdvojio iz opozicije i postao je jedan od stubova Matijine vlasti.[72] Tada se Matija izmirio sa većinom crkvenih i svetovnih velikodostojnika. Dana 18. septembra 1471. godine, potvrdio je 31 zaključak tog sabora, obećavši: da će svake godine sazivati sabor, titulu župana deliti samo plemićima, da će za zapovednike garnizona postavljati samo zaslužne domaće ljude, da nijednom plemiću neće oduzimati posede bez sudske presude, da niko neće biti osuđivan bez pristanka biskupa i velikaša i, na kraju, da kraljevska vojska neće činiti nepravde prema prema crkvenim i svetovnim velikodostojnicima. Iako se izmirio sa vlastelom i crkvom, još u vek je bilo buntovnika, koji su surovo proganjani tokom nekoliko narednih godina. Kad je Kazimir, u oktobru 1471. godine, provalio u severnu Ugarsku, za njegovu akciju je već bilo kasno i njegove trupe su lako poražene i potisnute.[74][77] Ovom ishodu znatno je doprineo Dmitar Jakšić.[63]

Kralj Nikola Iločki uredi

Nikola Iločki je dobio više titulu nego vlast. Bosanski kralj je novim oblastima upravljao iz Iloka, a jedina bosanska oblast koja je bila pod njegovom direktnom vlašću bio je Teočak sa zvorničkim krajem, dok su u Jajcu i dalje upravljali banovi, koje je imenovao Matija Korvin.[72][75] U Slavoniji je, paralelno sa bosanskim kraljem, još uvek upravljao Damjan Horvat.[84] Zadovoljivši njegovu taštinu, Matija se gotovo u potpunosti oslobodio njegovog uticaja, uputivši ga na jedno od najizloženijih mesta. Pred Nikolom je bio vrlo težak zadatak, koji se ticao organizovanja borbe protiv Turaka odbrane od njih u jugozapadnoj Ugarskoj. Samim njegovim imenovanjem nastavljena je tradicija ujedinjavanja čitave jugozapadne Ugarske pod jednim banom, koja je počela od Imrea Zapolje.[75] Obnavljanjem Srpske despotovine i Bosanske kraljevine, Matija, koji je bio zauzet na severu, je hteo da odbranu južnih granica prepusti uglavnom stanovnicima tih oblasti, Srbima i Hrvatima.[85]

Od prvog dana od svog imenovanja, Iločki je morao da se bori sa stalnim turskim upadima. U maju 1472. Turci su opet provalili preko Hrvatske u Kranjsku i Štajersku, poharavši okolinu Ptuja i Maribora, a pri povratku i posede knezova Frankopana. U septembru 12.000 Turaka je preko Hrvatske i Kranjske upalo čak u Furlaniju. Prestravljeni Mlečani su uzalud pokušavali da izmire Frankopane, Kurjakoviće i Zrinske i da utiču na njih da sklope savez protiv Turaka. Dva meseca kasnije Turci su opet upali u Hrvatsku, odakle su prodrli do Istre i Gorice.[74]

 
Nadgrobna ploča Nikole Iločkog u crkvi Svetog Jovana Kapistrana u Iloku. U početku Matijin neprijatelj, Iločki se 1471. godine, žedan još moći, sporazumeo sa njim i postao kralj Bosne, slavonski i hrvatsko-dalmatinski ban.

U međuvremenu, Nikola Iločki je počeo da pokazuje veću aktivnost. Krunisavši se 1472. godine, on je 14. oktobra u jednoj svojoj povelji, izdatoj Dubrovačkoj republici, navodio da mu je glavna briga odbrana vere katoličke i katoličkoga naroda, zbog koje je i primio nove dužnosti, a ne zbog toga što je bio željan visokih položaja.[84][86] Zbog ovakvog navoda, novi kralj je u Bosni naišao na podeljen prijem i na nepoverenje dela stanovništva, verovatno se stoga nije ni mešao u njenu politiku, tim pre što mu ni kralj Matija, zbog rata sa Česima i Poljacima, nije mogao dati stvarne pomoći.[85] Iločki je pokušavao da preko svoga poverenika, Petra Zrinskog, pridobije Mlečane za novi rat protiv Turaka, u cilju njihovog isterivanja iz Bosne. Iako je bio pogodan čas napasti Turke koji su tada ratovali sa Persijom, Nikoline ponude primljene su sa mnogo uzdržavanja, tako da veća akcija nije bila preduzeta.[84][85]

Strah od Turaka obuzeo je zagrebačke Dominikance, čiji se manastir nalazio gradskih zidina.[m] Oni su 14. februara 1473. godine izmolili od kralja Matije dozvolu, da u gornjem gradu uz crkvu Sv. Katarine sagrade nov manastir. Pred Turcima povlačili su se i Pavlini [n] iz Remeta kod Zagreba, koji su 22. januara kupili kulu uz gradski zid u gornjem gradu sa kućom,[nj] gde bi sa sklonili u slučaju turskog upada u okolinu Zagreba.

Pošto Nikola nije preduzeo akciju, akciju su preduzeli Turci. Septembra 1473. godine Isa-beg je provalio u Hrvatsku, tom prilikom porobivši stanovništvo Kranjske, Koruške i Štajerske. Sve je to uticalo na Matiju da 20. novembra za slavonskog bana imenuje svog blagajnika Janoša Ernušta, oduzevši tu titulu i Iločkom, koji je od tada samo nosio titulu kralj bosanski i Horvatu, koji je od tada samo ban Dalmacije i Hrvatske. Novi ban je od prvog dana morao da se bori sa novim turskim upadom, koji je jedan hrvatski letopisac zabeležio rečima:

Turci dođoše na Božić god. 1473. u Hrvatsku i ostaše 15 dana i učiniše velika zla.

Još gori upad došao je sledeće godine. U aprilu Turci su opustošili plodno Turopolje, sa okolnim gradovima: Dubovecom, Krapinom, Zabokom, Oštrcom, Grebenom,[o] Rakovecom, Križevcima, Varaždinom i Koprivnicom. Iz Zagorja i Podravine je odvedeno u ropstvo 14.000 ljudi sa mnogo stoke. Ove oblasti su na jesen ponovo stradale od Turaka.[84] Iste godine, Mlečani su, uplašeni za svoje područje, opominjali hercega Vlatka, da se sporazume s bosanskim kraljem i srpskim despotom.[87]

Osvrt na južnu granicu uredi

Sa uspehom završivši rat protiv Čeha i Poljaka na severu, 1474. godine Matija je opet obratio pažnju na balkanska pitanja, počeo je aktivniju politiku na jugu i spremanje za rat protiv Turaka.[84][87][29] Dana 2. oktobra 1474. godine sabor u Budimu je zaključio, da svako ognjište mora doprineti po 1 dukat za obranu Ugarske od Turaka.[84] U međuvremenu, južne oblasti su toliko stradale od turskih upada.[84][29] Npr. usled turskih upada 1474/1475. Slavonija je bila toliko opustošena da se, po nekim izvorima, na deset milja nije mogla videti ni kuća ni čovek.[88]

Jugozapadna Ugarska nije jedina stradala od Turaka. Naime, početkom 1475. smederevski sandžak-beg Ali-beg provalio je u južnu Ugarsku, 7. februara spalio Veliki Varadin, opustošio Bačku, a potom se vratio natrag sa mnogo plena. Ovaj događaj uticao na Matiju da opet sazove sabor, koji mu je 24. aprila opet dozvolio da od svakog ognjišta ubere po 1 dukat za pokriće ratnih troškova. Na ovaj kraljev akt najviše je uticao Uzun Hasan, vladar plemenskog saveza Ak Kojunlu, koje je tada vladalo Persijom.[84] U međuvremenu, Turci su nastavljali svoje upade u jugozapadnu Ugarsku. Prodrli su u Zagorje sve do Cesargrada,[p] a potom čak i u okolinu Ptuja, strahovito je opljačkavši, a 24. avgusta porazili su hrabru, ali malu hrišćansku vojsku, predvođenu plemićem Sigismundom Polhajmom.[84][89]

Osvajanje Šapca i ofanziva despota Vuka uredi

 
Ostaci Šabačke tvrđave.

Te godine Matija je zagazio u novi rat protiv Turaka, uspevši da okupi 60.000 vojnika.[84][87] U jesen, uz pomoć srpskih ratnika na kopnu i u vodi,[r] Matija je, lično predvodeći vojsku, opseo Šabac, koji je kao klin bio zavučen između ugarske Bosne i Beograda.[84][89][77] Potpuna opsada grada, međutim, počela je 13. januara 1476. godine.[84][89][87] Turska posada se hrabro držala, što je produžilo opsadu, ali se 15. februara grad našao pod ugarskom vlašću.[84][89][87][77] Veliku ulogu u osvajanju grada igrao je srpski despot.[87] Osvajanje grada je bilo od posebnog značaja, jer je time ojačana južna granična linija, što je za posledicu imalo ređe turske upade preko Dunava.[77] Odmah sutradan, kralj je pisao o pobedi papi Sikstu IV iz sretnoga našega ta­bora kod našeg grada Šapca rečima:

Ja sam osvojio već mnoge i vrlo utvrđene tvrđave; ali nijedna me nije stajala toliko napora i poteškoća, pa toliko ljudi i troškova.[84]

Iz Šapca, despot Vuk je, sa jednim delom Srba, krenuo dolinom Drine do Srebrenice, da kralju pribavi plen.[89][87] Pohod je bio u potpunosti avanturistički, izvođen je noću i krišom, da bi iznenadio protivnika.[87] Izabrao je 150 ljudi, preobukao ih u turska odela i uputio u grad, u kome se tada održavao vašar. To je unelo neverovatnu paniku među Turcima i potpuno ih onesposobilo za odbranu, pa je grad lako osvojen.[89][87] Plen je bio velik; između ostalog, ugrabljeno je pet tovara srebra i 127.000 aspri.[87] Despot je potom prodro do Kučlata i, pošto ga je poharao, napao i Zvornik. Pod ovim gradom je bio ranjen u nogu, pa je prekinuo dalju borbu i krenuo natrag u Šabac, pljačkajući i paleći sve pred sobom.[89][87] Obavešten da ugarsku vojsku u Šapcu vodi lično kralj Matija, sultan mu je ponudio mir na duži niz godina, tražeći za samo slobodan prolaz kroz Hrvatsku i Dalmaciju protiv Mletačke republike, ali Matija nije pristao na te uslove.[87]

Uspesi despota Vuka pokolebali su turske vazale, a posebno novog turskog kralja Bosne, Matiju Vojsalića, koji se čak i ponudio svom ugarskom imenjaku da pređe na hrišćansku stranu, ako ga prizna za bosanskog kralja.[89][87]

Opsada Smedereva uredi

Ugarima je bilo vrlo stalo, da u ovom ratu povrate i Smederevo. Zbog lakšeg opsedanja grada, na Godominskom polju su podignuta tri utvrđenja ili bastije, od kojih se jedna zvala Viteška Trpeza.[89][63] Osim opsedanja grada, utvrđenja su služila i kao baze za upade u Srbiju.[63] U leto 1476. hrabri smederevski sandžak-beg Ali-beg je sa 5.000-6.000 ljudi, izvršio je jednu diverziju u Banatu. Despot Vuk, koji je i zapovedao opsadom, sa mnogo manjom vojskom je pošao za njim i naneo mu poraz kod Požežene, u kome je stradao i sam Ali-begov brat Skender, udavivši se u Dunavu.[89][63] Uz Vuka, u ovim borbama su se istakli Dmitar Jakšić i Petar Doci [s], varadinski ban. Njihovim zalaganjem, Smederevo je opsednuto sa svih strana. Međutim, kad je sultan, koji se nalazio na ratištu u Moldaviji, dobio vesti o kritičnom položaju grada, krenuo mu je u pomoć.[63] U zimu, njegova vojska je stigla na Dunav i razbila opsadu, nanevši ugarsko-srpskim trupama teške gubitke.[89][63]

Značaj južnih pitanja uredi

 
Beatris Napuljska i Matija Korvin, delo jednog normanskog umetnika. Ovo je kopija iz 19. veka po originalu koji je nastao oko 1490. godine.

Već posle osvajanja Šapca, kralj Matija je napustio ratište. U punom jeku ratnih operacija, tokom opsade Smedereva, on se 15. septembra 1476. godine oženio Beatrisom, kćerkom napuljskog kralja Fernanda. Znajući da kralj nije na ratištu, Turci su u dva navrata, u julu i oktobru iste godine, pustošili jugozapadnu Ugarsku u kojoj je još u martu umro slavonski ban Janoš Ernušt.[84] Bio je napadnut i bosanski kralj Matija Vojsalić, ali njega je spasla jedna ugarska vojska, koja osim toga nije postigla većih uspeha.[89][87]

Vojsaliću, uprkos obećanju, delimično iz obzira prema Nikoli Iločkom, nije priznata titula bosanskog kralja.[87] Nije mu bila priznata ni kada je Iločki umro početkom 1477. godine, kada je Matija za upravnika cele jugozapadne Ugarske imenovao Ladislava Egervarija.[84][89][87] Matijina nedoslednost u balkanskoj politici, koja je za Ugarsku bila nesumnjivo najsudbonosnija, vidi se u tome što ostacima starih hrišćanskih dinastija i država, nije omogućio da se čvršće vežu za njega. Kao kralj Žigmund Luksemburški, on je, zauzet ratovima na više frontova, sa mnogostrukim ambicijama, vodio politiku na mahove, ne zadržavajući se na jednom frontu više od 3-4 godine. Tako su njegovi uspesi 1475. i 1476. godine ostali nedovršeni. Dok je za Ugarsku kraljevinu, zaista, postigao mnogo, što mu je, uostalom, bio glavni interes, za opštu hrišćansku stvar, o kojoj se naročito često raspravljalo u Rimu, on je odavno počeo da gubi interesovanje, videći nemogućnost udruživanja hrišćanskih vladara, koji su prevashodno gledali svoje interese. Međutim, uspešnim ratovima sa Turcima, kojim je osvojena severna Bosna, Šabac i Beograd, Ugarska je stvorila jako dobar sistem odbrane, koji ju je štitio od neočekivanih turskih provala.[89] Glavni oslonac te vojne krajine činili su Srbi, čijih se nekoliko uglednih vojvoda i velikaša tada nalazilo u Ugarskoj i koji su kralju Matiji sa svojim ljudima učinili mnogo, zbog čega su bili obasipani priznanjem i nagradama. Od srpskih vojskovođa, u borbi s Turcima, najviše su se proslavili despot Vuk i Dmitar Jakšić.[63]

Godine 1477. Matija se zapleo u novi dugi rat sa carem Fridrihom, napustivši u potpunosti dalju akciju na južnim granicama, gde su Turci postajali još agresivniji.[63][89] Zbog novog rata, srpske trupe su sa juga bile prebačene na zapad i severozapad, gde se njihova snaga nemilosrdno trošila za ugarske interese. Jasno je, da je politika kralja Matije i pored svih velikih poduhvata značila i rasipanje ugarske snage i kratkovida; kralj je ratovao protiv Čeha, Poljaka i Nemaca, dok su Turci podrivali njegove položaje na jugu. Čak je i obnova Srpske despotovine donela Srbima vrlo malo stvarne koristi. Despotovina je postala jedna vrsta vojne granice, u kojoj su Srbi postepeno postajali dobrovoljni najamnici. Samim Ugarima, Srpska despotovina bi bila od koristi da su dozvolili da se Srbi u njoj razviju i učvrste, jer bi im time despotovina bila od velike koristi tokom sukoba sa Turcima. Umesto toga, oni su ginuli u borbama Austriji, odnoseći pobede koje nisu imale velikog značaja.[63]

Vojna autonomija Slavonije uredi

 
Zlatni florin Matije Korvina iz perioda između 1472. i 1478. godine. Na aversu novčića se nalazi Bogorodica sa Hristom, a na reversu ugarski kralj Ladislav I Sveti.

Samo nekoliko meseci posle smrti Nikole Iločkog, iz Bosne je provalilo 32.000 Tu­raka preko Hrvatskog Zagorja i Slavonije u Kranjsku i Štajersku, koje su bez ikakve smetnje pustošili preko mesec dana. Međusobno sukobljeni i bespomoćni da se odupru takvoj sili, slavonski staleži su odabrali 3 poslanika i poslali ih Matiji, da ga izmole za pomoć.[84] Kralj, koji se, u međuvremenu, nalazio u u Kornojburgu u Austriji, u novom ratu sa carem Fridrihom, poslao im je jedno pismo 18. oktobra, kojim je Slavoniji dao posebno pravo, da sama organizuje svoju odbranu.[90][29] Tim činom, slavonski sabor je dobio pravo, da bira zemaljskoga kapetana, vrhovnog kapetana, koji je imao za cilj vođenje vojske i borbu protiv Turaka.[91][29] Pošto je teško stradala u prethodnim upadima, kralj Slavoniji oprašta svaki neplaćeni porez u naredne 4 godine, ukoliko bude uspešno branila Ugarsku od Turaka. Odbrana Slavonije, organizovana na saboru u Zdencima 20. januara 1478. godine, bila je krajnje uspešna. U leto te godine, kada se 20.000 turskih konjanika vraćalo iz pljačkanja po Kranjskoj, knez Petar Zrinski ih je, sa Mlečanima, željnim osvete zbog pljačke Furlanije jeseni 1477. godine, dočekao i porazio ih. Ostatke ove turske vojske uništio je kapetan Jajca.[91]

Mir u Olomoucu uredi

Dana 7. decembra 1478. godine u Olomoucu, Matija se sporazumeo sa novim bohemijskim kraljem Vladislavom.[79] Odredbama mira bilo je predviđeno da Vladislav zadrži Bohemiju, a Matija sve druge Zemlje češke krune: Moravsku, Šlesku i Lužicu.[80] Pored toga, ustanovljeno je da će Bohemija pripasti Matiji, ako nadživi svog suparnika, a da će sve ostale Zemlje češke krune pripasti Vladislavu, ako nadživi Matiju. Ovaj ugovor potvrđen je od strane obojice monarha tek 21. jula 1479. u Olomoucu, gde je Matija, u znak pomirenja, u čast svog gosta priredio sjajne svečanosti.[74]

Period rata sa carem Fridrihom (1479—1487) uredi

Pobede u Austriji uredi

Posle uspeha na bohemijskom ratištu, Matija je 1479. godine napao i samog cara Fridriha, sa ciljem da osvoji Austriju, ili da, kao Žigmund Luksemburški, pored Ugarskog, sedne i na presto Svetog rimskog carstva.[54][76] Sam rat je vođen s istim ciljem kao i rat u Bohemiji, za stvaranje jake podunavske monarhije.[76] Osim Matijinih osvajačkih težnji i car je sam uporno inicirao rat, uvek iznova nastupajući kao osvajač i pretendent na presto, pokušavajući da se upliće u razvoj političkog života u samoj Ugarskoj, ne shvatajući ključnu ulogu koju ta zemlja ima u borbama protiv Turaka.[77]

Rat, koji je ugarski kralj, u savezu sa brojnim nemačkim kneževinama-neprijateljima Habzburga, neprekidno vodio 8 godina bio je neobično uspešan, nešto zbog vojne moći same Ugarske tog vremena, a nešto zbog toga što se Fridrih i pre rata jedva držao na prestolu. Na samom početku rata Ugarska je osvojila štajerske gradove Ptuj i Lajbnic (grad), 1480. godine, takođe, štajerski grad Bad Radkersburg i Kostanjevicu u Kranjskoj, 1482. godine Hajnburg na Dunavu u Donjoj Austriji, a 1483. grad Keseg u Ugarskoj, koji je caru Fridrihu pripadao još od 1440. godine. Zaplašen ugarskim uspesima, car se 1483. godine iz Beča sklonio u Grac.[54]

Rat sa Frankopanima uredi

 
Grb Frankopana.

Kralj je bio u neprijateljskim odnosima sa Frankopanima, a posebno sa njihovim brinjskim i krčkim kneževskim ogrankom, još od 1469. godine, kada im je oteo grad Senj. Oni su od tada održavali žive veze sa Mletačkom republikom, koja im je pružala veće izglede za pomoć, u času kad se Matija nalazio na severu, a Turci u više mahova provaljivali u alpske zemlje.[89][91] Kada su pomoć od Mlečana počeli tražiti i drugi plemići, situacija je postala ozbiljnija i buknuo je stari sukob Ugarske i Venecije oko hrvatske jadranske obale.[89] Oglasivši sve koji su tražili pomoć od Mlečana kao izdajnike, Matija je 1479. godine podigao vojsku protiv njih. Vojska, koju je vodio nekadašnji hrvatski ban, a sadašnji erdeljski vojvoda, kraljevski kapetan Blaž Mađar, osvojio je posede brinjskog kneza Ivana VIII Frankopana: Otočac, Sokol, Brinje, pa i kneževu očevinu, primoravši ga da traži spas u Veneciji. Posle Ivanovog sloma, Mađar je napao posede Martina Frankopana u Vinodolu, osvojivši Novi, Bribir i još neka mesta.

Dana 8. februara 1480. kraljeva vojska je prispela na Krk, posed Ivana VII, gde je, zauzevši Omišalj, sa 6.000 vojnika počela opsedati krčki grad.[91] Preplašeni Ivan VII, da bi spasao svoje posede, 22. februara stavlja ostrvo pod mletačku zaštitu.[91][89] Vrlo brzo, Ivanu je u pomoć stigla mletačka flota i kopnena vojska. Nešto zbog toga, a nešto zbog neraspoloženja lokalnog stanovništva, kraljeva vojska morala je odstupiti. Krk se od tada, kao i druga kvarnerska ostrva, nalazio pod mletačkom vlašću.[91] U tom času, Matija nije mogao adekvatno odgovoriti na gubitak ugarske teritorije, jer su mu dosta muke zadavali Turci na jugu.[92] U ovom sukobu sa Frankopanima se vidi koliko je bila velika mržnja među hrišćanima, jer je Matijina vojska pljačkala frankopanske posede istom surovošću kao i Turci.[89] Još u aprilu iste godine, krčki knez je na silu odveden u Veneciju, gde je umro 1486. godine u velikoj bedi. Stanovništvo ga nije žalilo, jer je bio zao gospodin, kako navodi hrvatski glagoljaš Šimun Klimantović, još navodeći:

I zato ga je Bog kaznio; izgubio je svoje gospodstvo radi nepravde, koju je činio na ostrvu.[65]

Novi sukobi u Bosni uredi

Turska haranja uredi

Dok je Matija vodio rat sa carem Fridrihom Turci su, zvanično, bili neutralni, ali su pogranične paše koristile svaku šansu da upadnu i opljačkaju susedne zemlje. Čak je, da bi što više naškodio caru Fridrihu, Matija je pristajao, da Turci preko Hrvatske napadaju careve zemlje. Međutim, takvi upadi nisu mogli proći bez štete za Ugarsku.[93][89] Oko 24. avgusta 1479. prešavši preko Une, Save i Drave, Turci su provalili u Međimurje, gde zu pljačkali i zarobljavali stanovništvo kod Čakovca i Nedelišća, a potom se raštrkali u pljačkanju po susednoj Štajerskoj i zapadnoj Ugarskoj. U jesen, opet je opustošena Hrvatska, Slavonija, Kranjska i Štajerska, ali je jedan njihov odred kod Brežica bio teško potučen od strane Juraja, sina Jana Vitovca. Turci su u ovoj bici izgubili mnogo konja i plena.[65] Iste godine se desio i veliki turski upad u Erdelj, koji je završen bitkom kod Kenjermezea,[t] velikom pobedom hrišćana predvođenih Ištvanom Batorijem i Palom Kanižijem.[77]

Još teži upad dogodio se sledeće godine, kada je bosanski sandžak-beg Davud-paša prodro je u proleće 1480. godine preko Hrvatske u Štajersku, Kranjsku i Korušku. Oblasti su bile popaljene, stanovništvo porobljeno, a dolina reke Mure opljačkana.[65][93][89] Pri povratku, u avgustu, ova turska vojska je prodrla u Ugarsku sve do Đura i opustošila bogate doline reka Save, Drave i Krke, vrativši se u Bosnu sa mnogo plena i roblja.[65][89] Matija je pokušao mirnim putem da reši situaciju, traživši samo naknadu štete, ali uzalud.[93]

Kaznena ekspedicija uredi

 
Borba vitezova Crne armije sa turskom konjicom. Slika iz hronike Janoša Turocija iz 1488. godine.

U međuvremenu, 14. avgusta, turska vojska je, na zaprepašćenje celog hrišćanskog sveta, osvojila Otranto u južnoj Italiji. Papa i ostali vladari sada su, prestrašeni, uprli oči u Matiju da on nešto preduzme.[94][93][89] Nešto zbog toga, a svakako više iz osvete zbog prethodnih upada, Matija je krenuo u kaznenu ekspediciju.[65][93][95] 3. septembra kralj se nalazio kod Preloga u Međimurju, a 19. septembra u Zagrebu, gde se zadržao duže spremajući vojsku kojom bi oteo Turcima preostalu Bosnu. Potom je iz Zagreba 15. oktobra došao u Čazmu, odakle je krunio pravo prema Savi. Iz svog tabora kod prelaza preko reke Save Matija je 6. novembra pisao papi Sikstu IV, javljajući mu o pobedi nad jednom turskom odredu od 3.000 ljudi, koji je ne obavešten o kraljevim operacija pokušao jedan pljačkaški napad. Tom prilikom, Matija je papi javljao i da će sa svojom vojskom poći u Bosnu, odakle se nećemo vratiti dotle, dok ne budemo Vašu Svetost mogli obradovati novim srećnim pobedama nad Turcima.[65] Već sutradan, ugarska vojska je prešla Savu kod Stare Gradiške i dolinom Vrbasa krenula prema Jajcu.[65][93][96] Vojska je vrlo blizu stigla do grada, zaustavivši se kog Grebena, u njegovoj okolini.[93][96]

U međuvremenu, druga ugarska vojska predvođena Palom Kanižijem, kapetanom južne Ugarske, upala je u Srbiju i, porazivši Ali-bega, bez ikakve muke, u pljačkanju prodrla sve do Kruševca, odakle je, ugrabivši velik plen, 60.000 Srba prevela u Ugarsku.[65][96] Sve ovo je dodatno zbunilo Turke i onesposobilo ih za dalju borbu.[93] Jedan ugarski odred od 3-4.000 lakih konjanika, pod vođstvom despota Vuka, jajačkog bana Petra Docija i hrvatsko-dalmatinskog bana Ladislava Egervarija, progoneći Turke, dopro je do Vrhbosne, iznenadivši sarajevsko stanovništvo, nespremno za odbranu. Sarajevo je palo između 8. i 10. novembra, a Davud-paša se, sa ostatkom Turaka, jedva spasao u vrhbosanske planine. Ugarska vojska je nesmetano pljačkala grad tri dana, posle čega su se Turci pribrali, organizovali otpor i potisnuli je.[65][93][96] Iako primorana na odstupanje, ugarska vojska je ispunila svoj cilj.[96]

Kad su se potpuno pribrali, Turci su predvođeni samim Davud-pašom i napali su ugarske odrede koji su se, sa mnoštvom plena i roblja, povlačili prema Jajcu. Tom prilikom došlo je do više bitaka, od kojih su najveće bile kod Lašve i kod Travnika.[65][93] Kod Travnika je turska vojska konačno poražena, izgubivši 10.000 ljudi.[97] Posle ovog uspeha, Vlasi iz okoline Neretve su odbacili tursku i primili ugarsku vlast. Posebno se zadovoljivši ovim poslednjim uspehom, kralj je početkom decembra naredio povlačenje.[94]

Pismo papi uredi

Već 14. decembra Matija se nalazio u Zagrebu, odakle je papi Sikstu poslao dugo pismo u kome je detaljno opisivao pohod, hvaleći sebe i predstavljajući ga kao veliku hrišćansku pobedu.[94][93][96][ć] Da se opravda, što nije osvojio celu Bosnu i nije lično učestvovao u borbi, kralj je pisao da je cela zemlja opustošena, a da su preostali žitelji pobegli preko Drine u Srbiju, pa da bi samim tim osvajanje pustih oblasti bilo suvišno. Kralj je javljao papi i o Kanižijevim uspesima.[94] Iako uspešan, pohod na Bosnu nije imao većeg značaja i ni u čemu nije izmenio odnose snaga, ali dobre vesti su se velikim uzbuđenjem čekale u Rimu, gde je zavladao veliki strah iskrcavanjem Turaka u Otrantu.[93][96]

Opšti sud u Zagrebu uredi

Kralj je ostao u Zagrebu cela 3 meseca. Tu je došla njegova supruga Beatriča, da mu čestita pobedu. Boravak u Zagrebu, kralj je iskoristio da uredi prilike u Hrvatskoj, gde je nastalo gotovo bespravno stanje, jer su nekoliko prethodnih banova bile slabe ličnosti. Problem je rešen tako što je u Zagrebu, po traženju hrvatskih velikaša, osnovan opšti sud (lat. iudicium generale).

 
Zlatni florin Matije Korvina. Na aversu se nalazi kralj Ladislav Sveti, a na reversu Matijin grb.

Opštim sudom nije predsedavao kralj, nego palatin Mihalj Orsag, kome je pomagao erdeljski vojvoda Ištvan Batori, kao sudija kraljevskog dvora. Tim činom, Matija je povredio pravo Hrvatske banovine, po kom je kralj bio vrhovni sudija, a za njim ban. Palatin je odredio, da se za svaku županiju odredi posebna sudska vlast, koja bi pravila zapisnike tužbi protiv velikaša i plemića. Sudsku vlast predstavljali su: župan, podžupani, kotarske sudije i izabrani porotnici. Iz jednih sačuvanih zapisnika županija: zagrebačke, križevačke i virovitičke, doznajemo imena sudija, imena optuženih velikaša i njihove zločine. U samoj zagrebačkoj županiji bili su proskribovani 42 velikaša i plemića, kojima je sudio opšti sud. Na optuženičkoj klupi našli su se: 5 knezova Frankopana, 5 knezova Blagajskih, grof Petar Zrinski, zagrebački biskup Osvald Tuz, bivši ban Janoš Tuz i krupski vojvoda Ivan Bevenjud. Optužbe su bile vrlo teške, optužbe za ubistva, oslepljivanje ili bilo kakvo drugo sakaćenje. Bilo je i optuženih za razne pljačke i pomaganje razbojnika, raznih radnji protiv kralja u vidu izdavanja lažnih povelja, korišćenja lažnih pečata i novaca; bilo je i slučajeva nemoralnosti: skrnavljenja, silovanja i rodoskrvnuća. Za slične zločine, kao u zagrebačkoj, 12 velikaša je bilo optuženo u virovitičkoj županiji, a čak 68 u križevačkoj županiji. Među njima su bili zagorski grofovi Juraj i Vilmoš, sinovi Jana Vitovca, knez Job Gorjanski, kao i vranski prior Vartolomej, sa nekoliko sveštenika. Pored bilo je i 13 žena optuženih za nemoralne zločine. 2 su bile proglašene za veštice, a druge 2 zbog toga što su odsekle noseve ljubavnicama svojih muževa. Kako se niko od optuženih nije usudio da lično dođe na sud i da se na njemu brani, svi su zbog oglušivanja 2. februara 1481. godine osuđeni na smrt i oduzimanje svih poseda.

Opšti sud potrajao je još ukupno mesec dana, ali se više nije bavio zločinima, već privatnim, građanskim parnicama, najviše oko poseda. Međutim, kralj nije mogao pobiti tolike plemiće, posebno zbog toga što su neki krupni plemići držali utvrđene gradove, čime bi samo gubio vreme i vojsku, a sem toga je imao i drugih briga. Stoga su te osude samo ostale kraljevo sigurno sredstvo, kojim će hrvatske velikaše zastrašiti i naterati na pokornost. Neki velikaši su se odmah pokorili, izmolivši pomilovanje. To su npr. bili knezovi Blagajski: Mihajlo, Ivaniš i Stefan Blagajski. Drugi velikaši nastojali su da pomilovanje steknu dajući kralju pola forinte za svako ognjište na svom posedu. Ovo se pokazalo kao vrlo uspešno, jer je Matiji, u tom času, bio potreban novac za nastavak rata sa carem Fridrihom. Međutim, danas se ne zna koji su to plemići bili, jer Matijin spisak pomilovanih plemića nije sačuvan. Dana 4. marta, kralj je u Zagrebu izdao proglas za sve i pojedine plemiće i za ostale posednike svakog staleža i zvanja u križevačkoj županiji, kojim im je javio da će njegovi poverenici popisati sve njihove posede, posle čega bi svako ko nije platio imao za obavezu, da da pol forinte za svako ognjište kao pripomoć kralju. Kralj je izdao slične proglase i za ostale dve županije. Tako je, bio kriv ili nevin, kažnjen običan narod, na koga je pao sav teret plaćanja. Kao uspomena na ovu globu, u hrvatskom narodu je ostala uzrečica:

Pokle kralj Matijaš spi, nikakve pravice ni.

Povratak Otranta i pad Hercegovine uredi

 
Otrantska tvrđava.

Zbog opasnosti od Turaka u samoj Italiji, papa Sikst i kralj Fernando pozvali su Matiju da im pomogne u ponovnom osvajanju Otranta. Kralj je primio pisma oba vladara 9. marta u Zagrebu i već sutradan je u Senj poslao vojsku od 400 pešaka, 200 husara [u] i 100 oklopljenih konjanika, koju je Blaž Mađar preveo u Italiju. Koliko je ta vojska bila neznatna vidi se iz toga što je u Otrantu bilo čak 20.000 Turaka.[94] 3. maja 1481. umro je sultan Mehmed i u Osmanskom carstvu su izbili sukobi oko prestola, koji su onemogućili snabdevanje vojske u Otrantu, koja se predala u avgustu iste godine.[94][98][96] Zbog zasluga tokom opsade, Blaž Mađar je bio, po povratku u Ugarsku, proglašen banom kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, umesto slabog Ladislava Egervarija.[94]

U međuvremenu, herceg Vlatko je krenuo u oslobađanje Hercegovine i Bosne, ali je u leto bio teško poražen kod Nevesinja od strane Davud-paše.[94][99][96] Herceg je jedva sa nešto vojske pobegao u Novi, dok je ostatak zemlje priključen Osmanskom carstvu. Turci su ubrzo, predvođeni hercegovačkim sandžak-begom Ajaz-pašom opseli taj grad.[94][99] Da bi pomogao Vlatku, Matija je u jesen 1481. godine, organizovao poveći pohod u Srbiju, pošto mu je hercegovačko ratište bilo suviše daleko. Ugarske trupe, predvođene despotom Vukom, porazile su vojsku smederevskog sandžak-bega Skender-bega i pustošeći prodrle sve do Kruševca, iz čije je okoline odvedeno preko 60.000 ljudi, koji su bili naseljeni u prilično opusteloj okolini Temišvara[64][96] Međutim, sam pohod nije imao strateški, već samo avanturistički karakter, a nije ni smanjio pritisak na Hercegovinu, pa je kralj bio primoran da pošalje nešto vojske hercegu u Novi.[96]

Zbog Ajaz-pašine tužbe, da Dubrovčani snabdevaju vojsku u Novom, novi sultan Bajazit II oštro je zapretio Republici, što je doprinelo preranoj predaji opsednutog grada, krajem januara 1482. godine.[99][94] Pošto je herceg ranije pobegao na mletačku teritoriju, grad su, po prethodno sklopljenom sporazumu, predali Ugari, pošto su Turci pristali da im dozvole da slobodno izađu i pobrinuli se za prevoz.[99][94] Po sporazumu, Ajaz-pašin izaslanik, vojvoda Ferhat, tražio je 3 broda od Dubrovčana. Ugari su stigli u Dubrovnik 31. januara, odakle su nastavili dalje.[99]

Padom Novog pala je i Hercegovina.[94][99][96] Od cele zemlje ostalo su samo još nekoliko mala utvrđenja na ušću Neretve, koja su držali Ugari. Najveće od neretljanskih utvrđenja bila je tvrđava Koš, čiji se značaj ogleda u tome, što je, kad su ga Turci uništili 1488. godine, sam Matija naredio njegovu obnovu.[94][99]

Poslednji sukobi s Turcima uredi

Posle pada Hercegovine 1481. godine kralj Matija nije preduzimao veće ofanzive protiv Turaka, zadovoljivši se postignutim, a i ne mogavši preduzimati nove, pošto se zapleo u suviše težak i dug rat sa carem Fridrihom. Smederevski i bosanski Turci su, koristeći taj rat, još češće upadali na ugarsko područje paleći i pustošeći, ali s glavnim ciljem pridobijanja lokalnih gospodara, tj. podrivanja južne ugarske granice.[100] Ti upadi bili su manjih razmera, sve do leta 1482. godine, kada je Matija, pošto je pretrpeo težak poraz u Austriji, pošao tamo da bi digao duh i poveo sa sobom oko 4.000 Srba, time oslabivši južne granične položaje.[100][64]

Koristeći Matijinu zaposlenost na drugoj strani, Turci su organizovali dva upada većih razmera, lično predvođena od strane sandžak-begova.[100] U septembru, smederevski sandžak-beg prodro je sve do okoline Temišvara, ali je kod Bečeja 9. septembra bio do nogu poražen od strane Kanižija, Petra Docija i despota Vuka, pri čemu je zarobljen i sam kruševački sandžak-beg.[100][101] U međuvremenu, Davud-paša je preko Hrvatske prodro u Kranjsku sve do Koruške, ali je teško poražen pri povratku.[100][94][102]

 
Grb Brankovića.

Sledeće godine bosanski Turci su u pustošenju provalili do Ptuja u južnoj Štajerskoj.[94] U jesen 1483. bosanski i smederevski Turci su zajedno iz Bosanske Krajine, provalili u jugozapadnu Ugarsku, a odatle, oko 7.000 njih, preko Kranjske u Korušku, pleneći i pustošeći.[94][102] Pri povratku, kod broda Zrinskoga na Uni, Turke je sačekala udružena ugarska vojska, predvođena novim hrvatskim banom Matijom Gerebom i despotom Vukom, sa kojima su bili, između ostalog, i kapetan Blaž Mađar, hrvatski podban Gašpar Perušić, grof Petar Zrinski, knez Bernardin Frankopan, Ivan Frankopan Cetinski i Mihajlo Frankopan Slunjski.[100][94][102] U velikoj dvodnevnoj bici od 29. do 30. oktobra Turci su bili potpuno potučeni, izgubivši sav plen.[100][103][102] 2.000 Turaka je bilo zarobljeno, a daleko više ih je poginulo; uz to je oslobođeno preko 10.000 turskih zarobljenika.

Posle ove slavne pobede, sultan Bajazit je Matiji ponudio petogodišnje primirje, koje je, zbog povoljnih uslova, bilo prihvaćeno. Primirje je dobro poslužilo izmučenoj jugozapadnoj Ugarskoj, koja je narednih godina bila oslobođena od turskih upada.

Srpska despotovina u Sremu uredi

Po jednom kraljevom saopštenju od 1478. do 1482. godine u Ugarsku je prešlo do 200.000 Srba, koji su naseljavani u pustim južnim oblastima s ciljem jačanja južnih graničnih položaja. Da bi što jače privezao pridošle Srbe i nove pridobio za seobe, ugarski sabor je srpski narod 1481. godine oslobodio plaćanja desetka kleru.

Ove seobe su vodile osetnom povećanju srpskog elementa u Banatu, gde ga je bilo i ranije. Čitavi zapadni deo te oblasti, sa gradovima Bečejem i Bečkerekom, u to vreme je bio pod upravom despota, koji je, u svojstvu Matijinog vazala i magnata, vršio preko svojih činovnika i administrativnu vlast. Prestonica srpskog despota bio je grad Kupinik, a ostali najvažniji gradovi pod kontrolom despota: Zemun, Mitrovica i Slankamen. Despotovih imanja bilo je i u drugim delovima kraljevine, ali ona nisu bila grupisana u tako velikom broju, niti je u njima živeo veliki broj Srba. Međutim, delimično poklonima kralja Matije, a delimično ženidbom sa Barbarom Frankopan, plemićkom iz poznate hrvatske porodice, Vuk je znatno proširio svoje posede prema zapadu. Matija je rado gledao spajanje velikih južnih oblasti pod vlašću jednog pouzdanog gospodara, koji je time umnogome jačao granicu. Despotovi posedi u požeškoj, križevačkoj i zagrebačkoj županiji, dopirali su sve do Siska. Od poseda u toj oblasti glavni su mu bili Totuševina i Bela Stena (mađ. Feyerkenj).[64]

Pobeda pod Bečom i novi srpski despot uredi

 
Stranica Filostratovog kodeksa (lat. Philostratus codex) iz 1487. godine, iz Korvinske biblioteke (lat. Bibliotheca Corviniana). Najveća slika prikazuje Matijin ulazak u Beč, u čijoj sredini zastavu drži, pretpostavlja se, Janoš Korvin. U gornjem levom uglu stranice je prikazan kraljev biograf Antonio Bonfini.

Početkom 1484. godine Matija je nastavio rat u Austriji svom žestinom. Njegove čete upale su u Donju Austriju i osvojile Bruk na Lajti i Kornojburg. Najveću ulogu u ovim osvajanjima imala je Matijina crna vojska, koja se sastojala od 6.000 crno odevenih plaćenika.[54] Sam Matija je u krajem januara 1485. godine, osvojivši veći deo Austrije, došao lično pod Beč, gde je započeo opsadu. Opsada je potrajala do 1. juna, kada je grad, izmoren glađu, bio primoran da otvori kapije, kroz koje je pobedonosni kralj ušao u carsku prestonicu.[104][54][102][77] Tom prilikom Matija je uzeo titulu austrijskog vojvode, pa se uskoro sa suprugom Beatrisom i nastanio u bečkom dvoru.[54]

Tu mu je stigla vest da je neustrašivi i neumorni srpski despot, još relativno mlad, sa nekih četrdesetak godina, umro 16. aprila.[104][102][66] Kako su Srbi predstavljali živ bedem u borbi protiv Turaka i bili priznati konjanici [f] i pouzdana vojska, Matija je odlučio da Despotovini produži život. Takođe je odlučio da za novog despota postavi ličnost iz porodice Brankovića, definitivno najuglednije od srpskih porodica. Pošto preminuli despot nije imao potomstva izbor je pao na Đorđa Brankovića, Vukovog brata od strica.

Đorđe se sa porodicom od 1478. godine nalazio u službi cara Fridriha, kome su se zakleli na vernost 9. oktobra 1479. godine i koji mu je ustupio grad Vajtersfeld u Kranjskoj. Ovim se vidi koliko je Matiji bilo stalo da novi despot bude iz porodice Brankovića.[104][102] Brankovići su prihvatili Matijinu ponudu iz moralnih i materijalnih razloga, a ni sam car Fridrih im nije pravio problema.[104][105] Iz Beča, preko Budima, despotska porodica je 15. februara 1486. godine došla u Srem i preuzela vlast vlast nad ugarskim Srbima. Kralj Matija je despotu Đorđu dao Kupinik i Slankamen i založio mu Berkasovo sa okolnom oblašću.[104][106] Osim toga dolazi i do znatnog proširenja despotove vlasti u Banatu, gde je u njegove ruke prešla torontalska županija i dobar deo tamiške županije sa Vršcem. Despot je postao gospodar i cele doline Tise od Čaruga, pa sve do iza Sente.[64] Da pokaže dobru volju prema njemu, Matija ga je 1487. godine oženio Izabelom Trastamara, rođakom svoje žene.[104][106]

Nedugo posle smrti despota Vuka, Srbe je napustio i drugi njihov vođa u Ugarskoj, Dmitar Jakšić, koji je, vraćajući se iz Osmanskog carstva kao član jednog Matijinog izaslanstva kod sultana, u blizini Smedereva bio napadnut i teško ranjen. Od te rane je i umro 8. novembra 1486. godine. Dmitar i Stefan Jakšić (umro 1489. godine) su ostavili brojno potomstvo.[102]

Kraj rata uredi

Padom Beča nije završen rat sa carem Fridrihom, već je nastavljen svom žestinom i to na njegovu štetu. Matija je osvojio gotovo sve gradove u Donjoj Austriji, pustošeći i osvajajući i po Štajerskoj, Koruškoj, Kranjskoj i Gornjoj Austriji. Kad je 17. avgusta 1487. godine osvojio Viner Nojštat, car Fridrih je pobegao na zapad, u zemlje Svetog rimskog carstva, gde su ga izdržavali pojedini gradovi i manastiri. Nedugo zatim, 16. decembra, bilo je zaključeno kratkoročno primirje, koje se, na kraju, odužilo sve do 8. septembra 1490. godine.[54] Mada je rat bio jako uspešan, pokazalo se da je carska kruna nedostižna, tako da ostvarenje Matijinih planova nije uspelo.[77]

Poslednje godine (1487—1490) uredi

Poslednjih godina života kralja Matije u Ugarskoj je vladao mir, jer se plemstvo bojalo kralja, a posebno u Hrvatskoj, gde su se svi sećali opšteg suda. Ban Hrvatske, Dalmacije i Slavonije tada je još uvek bio Matija Gereb,[h] koji je 1489. godine zamenjen Ladislavom Egervarijem. Glavni feud Matije Gereba bio je grad Valpovo sa njegovom bogatom oblašću, koji mu je na upravu njemu i bratu Petru 10. maja 1481. godine dao lično kralj. Nedugo posle sklapanja primirja sa carem, Matija je oboleo od reume, pa je postao nepokretan i morali su ga nositi na nosilima.[54] Iako bolestan, Matija je počeo pripremati jedan veliki pohod protiv Turaka, ali ga je u tome sprečila smrt.[77]

Delo Matije Korvina uredi

 
Karta Evrope iz 1490. godine, na kojoj je prikazana Ugarska (žuta boja) sa svim vazalnim teritorijama.

Ugarska u drugoj polovini XV veka uredi

Posle rata s Turcima, Matija je sve svoje snage posvetio učvršćivanju kraljevske vlasti i ostvarivanju ciljeva na Zapadu. Njegov vladarski ideal bila je centralizovana apsolutistička vlast. Želeo je da prestane večito, bezumno ratovanje i razdor među vlastelom. Političku osnovu u ostvarenju svojih planova tražio je, pored relativno slabog građanstva, prvenstveno u nižem plemstvu. Ekonomsku osnovu tih grandioznih zamisli obezbeđivalo je to što se tadašnja Ugarska ubrajala među relativno mnogoljudne i bogate zemlje. Ona je tada mogla imati približno 3,5 do 4 miliona stanovnika. Gradova u zapadnom smislu, bilo je dvadesetak, ali je svakako bilo nekih 800 do 900 manjih gradova, a po rudnicima plemenitih metala Ugarska je bila među prvima u Evropi.

Administrativne reforme i formiranje stajaće vojske uredi

Koristeći se društvenim i ekonomskim prilikama, Matija je stekao prednost nad velikašima time što je stvorio armiju i državnu organizaciju nezavisnu od njih. Od svojih prethodnika preuzeo je organizovane institucije, ali ih je reformisao i dalje razvio. Time je postigao da se vođenje poslova, umesto u rukama barona, sve više koncentriše u ustanovama. Najvažnije državne poslove obavljala je kancelarija. Njeni stručno obrazovani sekretari, beležnici i pisari pripremali su materijal za Kraljevski savet, u kome je uticaj barona, upravo zbog toga, bitno opao. Kancelarija je izdavala vladarske aktove i obavljala diplomatsku prepisku.[19] Rukovođenje privredom zemlje i sakupljanje kraljevskih prihoda bili su u nadležnosti kraljevske riznice.[107] Deljenje pravde na najvišem nivou obavljao je sud kraljevog ličnog prisustva. Njegove pravnički obrazovane sudije sudile su ne na osnovu parničnog duela već na osnovama dokaznog postupka. U celokupnoj organizaciji državnih institucija tada je prvi put postala dominantna stručnost i obrazovanost, što je, i intelektualcima sitnoplemićkog, građanskog, pa čak i kmetskog porekla, otvorilo mogućnost da dođu do izražaja.[76]

 
Zastava crne armije.

Najjači oslonac kralju Matiji bila je najamnička vojska, opremljena puškama i topovima, koju je, zbog neprestanih ratova, stalno držao i koju je plaćao mesečno.[76][54][66] Ova čuvena najamnička vojska, posle njegove smrti nazvana crnom armijom, već osamdesetih godina XV veka brojala je 20.000 konjanika, 8.000 pešaka, 9.000 zaprežnih kola i preko 200 dunavskih brodova i borbenih čamaca naoružanih topovima.[76][54] Međutim, to nije bila jedina kraljeva vojska. Pri izbijanju kakvog većeg rata, Matija je pozivao sve crkvene i svetovne velikodostojnike, velikaše, plemiće i gradove, skupljajući vojnu silu koja je brojala 150.000 ljudi, zbog čega je mogao ratovati i na 2 fronta.[54] Matijina artiljerija je bila poznata i u dalekim zemljama, npr. ruski veliki knez Ivan III je iz moskovskog Kremlja od njega tražio topolivce.[76] Kralj je za kapetane svoje vojske postavljao najsposobnije ljude, bez obzira na narodnost, veru ili poreklo, a, predanje kaže, da ni komandanti nisu bili obični ljudi.[76][54] Pal Kiniži je, na primer, smatran ugarskim Herakleom. O njemu se pričalo da je na ramenu nosio mlinski kamen i da je puno bure od jednog akova [c] lako podizao do usta. Najizuzetniji od svih u armiji sastavljenoj pretežno od Srba,[č] čeških, poljskih i nemačkih najamnika bio je ipak sam kralj, koji je bio za svoje vreme obrazovani vojskovođa, lukav obaveštajac, a, kad zatreba, i hrabar borac.[76][54]

Finansijske reforme i odnos prema seljaštvu uredi

Za izdržavanje velike najamničke vojske i rastućeg administrativnog aparata bilo je potrebno mnogo novca. Pošto je bilo malo bogatih gradova, taj novac se, dobrim delom, morao dobiti iz seljačkih poreza, zbog čega je Matija udario seljacima vrlo teške namete. Na državnom saboru u Budimu 1467. godine kralj je sproveo radikalnu poresku reformu. Pošto su mnogi bili oslobođeni plaćanja kapijarine i pogranične tridesetine, poreza nasleđenih iz vremena Anžujaca, on ih je oba ukinuo, a umesto njih je uveo kraljevski riznički porez i komorsku carinu, s tim što je i jedno i drugo predstavljalo kraljev prihod. Izmenjen je i način razrezivanja poreza. Poreski subjekat nije više bila kapija već kmetsko domaćinstvo, što je predstavljalo značajnu promenu stoga što je na jednoj kapiji moglo živeti i više porodica. Prihodi prikupljeni po osnovu ognjišta uvećavali su, takođe, kraljevske poreske prihode. Osim toga, Matija je, po odobrenju sabora, prikupljao i vanredni vojni porez u iznosu od jedne forinte. Godišnji prihod kraljevske riznice je često dostizao, pa i premašivao, 1.000.000 forinti, koliki su otprilike bio i prihodi kralja mnogo bogatije Francuske. Naravno, moćni ugarski kralj je dobro znao i da poreska izdržljivost kmetova ima granica i zato je postavljao stroge granice eksploataciji koju su vršili crkveni i svetovni velikodostojnici, protiv kojih se borio i pomaganjem slobodnih seljaka i davanjem privilegija manjim gradovima. Osim što im je pružio sigurnost opstanka i imovine, Matija je podržao kmetove i prema agresivnim Turcima, tako što je stao u odbranu njihovog prava na seobu. Zbog svega ovog, kralj Matija im je ostao u dobroj uspomeni običnog naroda, kao uzor pravednog vladara koji je pomagao seljake i kažnjavao gospodu.[76]

 
Portret Matije Korvina na stranici jedne knjige iz Korvinske biblioteke, delo Đovanija Ambrođa de Predisa. Na donjem delu strane se nalazi Matijin grb.

Humanizam i renesansa u Ugarskoj uredi

Za vreme kralja Matije Ugarska je bila jedna od kulturno najjačih država u Evropi. Kralj je, poput njegovih savremenika italijanskih vladara, veoma cenio nauku i umetnost, čak je smatrao da je nekulturni kralj krunisani magarac. Njegov dvor je bio je otvoren za domaće i strane humaniste, a u Panoniju je, posle njegove ženidbe napuljskom princezom Beatrisom, došlo mnogo italijanskih književnika i umetnika.[77][54] Jedan od njih je i maestro Bonfini, koji je, kao dvorski hroničar, kasnije ovekovečio kraljev život.

Značajni spomenici ugarske renesanse su budimska tvrđava i palata u Višegradu, sada u ruševinama. U palati u Višegradu je, prema Miklošu Olahu, koji je živeo u prvoj polovini XVI veka, bilo 350 odaja, a već i savremenici su zapažali da je ona svojim raskošnim atrijumima, lovačkim parkovima i ribnjacima daleko prevazilazila sve druge kraljevske građevine. Iz fontane višegradskog dvorca, koja je isklesana u crvenom mermeru i okovana metalom, u svečanim prilikama je teklo crno i belo vino, a blistavoj raskoši Matijinog dvora su se s razlogom divili stranci koji bi prisustvovali prijemima.[77] Umetnički opremljene knjige, ukrašene hunjadijevskim grbom sa crnim gavranom, tzv. Korvinom, bile su smeštene u budimskom gradu, a uveliko su bile prepisivane i knjige antičkih rimskih i grčkih pisaca. U jednoj skromnoj kući u predgrađu Budima, Andreas Hes, nemački majstor pridošao iz Italije, počeo je sa štampanih knjiga 1473. godine u Budimu, a iste godine otvorena je i druga štamparija u Senju.[77][54] Pomažući pravljenje rukopisa i štampanje knjige, Matija je stvorio tzv. Korvinsku biblioteku.

 
Karta Ugarske sa teritorijama koje je Matija osvojio (svetlo plavo) i svim njegovim pohodima.

Sam kralj je bio obrazovan čovek, vatreni govornik i poliglota. Dopisivao se mnogim uglednim ljudima svoga doba na latinskom, nemačkom i češkom jeziku. Naprotiv, na mađarskom jeziku Matija nije izdao nijedno pismo, ali postoje njegova pisma pisana ćirilicom i glagoljicom.[54] Raskošne palate u Višegradu i Budimu, privredni razvoj, jaka centralna vlast i uzavreo kulturni život svedoče o jednom sjajnom periodu Ugarske kraljevine.[77]

Negativan efekat uredi

Na spoljnopolitičkom planu, Matija se mešao u politiku Italije, Bohemije, Austrije i Svetog rimskog carstva, sa ciljem da od ugarske stvori jaku srednjoevropsku državu koja bi obuhvatala i Austriju i Bohemiju.[54][66] U težnji da postigne to imao je izvesnih uspeha, ali samim tim oslabio Ugarsku i njenu misiju. Istrošen borbama na zapadu i severozapadu on nije mogao, sa dovoljno rezervi svih vrsta, da prikupi ugarske snage na jugu, odakle će kruni Sv. Stevana vrlo brzo zapretiti glavna opasnost. On je verovao da se dovoljno stvaranjem jedne vrste budne i snažne vojne granice od Beograda do Jajca, koja se naslanjala na nekoliko veoma jakih i dobro branjenih gradova: Beograd, Šabac, Srebenik i Jajce. Doista, tokom njegove vladavine taj bedem nije bio probijen, ali je postao i najozbiljnije ugrožen. Njegovi uspesi na severu bili su privremeni, a opasnost na jugu stalna. Matija je oslabio zemlju i svojim unutrašnjim reformama, iako su one bile generalno korisne.[66] U težnji da slomi moć osionog i samovoljnog plemstva, ovaj izvrsni državnik je izveo nekoliko mera i obuzdavši bogate i silovite velikaše, koji su u periodu pre njegove vladavine stekli suviše moći i povlastica, ali nije postigao ono što je stvarno želeo.[54][66] Naprotiv, plemstvo se, odmah iza njegove smrti, još više otelo i svojim držanjem znatno je doprinelo je da ugarska snaga popusti u najodsudnijem času. Tako su Matijini veliki potezi za ugarsku državu imali poguban efekat.[64]

Smrt i sahrana njegovog dela 1490. uredi

 
Vladislav II Jagelonac, kralj Bohemije i Ugarske, delo Majstora oltara iz Litomjeržica iz 1509. godine.

Nekoliko dana pred Vaskrs, Matija je umro 6. aprila 1490. godine u Beču, sa samo 47 godina, a sahranjen je 26. aprila u Sekešfehervaru u crkvi Sv. Marije, uz veliko saučešće naroda.[108][54][106][104] Zajedno sa Matijom sahranjeni su svi njegovi veliki planovi i nedovršeno životno delo.[108] Pošto kralj nije imao zakonite dece, u Ugarskoj, koja je inače bila u lošim odnosima sa više suseda, nastale su velike i duge unutrašnje krize.[109][106][104]

Matiji su mnogi velikaši i vojskovođe obećali, čak se i zakleli, da će posle njegove smrti raditi za njegovog mladog sina Janoša Korvina, na čijoj strani je bilo građanstvo.[109] Plemstvo se ubrzo počelo skupljati na Rakoškom polju kod Pešte, da bira novog kralja.[108][109][106][104] Početkom jula 1490. tamo su stigli zastupnici Hrvata na čelu sa knezom Mihajlom Blagajskim.[110] Despot Đorđe i vojvoda Lovro Iločki, sin Nikole Iločkog, došli su tek 13. jula, praćeni knezom Bernandinom Frankopanom, vranskim priorom Bartolom Berislavićem i ostalim slavonskim plemićima, sa vojskom od 7.000 konjanika. Svi oni su bili na Janoševoj strani, a Lovro se nadao da će njegovom pobedom dobiti na upravu Bosansko kraljevstvo.[109][106][104] Pošto su i drugi magnati dolazili s vojskom, na Rakoškom polju se skupilo do 15.000 konjanika.[109] Janoš je dugo izgledao kao najjači kandidat, jer su za njega bili i kaločki nadbiskup Varda, pečujski biskup Ernušt, magnatske porodice Sekelja, Kanižaja i Seča, kao i većina nižeg plemstva.[111]

Međutim, pojavila su se još 3 kandidata. Prvi kandidat, nemački kralj i austrijski nadvojvoda Maksimilijan, svoje pravo je temeljio na ugovoru Matije i svog oca Fridriha III iz 1463. godine.[111][106][104] Već 19. aprila 1490. godine Maksimilijan je iz Inzbruka pisao državnim staležima, da ugarski presto pripada njemu.[111] Drugi kandidat je bio bohemijski kralj Vladislav, koji je svoje pravo temeljio po krvnom srodstvu sa ugarskim vladarima.[108][111][106][104] Naime, on je, po ocu Kazimiru, bio sinovac ugarskog kralja Vladislava I Varnenčika, a po majci Elizabeti Habzburškoj, rođenoj sestri Ladislava V Posmrčeta, unuk Albrehta II Habzburškog i praunuk Žigmunda Luksemburškog.[111] Na istom osnovu svoje pravo je izneo poljski princ Jan Olbraht, mlađi brat kralja Vladislava. Svaki kandidat je našao svoje pristalice.[111][106][104]

Skoro celo Matijino delo ubrzo je došlo u pitanje.[106] Magnati su smatrali da je došlo vreme da povrate svoje stare slobode.[108][111] Pod izgovorom da ne mogu primiti kopile za vladara, oni nisu podržali Janoša, plašeći se da će nastaviti očevu politiku.[108][111][106] Protiv Korvina su bili i mnogi ugledni hrvatski plemići, naročito Frankopani i Karlovići.[104] Uskoro su se protiv Janoša udružili i najbliži saradnici preminulog kralja, neispunivši njegovu poslednju volju i prekršivši zakletvu koju su mu dali.[108]

Korvin, kao protivnik krupnog plemstva, nije prošao.[108][111][106] Magnati su nastojali da za kralja postave čoveka, koga bi lišili svake stvarne vlasti.[108][111] 15. jula za kralja je izabran Vladislav Jagelonac.[108][111][111][106] Na njegovoj strani bio je Ištvan Zapolja, vrhovni kapetan Beča i Donje Austrije. Za 100.000 dukata zaklela mu se na vernost Matijina crna armija. Uz Vladislava je čak stala i Matijina udovica Beatris, kojoj je obećano, da će se Vladislav oženiti njom i da će tako i dalje ostati kraljica.[111] Janoš je ubrzo shvatio svoj položaj, pa se 31. jula nagodio sa novim kraljem, koji je sa 15.000 vojnika upravo ulazio u Ugarsku.[112][106] Poslednji Korvin je tako postao kralj Bosne, ban kraljevine Dalmacije i Hrvatske i doživotni herceg Slavonije.[112]

 
Mladi Janoš Korvin iz 1486. godine, slika Baltazara d'Este. Danas se nalazi u Staroj pinakoteci u Minhenu.

Za Vladislava je plemstvo sastavilo pravu izbornu kapitulaciju, kojom se kralj odrekao gotovo svake samostalnosti, obećavši, čak, da će ukinuti sve Matijine reformske mere.[108][113] Ostavljena bez plate, Matijina najamnička vojska se rasula, a njeni ostaci su počeli sa surovim pljačkanjem, koje je prestalo tek kada ih je potukao kralj uz pomoć Pala Kanižija.[108] Vladislav se obavezao da će samo domaće ljude imenovati za dvorske dostojanstvenike, da će samo domaćim ljudima dodeljivati crkvene titule i, najzad, da će se držati svih zaključaka državnog sabora. Novi kralj je potpisao ovaj dokument već 31. jula 1490. godine u svom taboru kod Vlčkovaca. Ovim činom, njemu je ostala samo titula, jer je uistinu postao marioneta plemstva.[108][112] Vlast je došla u ruke nekolicine neobuzdanih i u državnim poslovima neodgovornih feudalaca i crkvenih velikodostojnika. Među njima su bili Matijini saradnici: nadbiskup Tamaš Bakoc, veliki otimač poseda i uživalac 26 vrsta crkvenih prihoda; Janoš Ernušt, pečujski biskup i proneveritelj riznice; palatin Ištvan Batori, velika pijanica; i Imre Serenčeš, bankar i karijerista.[108]

Brak i porodica uredi

Već 7. avgusta 1451. u sklopu sporazuma između Kraljevine Ugarske i Despotovine Srbije, Matija je veren sa Jelisavetom Celjskom, kćerkom celjskog grofa Ulriha II i unukom srpskog despota Đurđa Brankovića.[6] Međutim, zbog suparništva dve porodice, brak je sklopljen tek 1455. godine, ali Jelisaveta je ubrzo umrla. Matija se drugi put oženio Katarinom Podjebradskom, kćerkom Juržija Podjebradskog, 1458. godine. Ni Katarina nije poživela, umrla je nekoliko dana pre Matijinog povratka sa prve ekspedicije u Bosni, 13. februara 1464. godine.[50] Dvanaest godina posle njene smrti, 15. septembra 1476. godine, Matija se oženio Beatrisom, kćerkom napuljskog kralja Fernanda.[84]

Međutim, Matija ni s njom nije imao dece. Jedino njegovo dete bio je sin Janoš, rođen 1473. godine u Vroclavu [dž] iz jedne veze sa izvesnom Barbarom, lepom kćerkom načelnika grada Kremsa na Dunavu.[54] Pošto je umnogome bio sličan ocu, on se brinuo o njegovom odgoju i namenio ga za svog naslednika. Kralj ga je vodio svud sa sobom, da bi ljudi u njemu videli prestolonaslednika.[114] Već 1479. godine Janoš je nosio titulu herceg liptovski i grof hunjadski. Kad bi izumrla neka velikaška porodica, Matija bi njihove posede davao svom sinu. Tako je Janoš Korvin dobio oblasti knezova Gorjanskih i pojedine oblasti despota Vuka u Slavoniji. Kada su se 1488. godine pobunili zagorski knezovi Juraj i Vilmoš Vitovec, kralj im je između ostalog oteo Varaždin, Krapinu, Greben grad i Trakošćan i 1490. godine ih dao Janošu. Matija se trudio, da Janošu nađe najbolju verenicu. Naime, 25. novembra 1487. godine, verio ga je Blankom, sestrom milanskog vojvode Đana Galeaca Sforce. Janošu je više puta poveravano da zastupa kralja na dvorskim svečanostima ili kod primanja stranih poslanika. Početkom 1490. godine kralj je Janošu dao na čuvanje Višegrad sa krunom Sv. Stefana, dvor u Budimu sa kraljevskom riznicom, kao i Korvinsku biblioteku.[109]

Galerija uredi

Grbovi uredi

Porodično stablo uredi

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
8. Srb
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
4. Vojk Hunjadi, knez
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. Janoš Hunjadi
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
5. Eržebet Moržinaj
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Matija Korvin
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
24. Roland Silađi
 
 
 
 
 
 
 
12. Mikloš Silađi
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
6. Ladislav Silađi
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
3. Eržebet Silađi
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
7. Katarina Beljeni
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Napomene uredi

  1. ^ Prisutan je i oblik Matijaš ili Maćaš.
  2. ^ Jan Vitovec (u izvorima i „pan Jan ban”) je od 1453. bio podban Slavonije i župan Križevaca. Jedno vreme najamnički general Celjskih, a od proleća 1457. godine ban Slavonije.
  3. ^ Jedan izveštaj ugarskih savremenika taj grad se naziva najvažnijom pozicijom (ital. passo fortissimo) na Dunavu.
  4. ^ Širija u okolini Arada, u današnjoj Rumuniji.
  5. ^ Srednjovekovni grad, koji se nalazio u blizini Velike Kladuše.
  6. ^ Posle njegove smrti počele su se širiti glasine da je poginuo pod Orihovicom kod izvora Une u sukobu sa hrvatskim banom, ali istorijski izvori ne pominju taj ishod.
  7. ^ Dukati.
  8. ^ Matija Šabančić bio je sin Tomaševog brata Radivoja. Šabančić je prilikom turskog osvajanja Bosne, kao zarobljenik, odveden u Carigrad.
  9. ^ Vuk Grgurević Branković bio je sin Grgura Brankovića, oslepljenog sina despota Đurđa Brankovića. U narodnim pesmama poznat je kao Zmaj Ognjeni Vuk, možda zbog članstva u ugarskom viteškom redu Zmaja, a možda i zbog lične hrabrosti. Postoji mogućnost da je ime odbio po jednoj vojničkoj spravi iz 15. veka u obliku zmaja, koju su ratnici nosili na glavi, da bi, sipajući vatru i dim, njom zastrašivali neprijatelje.
  10. ^ Osvlad Tuz je obavljao ovaj položaj, premda nije bio sveštenik, već samo vespremski klerik.
  11. ^ Pripadnici umerenog krila husitskog pokreta.
  12. ^ Pripadnici radikalnog krila husitskog pokreta.
  13. ^ Ili 1472. godine.
  14. ^ Šabac
  15. ^ Na mestu današnje Vlaške ulice u Zagrebu.
  16. ^ Članovi monaškog reda Svetog Pavla prvog pustinjaka.
  17. ^ U blizini današnje palate Dverce.
  18. ^ Srednjovekovna tvrđava blizu današnjeg Madžareva.
  19. ^ Srednjovekovna tvrđava u blizini današnjeg Klanjeca.
  20. ^ Šajkaši
  21. ^ Dojčin Petar u srpskim narodnim epskim pesmama.
  22. ^ Kenjermeze (mađ. Kenyérmező), u prevodu hlebno polje, je terasasto polje sa obe strane reke Moriš, u Erdelju, između grada Oraštije i Sebeša, danas u Rumuniji.
  23. ^ O pohodu je spevana jedna pesma, prva umetnička pesma jednog muslimana na srpskom jeziku, koja se pripisuje Ajvaz-dedi, poglavaru prusačkog kadiluka iz XV16. veka. Pesma govori o neobičnom podvigu Vuka Jajčanina, kako je nazvan despot Vuk.
  24. ^ Laka konjica
  25. ^ Husari su čak jedno vreme poistovećivani sa Srbima.
  26. ^ U hrvatskim poveljama se naziva ban rusagov Dalmacije i Hrvat' slovinskoga.
  27. ^ Stara mera za tečnost.
  28. ^ Srbi su osim kopnene vojske, najčešće služili kao mornari na dunavskim brodovima i čamcima.
  29. ^ Ne zna se sa sigurnošću da li je Janoš rođen u Vroclavu ili u Budimu.
  30. ^ Matiju, koji se nalazi na konju, okružuju njegove vojskovođe i saradnici, sleva nadesno: Blaž Mađar, Pal Kiniži, Ištvan Batori i Ištvan Zapolja.
  31. ^ Dvostruki krst i simbol dinastije Arpada su postali simboli Ugarske. Ovaj pravoslavni krst zbog vizantijskog uticaja, a grb Arpada, jer su ini bili prva Ugarska dinastija.

Reference uredi

  1. ^ a b v Čubrilović 1939.
  2. ^ a b v g d Udaljcov, Kosminski & Vajnštajn 1950, str. 351.
  3. ^ a b Udaljcov, Kosminski & Vajnštajn 1950, str. 296.
  4. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj Unger & Sabolč 1968, str. 44.
  5. ^ a b v g d đ Horvat 1924, str. 280.
  6. ^ a b Ćorović 1933, str. 256.
  7. ^ a b v g d đ e ž z i j Ćorović 1989, str. 331.
  8. ^ a b v g d đ e ž z i j Horvat 1924, str. 285.
  9. ^ Horvat 1924, str. 279.
  10. ^ a b Horvat 1924, str. 285-286.
  11. ^ a b v Ćorović 1933, str. 260.
  12. ^ Ćorović 1989, str. 327.
  13. ^ Ćorović 1989, str. 330.
  14. ^ Ćorović 1933, str. 262.
  15. ^ a b v g d đ Ćorović 1933, str. 264.
  16. ^ a b Horvat 1924, str. 284-285.
  17. ^ a b Horvat 1924, str. 284.
  18. ^ Unger & Sabolč 1968, str. 44-45.
  19. ^ a b v g d đ e ž z Unger & Sabolč 1968, str. 45.
  20. ^ a b v g d Horvat 1924, str. 286.
  21. ^ a b v g d đ e ž z i j Horvat 1924, str. 287.
  22. ^ a b v g d đ e Ćorović 1933, str. 265.
  23. ^ a b v g d đ Ćorović 1989, str. 332.
  24. ^ Horvat 1924, str. 287-288.
  25. ^ a b v g d đ e ž z i Horvat 1924, str. 288.
  26. ^ Ćorović 1933, str. 265-266.
  27. ^ a b v g d đ Ćorović 1933, str. 266.
  28. ^ Ćorović 1989, str. 331-332.
  29. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n Ćorović 1933, str. 279.
  30. ^ a b Ćorović 1989, str. 333.
  31. ^ Ćorović 1933, str. 267.
  32. ^ a b v g Ćorović 1989, str. 335.
  33. ^ Ćorović 1933, str. 269.
  34. ^ a b v g d đ e ž Ćorović 1933, str. 268.
  35. ^ Ćorović 1989, str. 335-336.
  36. ^ a b v g d Ćorović 1989, str. 336.
  37. ^ a b v g d đ Ćorović 1933, str. 270.
  38. ^ a b v g d đ e ž z i Ćorović 1989, str. 337.
  39. ^ a b v g d đ e ž Ćorović 1933, str. 271.
  40. ^ a b v g d Horvat 1924, str. 289.
  41. ^ a b Ćorović 1989, str. 338.
  42. ^ a b v g Ćorović 1933, str. 272.
  43. ^ Ćorović 1989, str. 338-340.
  44. ^ Ćorović 1933, str. 271-272.
  45. ^ a b v g d đ e ž Ćorović 1989, str. 341.
  46. ^ Ćorović 1989, str. 340-341.
  47. ^ Ćorović 1933, str. 272-273.
  48. ^ a b v g d đ Ćorović 1933, str. 273.
  49. ^ Horvat 1924, str. 289-290.
  50. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m Horvat 1924, str. 290.
  51. ^ a b v g d đ e ž z Ćorović 1989, str. 342.
  52. ^ Ćorović 1933, str. 273-274.
  53. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r s t ć u f h Ćorović 1933, str. 274.
  54. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r Horvat 1924, str. 299.
  55. ^ Ćorović 1989, str. 342-343.
  56. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m Ćorović 1989, str. 343.
  57. ^ a b Horvat 1924, str. 290-291.
  58. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n Horvat 1924, str. 291.
  59. ^ a b v g d đ e ž Ćorović 1933, str. 275.
  60. ^ a b v g d đ e ž Ćorović 1989, str. 344.
  61. ^ a b v g d đ e ž z i j Ćorović 1989, str. 345.
  62. ^ Ćorović 1933, str. 274-275.
  63. ^ a b v g d đ e ž z i j k Ćorović 1989, str. 349.
  64. ^ a b v g d đ e ž Ćorović 1989, str. 367.
  65. ^ a b v g d đ e ž z i j k l Horvat 1924, str. 297.
  66. ^ a b v g d đ Ćorović 1989, str. 366.
  67. ^ a b v g d đ e ž z Horvat 1924, str. 292.
  68. ^ Ćorović 1989, str. 344-345.
  69. ^ Horvat 1924, str. 291-292.
  70. ^ a b Ćorović 1933, str. 276.
  71. ^ Ćorović 1933, str. 275-6.
  72. ^ a b v g d đ e ž z i j k l Ćorović 1989, str. 346.
  73. ^ a b Ćorović 1933, str. 276-277.
  74. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n Horvat 1924, str. 294.
  75. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n Ćorović 1933, str. 277.
  76. ^ a b v g d đ e ž z i Unger & Sabolč 1968, str. 46.
  77. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r s Unger & Sabolč 1968, str. 47.
  78. ^ Udaljcov, Kosminski & Vajnštajn 1950, str. 336.
  79. ^ a b v g d đ e ž z Horvat 1924, str. 293.
  80. ^ a b Horvat 1924, str. 293-294.
  81. ^ Ćorović 1989, str. 347-348.
  82. ^ Ćorović 1989, str. 346-347.
  83. ^ a b v Ćorović 1989, str. 347.
  84. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r Horvat 1924, str. 295.
  85. ^ a b v Ćorović 1933, str. 278.
  86. ^ Ćorović 1933, str. 277-278.
  87. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n Ćorović 1989, str. 348.
  88. ^ Ćorović 1933, str. 279-280.
  89. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r s t ć Ćorović 1933, str. 280.
  90. ^ Horvat 1924, str. 295-296.
  91. ^ a b v g d đ Horvat 1924, str. 296.
  92. ^ Horvat 1924, str. 296-297.
  93. ^ a b v g d đ e ž z i j k Ćorović 1989, str. 350.
  94. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj Horvat 1924, str. 298.
  95. ^ Ćorović 1933, str. 280-281.
  96. ^ a b v g d đ e ž z i j k Ćorović 1933, str. 281.
  97. ^ Horvat 1924, str. 297-298.
  98. ^ Ćorović 1989, str. 350-351.
  99. ^ a b v g d đ e Ćorović 1989, str. 351.
  100. ^ a b v g d đ e Ćorović 1933, str. 285.
  101. ^ Ćorović 1989, str. 367-368.
  102. ^ a b v g d đ e ž Ćorović 1989, str. 368.
  103. ^ Horvat 1924, str. 298-299.
  104. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj Ćorović 1933, str. 286.
  105. ^ Ćorović 1989, str. 368-369.
  106. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj Ćorović 1989, str. 369.
  107. ^ Unger & Sabolč 1968, str. 45-46.
  108. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj Unger & Sabolč 1968, str. 48.
  109. ^ a b v g d đ Horvat 1924, str. 300.
  110. ^ Horvat 1924, str. 300-301.
  111. ^ a b v g d đ e ž z i j k l Horvat 1924, str. 301.
  112. ^ a b v Horvat 1924, str. 302.
  113. ^ Horvat 1924, str. 301-302.
  114. ^ Horvat 1924, str. 299-300.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

Kralj Ugarske
(1458—1490)
Kralj Bohemije
(sporno)
(1469—1490)
Vojvoda Austrije
(sporno)
(1487—1490)